Madridske šetnje s Petrom Marunom

Korespondirajući s Petrom Marunom, hrvatsko-španjolskim slikarom s boravištem u Aranjuezu kraj Madrida, uglavnom telefonski uvijek sam prvih nekoliko rečenica izmjenjivao s njegovom suprugom Marisom, koja odlično govori hrvatski, pa tako i ovoga puta, bilo je to 25. kolovoza, pri čemu sam u početku ostao bez riječi stalno vapijući „Dios mio, Dios mio...“, jer Marisa mi je rekla „Pero je na nebu“. Mjesec prije razgovarao sam s njim dok je bio u bolnici, govorio je teško, ali bio je pun pouzdanja da će bolnicu napustiti barem prizdravljen. No bolest je bila neumoljiva, Petar (Pedro) Maruna napustio je ovaj svijet 23. kolovoza, ne dočekavši ono čemu se mnogo nadao, svoju veliku izložbu u Zadru, gradu koji mu je prirastao srcu. Petar je navršio 78. godinu, što za današnji prosječni životni vijek nije velika starost, pogotovo za one koji stalno stvaralački rade.

No prije svega nekoliko riječi o našim susretima u Aranjuezu i Madridu. Već desetljećima jednom godišnje odlazim na tjedan dana u Madrid da drugujem sa starim prijateljem Duškom Jelavićem (94) s kojim me vežu drage uspomene i svjetonazorske sličnosti, premda nas razdvajaju različite životne priče i generacijske posebnosti. Duško je kao 22-godišnjak slučajno izbjegao klaonicu Križnoga puta kad ga je iz zarobljeničke bujice koju su partizani tjerali iz Austrije u Jugoslaviju izvukao mještanin, također partizan, rekavši mu: Bježi, ove će sve pogubiti. Nakon kratka boravka u Austriji i nešto duljeg u talijanskom izbjegličkom logoru Fermo Duško je dobio stipendiju u Španjolskoj, u Madridu je završio Medicinski fakultet, osposobio se za sveučilišnoga profesora, objavio nekoliko ključnih znanstvenih radova na španjolskom i engleskom, i od umirovljenja živi u glavnom gradu Španjolske budno prateći sve što se događa u Hrvatskoj, o čemu najviše razgovaramo na našim susretima jednom godišnje.

Osim Duška redovito sam posjećivao Peru Marunu u njegovoj kući na brdašcu iznad Aranjueza, negdašnje ljetne rezidnencije španjolskih kraljeva, s predivnim parkovima kroz koje prolaze rijeke Tejo i Jarama. S Petrom sam šetao ulicama Madrida, u jednoj smo čitali na tlu utisnute stihove glasovitih španjolskih pjesnika, kritizirali neuspio spomenčić Garciji Lorci, posjećivali baskijske lokale i razgovarali o burnom i zanimljivom životu braće Maruna o kojima bi, prema Petru, trebalo snimiti dokumentarac. Stalno sam ga, ali uzalud, nagovarao da napiše sinopsis o životnom putu trojice Maruna, Petra, Borisa i Šimuna, među kojima je najpoznatiji Boris, veliki pjesnik bez čijih bi stihova svaka antologija moderne hrvatske poezije bila krnja. Boris je priča za sebe, no o tome na kraju. Petar je rođen u Podpragu na južnim obroncima Velebita. Obitelj je bježala pred raznim ratnim i poratnim progoniteljima u Obrovac, gdje joj je tamnošnje pravoslavno stanovništvo pokazivalo svoje pravo lice neprijatelja i najnormalnijeg hrvatstva, da bi se poslije rata skrasila u Zaprešiću, gdje su braća pohađala osnovnu školu. Petar polazi i završava gimnaziju u Zagrebu, u kojoj je već pokazivao sklonost likovnoj umjetnosti. Prve crteže objavljuje u omladinskom časopisu Polet, gdje je i brat Boris nastupio s prvim pjesmama. Petar se oduševljavao radovima hrvatskih likovnjaka, Vilka Gecana, Miljenka Stančića i skupine EXAT, kao i uopće onih koji su risali apstraktno, što je nailazilo na oštre partijske kritike, da je riječ o „kolonijalnom duhu“, ali stvari su se počele mijenjati nakon što se među „apstraktnima“ pojavio Edo Murtić sa svojim Doživljajem Amerike, a on je bio politički itekako na ljevici. Od tada režimski kritičari više nemaju snage protiviti se zapadnim utjecajima u likovnoj umjertnosti. No za braću Maruna život u komunističkoj Jugoslaviji zbog mnogo razloga više nije bio podnošljiv.

