Pahulje u vunenom puloveru

Nakon dvanaestak knjiga pjesama Lana Derkač u suvremenom književnom ozračju i nadalje egzistira s utišanom i pritajenom logistikom, iako nastupa, a i prevode je na međunarodnoj sceni – u regiji i još dalje: u Rumunjskoj, Tunisu, Nikaragvi, Bruxellesu... Nije nevažno spomenuti da je i ovogodišnja dobitnica nagrade Risto Trifković u Crnoj Gori, i to za najbolju knjigu poezije u regiji: Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ta je nagrada svojedobno dodijeljena i Radovanu Karadžiću, no možda je zbog toga ne treba ispolitizirati jer su je primali, „nakon svega“, i Bošnjaci koji zajedno s Hrvatima sjede u prosudbenoj komisiji. Posebno na taj način ne treba postupiti jer je Lana Derkač odista političko nevinašce, u poeziji, na javnoj sceni i u privatnom životu. Riječ je o zbirci pjesama Posvajanje neba.

I s ovom knjigom pjesnikinja još jednom dokazuje da pjeva iz metafizičke stvarnosti te su je i moćna kritička pera tako doživjela: „ima efekt da realnost učini magičnom“ (C. Milanja), „da u svakidašnjem pronalazi prepoznatljiva mjesta duhovnosti“ (B. Bošnjak). To bi jednim njezinim radnim dijelom značilo da transcendira i elementarni i urbani krajolik uz uporabu slikovitih sredstava i njihovu omamu. Stoga neće izbjegavati metaforičku ornamentiku: „dah neba“, „poštarica priroda“, „atlas zime“, „svemir ormara“, „kućanica priroda“, „tusta djeca neba“, „kavez zemlje“, „na nišan snijega“. Kao zaljubljenica u prirodu neizbježno i personificira: „dok se čini da nebo ne diše“, „utjelovljeni prigovor“, „vjetar trguje začinima“ ili obje figure u istoj sintagmi – „istražiti anatomiju sobe i njenu nevjerojatnu glad“. Pjesnikinja nipošto ne izbjegava vlastita preferencijalna i svakodnevna iskustva koja imperativno nanosi zbilja, a umije i postojeći svijet preobraziti na svoju ruku: „Najduža suknja zove me i mrmlja / hajde budi geometar i zrakometar, / uzmi me mjesto ravnala i premjeri udaljenost / od modrog grudnjaka do prvih oblaka“. Čini se da je Lana temeljito očistila svoju kuću poezije. Nikad dosad toliko ekstravagantna i ritualna u komunikacijskom lancu između jezika, stvari i prirode.

Priroda će poslužiti kao njezin prirodni transfer u drugu dimenziju stvarnosti, gdje autorica komunicira s tehnološkim viškom u našoj memoriji pa sve do planetarnog sustava koji također umrežava, stoga su joj pjesme upućene na razne adrese: na književne susrete, baki, supružniku... No primarne su igre ponovnog oživljavanja s prirodom i stvarima. Pritom fragmentarne cjeline na razini strofa strše kao zasebni slikovni medaljoni zbilje koji odaju autoričinu sposobnost da uoči detalj. Na primjer, vjerni prikaz krajolika bit će vješta sinegdoha s kojom se uživa kao u neponovljivu otkriću. Žamor takva svijeta i svakodnevnog života tehnički je podastrt u snažnim motivskim rezovima, a nadrealne slike („ljeto saksofona“) pripomažu da ushitno uglazbi divergentno lijepe osjećaje za prirodu stvari koje zatječe u elementarnoj neravnoteži te ih oplemenjuje novim jezičnim preinakama i imenovanjima. U takvoj galeriji prenapučenoj slikama ništa od opjevanoga ne gubi od svog stvarnog identiteta: „Davor odmara glavu / na blijedom mjesecu mog trbuha.“

Ideje pjesnikinju ne zanimaju, a prirodu nikada ne ponižava, kao ni bližnje – oni su u funkciji obnavljanja vitalnoga života koji ne treba degradirati ironijom, sarkazmom ili mizokalnom mizantropijom. Svaka cjelina (motiv) jedna je afirmacija svijeta. Dodir s takvim svijetom nju naprosto iscjeljuje, a ne daj Bože da je ugrožava, te će ona biti jedna od rijetkih pjesnikinja iz cjelokupne pjesničke „škvadre“ srednje generacije koju egzistencijalna tjeskoba „ne ferma“. To ne znači da Lana živi ispod staklenog zvona. Nju naprosto zanima uljepšano oživljen revers života, ponekad neznatnih stvari i pojava koje same po sebi već posjeduju neke predikate. To je ujedno vrlo plemenita vrlina pjesnikinjine naravi: „Zato uzimam šalicu i izlazim na svjež zrak. / U nju sipi snijeg koji si umišlja da je / bjelilo za jutarnju kavu.“ Posrijedi je energetski ples oko pjesnikinjina subjektivnog logosa koji više voli izlomljenu perspektivu nego puku evidenciju stvari. Ona je pomni gledatelj koji će premošćivati jaz između duhovnog i materijalnog svijeta te stoga ne plijevi svoj vrt; u njezinu vrtu naprosto nema korova jer ga ona čini lijepim dijelom vlastite imaginacije. Zanimljivo, oživljene imenice Ja i Mi (u interijeru sobe i eksterijeru svijeta) u ovim pjesmama komentiraju vlastita čuvstva, zatečene, primjerice, u krajoliku ispunjenu stablima, pticama selicama, jabukama i livadnim perunikama: „U stanu nema oblaka ni neba / jedino sam tijelo iz kojeg se izliježe sjeverac // Ni nakon što se popnem na Velebit / u kuhinji nema neba ni planina / Dok perem šalice kave / u vezenoj bijeloj bluzi bit ću ja oblak.“

Često rabljena imenica snijeg neće poslužiti kao svemoćan i sveobuhvatan simbol – bit će on ravnopravni arbitar s kojim se računa da obilježi tijek događanja – više da ga odmrzne nego da ga zamrzne. Dakle, on nije samo dekor, on je dio perceptivnoga slikarenja. Sa snijegom se igra kada sipi, a potom je riječ o jezičnom grudanju. Taj prolazni fenomen pojavljuje se u nezamislivim permutacijama, nadasve ljupkim s namjerom da misao obrati pozornost na zapostavljenu prirodnu svečanost. Točnije, zapostavljeno postaje nosilac zbivanja, npr. kao „pahulje na vunenom puloveru“. Lana se u skučenom vremenskom i prostornom okviru ušulja u vlastiti novostvoreni svijet preispitujući svoje emocije te oživljavajući usmrćeno. I sve to kao da skuplja krhotine svijeta i sprema ih u vlastitu založnicu. Zbog nečega glavnog u svijetu prirode i stvari njihova rubna područja žive u simbiozi. Ono konturno i imaginativno postaje tjelesno, nacrtano kao prozračni akvarel tajnovitoga bivanja koje se s Laninom nazočnošću naprosto ne može osamiti. U zadnjem ciklusu širi se geografski prostor (Nikaragva, Managva, Austrija, Alpe), a ako ni to nije dovoljno, lista se atlas Europe iz statične kućne pozicije. No to je varka jer se zapravo kazuje da postoje i putositnice s kojima pjesnikinja pjeva te može biti odlična i kao slikoputopisac.