Kušnje odanosti Bogu i čovjeku

Anne Fontaine vrlo je produktivna i razmjerno cijenjena francuska scenaristica, redateljica te nekad glumica, a još donedavno ponajviše je djelovala u žanru (romantične) komedije i humorne drame. Tijekom scenarističke i redateljske karijere dulje od dva desetljeća najveće kritičarske uspjehe ostvarila je baveći se intrigantnim sižeima o temi erotike i seksualnosti, pri čemu je posezala i za provokativnim motivima te kreiranjem i kod nas distribuirane nagrađivane, no ponešto precijenjene biografske drame Coco prije Chanel. Djela s temom seksualnih eksperimentiranja i njihovih posljedica njezina su najuspjelija, a riječ je o humornoj drami Kemijska čistionica, storiji o sredovječnom paru koji se zbližava s mladim transvestitom, a on im otkriva nove erotske „horizonte“ te o romantičnoj drami Adoration, adaptaciji romana Doris Lessing gdje Naomi Watts i Robin Wright tumače prijateljice i majke sinova tinejdžera s kojima unakrsno započinju romantične odnose. I na temelju tog filma, kao i njezina zasad pretposljednjeg ostvarenja, prilagodbe romana Gemma Bovery Posy Simmonds, te spomenutog Coco prije Chanel, razvidna je sklonost Anne Fontaine ekranizacijama zanimljivih proznih predložaka i istinitih (životnih) priča.

Jedna takva istinita priča leži i u temeljima psihološke drame Nevine, a posrijedi je otkriće brojnih neželjenih trudnoća u poljskoj provinciji neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata, koje su bile posljedica masovnih silovanja Poljakinja od strane sovjetskih vojnika, formalnih osloboditelja. U konkretnom slučaju žrtve su silovanja časne sestre u jednom samostanu, a ona koja ih u prosincu 1945. otkriva i pomaže im u nošenju sa – u kontekstu vjere, predanosti Bogu i nevinosti iz naslova – traumatičnim zbivanjima, jest mlada Francuskinja Mathilde Beaulieu, liječnica Crvenog križa koju suptilno interpretira Lou de Laâge. Silovano je sedam časnih sestara, a među njima se kao svojevrstan pandan Mathilde izdvaja sjajno minimalistički profiliran, tek oko tihih, ali jasnih riječi te suspregnutih gesta i grimasa osovljen lik sestre Marije u izvrsnoj interpretaciji Agate Buzek, znane iz slabe romantične drame Strano tijelo Krzysztofa Zanussija te stilizirane i estetizirane triler-drame 11 minuta eksperimentiranju sklona Jerzyja Skolimowskog. Marija je melodramska protagonistica rastrgana između slijeđenja pravila službe bez obzira na žrtve, što zagovara nadstojnica samostana koju dojmljivo tumači Agata Kulesza iz oskarovca Ida Pawela Pawlikowskog, i omogućavanja da se silovanim sestrama pruži liječnička pomoć izvana. I Mathilde i Marija tijekom filma postupno se mijenjaju pod utjecajem okolnosti, pa će uvjerena komunistkinja i ateistica Mathilde u suočavanju sa sestrama i njihovim dramama postati bitno mekša i senzibiliziranija za stvarnost, da bi se u nekim stvarima gotovo izjednačila sa sestrama i makar simbolički postala jedna od njih, što je vizualno dočarano prizorima zajedničkoga veselja, dok će Marija racionalno prihvatiti stvarnost i pronaći optimalan način za prilagođavanje bez obzira na propise i dogme.

Na idejnoj razini gledamo sudar civilne, znanstvene i humane liječničke prakse oličene u francuskoj liječnici, što se može interpretirati i kao tadašnja modernost, s religijskim konzervativizmom i tradicionalizmom oličenima u nadstojnici, ali ne i u mlađim sestrama predvođenima Marijom, u kojima jačaju majčinski nagoni i svijest o nužnosti prilagođavanja okolnostima. Francuska je tako i ovdje tradicionalni simbol modernizma i prosvijećenosti, a Poljska tradicionalizma i konzervativizma, što se može interpretirati i u kontekstu današnjih odnosa u Europskoj Uniji. Njihov sraz predvidljivo će rezultirati i ljudskim žrtvama, a tijekom filma svi će ženski likovi, što doslovno što metaforički, izgubiti nevinost. Šteta što autorica nema hrabrosti dublje istražiti intrigantna psihološka stanja mladih časnih sestara, njihove traume i nošenja s njima pa se postupno sve više utječe stereotipima i shematizmu. Shematično su prikazane i neke časne sestre, što postaje posebno problematično s porastom melodramske napetosti u završnici. Posljedica je toga da se likovi, a dobrim dijelom i njihovi međuodnosi, sredinom filma prestaju razvijati, te je nategnuti hepiend sasvim logičan. No film je vrlo atmosferičan i dosta sugestivno režiran, izvrsno glumljen, odlikuje ga promišljena vizualnost te se tematski nastavlja na propitkivanje religioznosti u poljskom društvu, viđeno u spomenutoj Idi.