Oaza u Španjolskoj

Petar, Šimun i Boris emigrirali su 1960. u Italiju, ali bijeg uspijeva tek po drugi put, nakon što su prvi put bili uhićeni i osam mjeseci utamničeni. Iz Italije odlaze 1961. u Argentinu, gdje je Petar započeo studij na Likovnoj akademiji u Cordobi. Godine 1964. preselio se u Španjolsku, gdje je dalje studirao i diplomirao na Visokoj školi lijepih umjetnosti San Fernando u Madridu, zahvaljujući stipendiji katoličkog udruženja koju je osam mjeseci primao i potpisani ovoga osvrta. Od 1969. do 1982. živi i radi kao gimnazijski profesor u Malagi, oženivši kolegicu s posla Marisu, divnu ženu koja mu je bila veliki oslonac u životu, u životu umjetnika podvrgnuta raznim dilemama o sebi i svome umjetničkom poslanju. Od 1982. do smrti živi i stvara u predivnom Aranjuesu, u kući s atelijerom u kojemu je mogao smjestiti svoje velike formate.

U Hrvatskoj je bilo malo poznato tko su sve bili „španjolski“ Hrvati. Komunistička propaganda i oni koji su je nekritički prepisivali naveliko su lagali da je Francova Španjolska bila „leglo ustaških zločinaca“, no autor ovoga članka sam se uvjerio da je istina bila potpuno drukčija. Velika većina Hrvata živjela je u Madridu uglavnom kao studenti raznih struka, ali i kao visoko pozicionirani intelektualci u tamošnjim kulturnim institucijama, kao enciklopedist i slavist Pavao Tijan, publicist i teoretičar novinarstva Luka Brajnović, enciklopedist dominikanac Franjo Hijancit Eterović, slikar Zdravko Dučmelić, liječnik i sveučilišni profesor Duško Jelavić, publicist Karlo Mirth, književnik, teolog i filozof Rajmond Kupareo, filozof i sveučilišni profesor Anton Wurster i naravno Petar Maruna. Tijan i njegova supruga Neda desetljećima su uređivali hrvatske emisije na Španjolskom nacionalnom radiju, koje su bile rado slušane u Hrvatskoj. U Madridu je živio u egzilu i nadbiskup vrhbosanski Ivan Ev. Šarić. Izvan Madrida u dubokoj španjolskoj provinciji skrivao se zloglasni ustaški dužnosnik, zapovjednik konclogora Jasenovac Vjekoslav Maks Luburić, ali s njim Hrvati u Madridu nisu htjeli imati nikakve veze. Poglavnik Ante Pavelić kratko je vrijeme boravio u Madridu nakon atentata na njega u Buenos Airesu, no španjolske vlasti zabranile su mu svaku političku djelatnost. Na otoku Mallorci živio je i radio vrstan slikar Kristijan Kreković. Svoje goleme slike, uglavnom s motivima iz povijesti peruanskih domorodaca, darovao je Španjolskoj; smještene su u Museo Kreković u Palma de Mallorci, a na otvaranju muzeja bila je čak španjolska kraljica Sofija. Valja naglasiti da „španjolske“ Hrvate nitko nije silio, a oni to i ne bi dopustili, da se na bilo koji način povežu ili solidariziraju s Francovim režimom.

Sve vrijeme komunističke Jugoslavije nitko u Hrvatskoj nije znao za lik i djelo Petra Marune. Maruna je bio uspješan u Španjolskoj dobivši nekoliko vrijednih nagrada za svoje radove, u Španjolskoj, zemlji velikih slikara od pamtivijeka do danas; u četvrtom po redu muzeju u Madridu, onom Akademije u kojoj je završio svoj studij, nalazi se i jedna njegova slika, jedina nekog Hrvata. Izlagao je i izvan Španjolske, gdje su njegovi radovi bili brzo prodavani. U Zagrebu je u drugoj polovici svibnja bila izložba Maruninih djela u Studiju Moderne galerije Josip Račić nazvana Petar Pedro Maruna: Slikarska obzorja umjetnika s dvije domovine. Godine 2004. neke njegove grafike i crteži bili su izloženi u galeriji Forum. Pretpostavljamo da će nakon Marunine smrti njegova važnija djela naći mjesto u stalnom postavu nekoga zagrebačkog muzeja likovne umjetnosti. Kako mi je rekla njegova udovica, bit će kremiran i dio pepela prebačen u Hrvatsku, u grob njegova oca, tako da i time bude dokumentirana njegova povezanost s rodnom grudom.

