Najbolje od Španjolske

Varaždinske barokne večeri potvrdile su i u 46. izdanju dobru programsku osmišljenost i uvijek nove mogućnosti iznenađenja, makar se i radilo o glazbenom razdoblju koje se može činiti ograničenim i iscrpljivim. Rani, srednji i kasni glazbeni barok, rađanje nacionalnih baroknih identiteta i idioma, kulturološke razlike za ukupnost europske kulture i utjecaja, sve je to doista neiscrpivo bogatstvo stvaralaštva kojemu su VBV kao glavni sjevernohrvatski nacionalni festival posvećene i koje iz sezone u sezonu otkrivaju, pokazuju i dokazuju punu opravdanost vjerno čuvane tradicije. Zahvaljujući pak ideji s državama-partnerima, festival u Varaždinu potvrđuje se kao međunarodno relevantna glazbena manifestacija s odjecima mnogo širima i daljima od Republike Hrvatske.

Koncertni ured Varaždin s ravnateljem Raymondom Rojnikom i vrlo predanom ekipom suradnica i suradnika ostvario je uz svesrdnu suradnju i pomoć institucija Kraljevine Španjolske, ovogodišnje države partnera, koju u Hrvatskoj zastupa nadasve agilni i angažirani veleposlanik Eduardo Aznar, ljubitelj glazbe i istinski predstavnik svoje države kojemu je itekako stalo do afirmacije španjolske kulture. Petnaest koncerata u Varaždinu, od kojih su na osam nastupili španjolski solisti i ansambli, te još deset koncerata izvan matičnoga središta, s ponovljenim programima već prezentiranima u Varaždinu, osim dvaju posebnih programa Hrvatskoga baroknog ansambla u Ludbregu i Krapini. Tako su u varaždinskoj katedrali, franjevačkoj, uršulinskoj i župnoj crkvi sv. Nikole, u Velikoj koncertnoj dvorani i na pozornici HNK-a u Varaždinu i u prostorima varaždinskoga Starog grada, ali i u baroknim crkvama u Sv. Jurju na Bregu, Varaždinskim Toplicama, Belecu, Vinici, Križevcima, Novom Marofu i Prelogu te u dvorcu Batthyany u Ludbregu i u Festivalskoj dvorani u Krapini odzvanjali zvuci duhovne i svjetovne barokne glazbe u dobro uvježbanim izvedbama.

Lepršav program

Već od svečanog otvaranja i nastupa ansambla La Ritirata bilo je očito da je Kraljevina Španjolska država partner koji donosi nadasve zanimljive, inovativne i u velikoj mjeri još potpuno nepoznate sadržaje. Vrijeme baroka u španjolskoj je nacionalnoj kulturi itekako bogato važnim povijesnim događajima. Programi i skladateljska imena koja su predstavili solisti i ansambli pristigli iz Barcelone, Madrida, Bilbaa, Murcije, Pamplone i drugih španjolskih gradova bili su do te mjere novi i neuobičajeni, a opet za ono što znamo otprije vrijedni i zanimljivi, da ne čudi što je publika u velikom broju pratila svaki od koncerata, zdušno pljeskala i rado prepričavala sve što se čulo i vidjelo. Program kojim se ansambl Le tendre amour ponovno predstavio u Varaždinu i izveo na kazališnoj pozornici, a sve pod naslovom Uredske kantate, bio je do te mjere zabavan, neočekivan i neuobičajen, a s toliko humora i „zezancije“, da se gledalište naprosto orilo od razdragana smijeha. Izvedbe instrumentalnih djela Françoisa Couperina i Marina Maraisa uz scenska uprizorenja francuskih kantata Philippea Courboisa (Dom Quichotte) i Nicolasa de Grandvala (La Matrône d’Ephese) u potpuno „ludoj“ režiji Adriána Schwarzsteina (sa scenografijom koja je evocirala ugođaj tipičnoga činovničkog miljea), koji je bio i nadasve šaljiv sveprisutni glumac, s kontratenorom Dominiqueom Visseom, koji glumi i pjeva naprosto savršeno i Michiko Takahashi, čiji su zvonki sopran i komična gluma dodavali dalje „začine“, a uz dovođenje gledatelja na pozornicu i njihovo uključivanje u igru, rezultiralo je razularenim veseljem, još neviđenim u okvirima baroknoga repertoara. I doista, španjolskim „vatrenim“ temperamentom, karakterističnom razigranošću, mediteranskim hedonizmom i krajnje simpatičnom, tako nam bliskom i uvijek dobrodošlom emocionalnošću zračili su svi španjolski glazbenici koje smo imali povlasticu, radost i zadovoljstvo slušati na 46. večerima.

