Osamljene, tihe, tjeskobne žene

Natalija Miletić (Sisak, 1977) završila je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu studij komparativne književnosti i filozofije, dodatni studij teatrologije i studij bibliotekarstva. Stjecala je zanatske vještine u književnim radionicama; sada i sama volonterski u Sisku drugima prenosi ta svoja znanja. Kratkim se pričama javljala na književne natječaje u Hrvatskoj i regiji, a objavljivala je i na portalima. Javnost je za nju kao spisateljicu doznala 2012. kad je za svoju prozu Kaladont od naranče dobila jednu od tri jednakovrijedne prve nagrade na natječaju Kratka priča je ženskog roda zagrebačkoga Centra za ženske studije. Potom je za svoje radove odaslane na različite natječaje dobila još dvije prve nagrade, a o solidnosti njezinih tekstova govori i činjenica da su često dospijevali u finalni krug. Četiri godine nakon prve nagrade stigao joj je i poziv Algoritmova urednika Krune Lokotara za objavu zbirke priča, u kojoj gotovo da i nema teksta koji prethodno nije prošao neki natječaj.

Prva knjiga Natalije Miletić – zbirka priča neobična, ekspresivna naslova Nisam (odrični prezent od glagola biti) preuzela je naslov jednog od uvrštenih tekstova. Sama je priča – u kojoj glavna junakinja iznosi svoje gorko iskustvo vezano uz „koncept slobode“ i „koncept pripadnosti“ pa o sebi razmišlja je li ili nije, postoji li ili ne postoji i zašto je uvijek na „krivoj strani“ – tako dobila na težini, jer je svoje značenje, ili jedan njegov važan dio, prenijela na knjigu kao cjelinu. Na pitanje u jednom intervjuu zašto taj naslov, koji sve dovodi do temeljnoga poništavanja, pa i do poništavanja žena koje su protagonistice svih njezinih priča, spisateljica je odgovorila: „Kažu da pisanje znači ogoliti se bez srama i zadrške. Put do onog ispod činio mi se najlakši kroz proces odbacivanja onoga što se podrazumijeva. Poništavanja su put do bitnog, proces skidanja zaštite, slojeva, projekcija, uloga, put do onog gdje jesmo sami sebi dovoljni.“

Zbirka Natalije Miletić sadržava sedamnaest priča, a njihove junakinje daleko su od onih sigurnih, samosvjesnih, hrabrih ili drskih žena iza kojih stoje karijere ili novac roditelja, muževa, ljubavnika. To su osamljene, tihe, tjeskobne i depresivne žene u različitoj životnoj dobi koje tišti samoća (Jeka je glasna), materijalna oskudica (Breakbeat), nemogućnost zaposlenja ili gubitak posla (Nebo), repetitivnost svakodnevnih radnji i nemogućnost da se iskoči iz toga kruga životne rutine (Mrtva hladna). Prostori kojima se one kreću – sobe, kuće, kvartovi, gradovi – ostaju neimenovani, ispunjeni teškim atmosferama. U spisateljičinoj narativnoj strategiji nije važna zbiljska prepoznatljivost tih mjesta (premda se kadšto može razaznati topografija autoričina rodnog Siska, ili pak Zagreba), nego depresivni ugođaj prostora u kojem se kreću i djeluju njezini likovi. Zapuštene periferijske kuće i cijeli kvartovi, propale tvornice mučna je okolina u kojoj se odvija svakodnevni život.

Priča Nebo, u kojoj „propadanje navire sa svih strana“, možda najzornije reprezentira mračni eksterijer koji u ljudima proizvodi osjećaj nelagode: „Svaki dan hodam kroz šumu. Šuma grli tvornicu i skriva je od naseljenika kvarta, da ih hrani, a da im nije ružna. U šumi je vrtić, sportski tereni za odbojku, rukomet, tenis i minigolf. I olimpijski otvoreni bazen. I kuglana. I kino. Od svega toga funkcionira samo vrtić, sa sve manjim grupama djece. Ostalo propada.“ Spisateljica ima osviješten stav o tome da su tranzicija i njezine posljedice kolektivni proces, a da tuga i izgubljenost ljudi nisu, „jer su intimne i događaju se jednom [tj. pojedincu] i svakom tom jednom drugačije“. Ali isto tako dobro zna – i to se vidi npr. u socijalnom motiviranju nekih stanja i postupaka likova u njezinim pričama – da društveno ili kolektivno propadanje utječe na propadanje (materijalno, psihičko, moralno) pojedinca, onog „jednoga“ i uvijek „drugačijeg“ čijim se iskustvom književnost jedino i bavi. Mlada junakinja priče Breakbeat koja živi na petom katu zgrade bez lifta i jedva čeka da se nakon posla i cjelodnevnog sjedenja za računalom svali na rasklimani kauč, razmišlja o neimaštini i osjećaju da je i „malo sasvim dovoljno ako nemaš više“. No ona je vjerovala u novac, „kako bi joj on makao bol iz leđa, našao bolji posao, učinio je puno spremnijom za akciju, otpornijom na ljudsku glupost, odgovornijom za sebe“.

Sudbine žena s kojima se susrećemo često su neobične, čudne, brutalno okrutne. U Voštanim figurama muž, „vojno lice“, ne razgovara sa suprugom iako povremeno dolazi kući radi kćeri i šalje im novac; ženino tijelo za njega „nije bilo živo“, a ona na koncu doznaje da ju je odabrao samo zato što je sličila njegovoj sestri koja je s roditeljima stradala u ratu. Priča Vožnje, jedna od rijetkih s pripovjedačicom u trećem licu jednine (kao i Breakbeat i Aromaterapija) i s vrlo efektnim ironijskim komentarima, govori o ženi koju muž otvoreno vara, a ona svaki put kad to otkrije sjeda u prvi autobus i bježi od kuće. On je fizički više ne privlači, davno je prihvatila njegovu nevjernost. No kao da je posrijedi neka vrsta štokholmskog sindroma – ona se nevjernomu mužu redovito vraća.

Čudesno je brutalna priča Mrtva hladna, najpotresnija u zbirci, jedna od onih koje čitatelja temeljito zdrmaju zbog osjećaja crnila i beznađa što ga proizvedu. Riječ je o nekoj vrsti ispovijedi Gabrijele S., protagonistice priče, koja započinje općom formulacijom: „Ljudi umiru na različite načine, žene češće tako da ostanu žive“. Jer: „Jednostavno je pristojno da se nakon smrti ostane živ jer netko treba prati veš i podove i suđe i prozore, netko treba kuhati, peglati, sklanjati, slušati.“ Gabrijela S. kaže da je umrla u 34. godini kad joj je najbolji prijatelj rekao da ne zna pisati, „ali da zato ima super sise“. U 39. godini počeo je rat i muž joj je mobiliziran, a ona je ostala s troje djece; u 42. godini razvio se ekcem i počele su joj se ruke raspadati, s perspektivom da se na kraju cijelo tijelo raspadne. Između tih intimnih šokova naučila je „mrtva živjeti“, s osjećajem da se u njezinu životu sve bitno već odigralo, da je svoj osobni pad „preživjela umrijevši“, i da će se švercati na uspjehe svoje djece. Riječ je o ironijskom obratu koji se naslanja na početnu negaciju vjerovanja da su djeca jedini razlog da se i fizički ne umre.

Zbirka priča Nisam vrijednosno je neujednačena, ali većinu čine dobri tekstovi.