Što reći o umjetnikovu djelu ? Prepustimo riječ Mariji Valčić iz lijepoga i sadržajnog kataloga. U eseju pod naslovom Širenje i sažimanje opstanka ona među ostalim piše: „Marunin razvoj i njegovo razdavanje na niz tehnika i disciplina proizlazi iz njegove opsjednutosti prostorom. Maruna svojim poimanjem definitivno razbija shvaćanje prostora u akademskom smislu, onako kako ga je shvaćala renesansa i barok. Ali ima nešto što je zajedničko Maruni i Paulu Kleeu. Paul Klee shvaća svemir kao nešto živo i stvarno ; ‘Čovjek je dio prirode, dio planinskog masiva’, govorio je Maruna. ‘U početku je djelo’, kaže Paul Klee, ‘ali je iznad njega ideja’. Ono svoje religijsko nalazi Maruna u dubokom doživljaju prirode, te iz njega stvara vlastitu kozmogoniju...“

Voljena braća

U našim dugim razgovorima u Aranjuesu i Madridu uvijek smo spominjali brata Borisa, kojega je Petar upravo obožavao, gotovo ne dopuštajući da se o njegovu političkom (s)kretanju od krajnje desnice (kćeri je dao ime Drina) do krajnje ljevice (za Ivicu Račana je rekao da je mnogo učinio za hrvatsku dijasporu) kaže bilo što kritično. Petar nije bio izraziti homo politicus, premda je u svojim slikama bio ponekad političan. Zanimao se ponajprije za kulturni život u Hrvatskoj, koji je pratio redovito čitajući Matičin Vijenac. Zanimljivo je da se zauzimao za jedinstvo španjolske države premda su Katalonci i još više Baskijci bili svojom sudbinom prilično povezani s Hrvatima. Na baskijskim državotvornim demonstracijama često su vijorile i hrvatske zastave, a u gostoljubivoj Barceloni desetljećima je izlazila Nikolićeva Hrvatska revija i nakon propasti Francova režima. No Španjolsku je osjećao više kao jezičnu i kulturnu, a ne toliko administrativnu cjelinu. Čudio se „uskogrudnosti“ Katalonaca koji nisu dopustili svojim književnicima koji pišu na španjolskom (castellanu) da nastupe u okviru Katalonije kao gostujuće kulturne zajednice, ali ne zemlje, na glasovitom frankfurtskom Sajmu knjiga. Očito mu je nedostajalo hrvatsko iskustvo sa srbijanskim nastojanjima oko stvaranja tzv. jugoslavenskoga kulturnog prostora. Inače Petar je bio glede slobode uporabe jezika i kulturnih posebnosti ipak vrlo širokogrudan, dajući mi pravo u mojim „separatističkim“ zauzimanjima za nacionalne posebnosti Katalonaca i Baskijaca (španjolski Ustavni sud stalno ih niječe!).

Smrt voljenoga brata Borisa duboko ga je pogodila. Ipak nije dijelio neka opora Borisova mišljenja o Hrvatima prema onoj njegovoj : „Ja pokupim smeće za njima / i ugradim ga u sljedeću pjesmu. / Ne moram naglašavati da žalim / Što se tako lako vrijeđaju. / Ali hrvatski pjesnik ima pravo / i rodoljubnu dužnost / Da kaže što mu ide na jetra / U mom slučaju to su Hrvati.“ Ali i bez toga, rodoljubnu poeziju danas više nije moguće pisati u stilu i po sadržaju one iz 19. stoljeća. U tome sam se slagao s Petrom, kojemu se nije sviđalo, kako je rekao, preveliko mahanje zastavama bilo koje nacije. Za razliku od Borisa, koji je Hrvatsku više volio iz daljine, Petar je žudio za njom, stalno pričajući o svojoj velikoj izložbi koja je trebala biti otvorena u voljenom Zadru. S druge pak strane u Španjolskoj se osjećao vrlo dobro, posebice zbog divne obitelji svoje supruge, boravka u Malagi, šetnji po uskim ulicama staroga Madrida, radi klime i dobrih ljudi koji su ga okruživali. Petar je kritički gledao i na španjolsku unutarnju politiku u kojoj su socijalisti nakon kraha svoje gospodarske politike iskopali „ratnu sjekiru“ (shvatiti to uvjetno) iz vremena građanskoga rata kako bi svratili pozornost s važnijih političkih neprilika. Tražili su otkrivanje masovnih grobnica čak i u slučajevima kad rodbina žrtava to nije htjela, primjerice ona Federica Garcije Lorce. Upravo sporazum ljevice i desnice nakon propasti Francova režima da se prošlost neko vrijeme „gurne pod tepih“ dok se demokracija trajno ne učvrsti podloga je uspješnom španjolskom prijelazu iz diktature u vladavinu naroda. U tome smo se slagali Petar i ja u dugim razgovorima za vrijeme mojih jednotjednih boravaka u Madridu, koja su u posljednjih nekoliko godina sve rjeđa. Smrću Petra Marune ostao je samo Duško Jelavić koji me ljudski veže s glavnim gradom Španjolske, te divne zemlje koja je progonjenim Hrvatima dala utočište bez ikakvih primisli i uzvratnih usluga, što je rijetkost u zapadnoj hemisferi, u kojoj politika i ekonomija često potiskuju humanost.