Članovi La Galania i sopranistica Raquel Andueza „palili“ su lijepim melodijama, harmonijama i žustrim ritmovima u bogatu repertoaru vokalne glazbe s ljubavnom tematikom, kao i s popularnim pjesmama anonimnih autora, dok su blokflautist Vicente Parrilla, udaraljkaš David Chupete i lutnjist Juan Carlos Rivera improvizacijama na španjolske i talijanske renesansne i ranobarokne harmonijske obrasce postigli zgusnutu koncentraciju muzikalnosti i umijeća variranja i zajedničkog „nadmudrivanja“ u inventivnosti na predlošcima koji su uključivali gregorijansku himnu Ave Maris Stella, talijanske obrasce Romanesca, El bisson i La Spagna te španjolske izvore Canariosa i Conde Clarosa, da je bilo očito kako španjolska izvodilačka praksa danas donosi iznimnu inventivnost u pristupu ranoj glazbi.

Prestižni ansambli

Ansambl Tercia Realidad s plesačicom flamenka Marionom Castells pamtit ćemo kao posebni doživljaj, koncentrat plesnoga brija, ritma koji ulazi pod kožu i naprosto plamti. Atmosfera u Koncertnoj dvorani koju je temperamentnim plesom u uvijek novim i zavodljivim haljinama uljepšavala majstorica flamenka bila je razdragana, a glazbenici Pablo Zapico, barokna gitara, Daniel Garay, udaraljke, i Jorge Jiménez, barokna violina i umjetničko vodstvo, izvedbama su djela Domenica Scarlattija, Santiaga de Murcije i Gaspara Sanza dodatno upozorili na bogatstvo španjolske barokne glazbe. Nadalje, koncert ansambla La Tempestad sa čembalisticom Silvijom Márquez pamtit ćemo po odličnim aranžmanima Scarlattijevih Sonata za čembalo u realizaciji instrumentalnoga sastava (Guillermo Peňalver, flauta, Pablo Suárez i Pablo Prieto, violine, Antonio Clares, viola, Guillermo Turina, violončelo, Jorge Muňoz, kontrabas) i Talijanskih pjesama Juana Olivera y Astorge i Scarlattijeve kantate Piangete, occhi dolenti, koje je otpjevala Eugenie Boix, sopranistica velikih mogućnosti i naglašene osjećajnosti. Pjevački su oduševili i sopranistica Delia Agúndez i tenor Victor Sordo, izvodeći uz barokno violončelo (Antoine Ladrette) i čembalo (Laura Casanova), svi članovi uglednog ansambla Regina Iberica, izbor naprosto prelijepih, uzbudljivih i duhovitih villancicosa, karakterističnih i uhu ugodnih španjolskih ljubavnih pjesama.

O nastupu Jordija Savalla, žive legende kada je riječ o otkrivanju, izvođenju i afirmiranju rane glazbe u posljednjih pedesetak godina otkako se razvija zanimanje za autentičnu interpretaciju glazbe prošlih razdoblja, teško je reći išta više od toga da je to bio izniman doživljaj i da je njegov solistički nastup na violi da gamba oduševio toliko da mu je festivalski žiri bez razmišljanja dodijelio priznanje u obliku nagrade Jurica Murai. Priznanje je sa Savallom podijelila i vrsna hrvatska violončelistica Monika Leskovar. Jordi Savall izveo je na senzibilan način bogat program, a publiku je iznenadio i tumačenjima o djelima i načinu sviranja te posebnim efektima koje je ostvarivao. Doista, njegovim su sudjelovanjem 46. VBV u cjelini dobile posebnu auru uglednoga međunarodnog festivala barokne glazbe.

Na kraju festivala, 4. listopada, uručene su i nagrade, pa valja dodati da je nagrada Ivan Lukačić, koju VBV dodjeljuju za najviši izvodilački domet ansambla, prema odluci festivalskoga žirija u sastavu Zdenka Weber, predsjednica, Nataša Maričić i Predrag Šantek, pripala izvođačima Muke po Ivanu, BWV 245 J. S. Bacha za koncert održan 1. listopada 2016. u varaždinskoj katedrali. Time su posebno priznati dometi koje su ostvarili katedralni zbor Chorus angelicus, Hrvatski barokni ansambl pod vodstvom Laure Vadjon i solisti Hugo Hymas, tenor, Ivana Lazar, sopran, Martina Borse, alt, Dejan Maksimilijan Vrbančić, tenor, Krešimir Stražanac, bas-bariton i Matija Meić, bas-bariton, a sve pod ravnanjem maestra Anđelka Igreca.