Izvrstan Goran Grgić kao Orgon

U zagrebačkom HNK-u 30. rujna bila je premijera Molièreova Tartuffea u režiji slovenskoga redatelja Eduarda Millera, s Mislavom Čavajdom kao Tartuffeom i Goranom Grgićem kao Orgonom. Le Tartuffe ou L’Imposteur, komedija karaktera o varalici iz 17. stoljeća, ima takvu dramaturšku, kazališnu i snagu svakodnevice kojoj se pridružuju stoljeća licemjerstva i laži da stalno nudi energetske silnice za nova postavljanja i analize fenomena utemeljena naizgled na tradicionalnom motivu o mužu rogonji, svenazočnom i u farsama i u svim oblicima komedijskoga kazališta od Aristofana do danas.

Komedija karaktera, koju Molière u svom teatru izabire da bi se narugao raznovrsnim porocima svoga vremena, doseže vrhunac u Tartuffeu, u kojem se navodno odan i pobožan čovjek kakvim se pokazuje od početka, dolaskom u kuću trgovca Orgona, pokazuje kao licemjerni profiter i preokreće mjesto protagonist – antagonist.

Tartuffe je prvi put izveden kao tročina komedija u Versaillesu 12. svibnja 1664. Predstavu je gledao kralj. Iste godine, 29. studenoga, komedija je, ovaj put u pet činova, prikazana članovima kraljevske obitelji u Le Raincyju. Kao petočinka izvođen je po velikaškim dvorovima i po salonima. Švedska kraljica htjela ju je prikazati u svojoj palači u Rimu pa na diplomatski način traži tekst. Neki su predstavom oduševljeni, a drugi traže zabranu prikazivanja zbog navodnih vrijeđanja vjerskih osjećaja. U odsutnosti kralja Molière odluči prikazati komediju Tartuffe na pozornici Palais-Royala 5. kolovoza 1667. Komediju zabranjuju i predsjednik parlamenta i pariški nadbiskup. Nakon sporazuma s jansenistima kralj dopušta izvedbu pa se nakon dvomjesečna zatvaranja kazališta, 9. veljače 1669, Tartuffe prikazuje uz trijumfalan uspjeh.

Dramaturginja predstave u HNK-u Žanina Mirčevska radikalno skraćuje petočinu komediju, kojoj pathos podcrtava naglašeno ritmiziran trinaesterački prijevod Vladimira Gerića. Na premijeri publiku iznenađuje kratkoća trajanja i pretvaranje klasicističkoga kôda glume i cijele izvedbe u spoj modernističkoga i postmodernističkoga, što je vidljivo već u samoj scenografiji Branka Hojnika, koja ukida stereotipno očekivane razmještaje stola, sjedalica, namještaja i zidova kuće, odlučivši se za gotovo apstraktnu scensku sliku. U tom su kontekstu glazbeni brojevi i podloge reducirani na minimum, a kostimi Jelene Proković razdvojeni na crnosvećeničke i zatvorske s jedne te mondene i šopingholičarske s druge strane.

Prema riječima dramaturginje, Tartuffe je majstor manipulacije koji je prethodno proučio profil svakoga člana obitelji u čiju kuću ulazi, a Orgon je primjer apolitičnosti, poveziv s problemom modernoga vremena; Orgonovi su poput likova kakve sapunice; vrhunac manipulacijske strategije događa se na kraju drame kad Kralj, vraćajući Orgonu škrinju u kojoj su bili skriveni Argasovi dokumenti, i opraštajući mu grijehe, kupuje povjerenje lojalnih građana i njihovu vjernost.

Milerova je režija precizna, reducirano apstraktna, i u takvoj svedenosti prikazuje glavne probleme današnjega svijeta pitajući ga eksplicitno nacrtanim slovima kao grafitima u zatvoru ispisanima Tartuffeovom rukom: „Kako vaša bolest?“ Dramaturgija i režija više dijalogiziraju s današnjim nego s Molièreovim svijetom, ispuštajući iz njega brojnu mikrogestiku i usidrenost u obiteljske licemjerne finese, a naglašavajući paraboličnost, alegoričnost i strah od vlasti, politike, siromaštva, neimanja kuće i vlastita identiteta, koji se može samo – kupiti.

Takva koncepcija zahtijeva promjenu stila glume i traži od glumaca ujedno uranjanje u vlastitu ulogu i promatranje uloge iz postmodernističkoga diskursa, tj. istodobno uživljavanje i komentar uživljavanja. Svi glumci ne pristaju na takvo viđenje, neki zadržavajući sjećanje na Molièrea i „braneći“ Molièreov tekst, neki naglašavajući realističan stil glume, pokušavajući se nositi s reduciranim tekstom, zemljom i blatom na prednjoj strani pozornice te kišom i vodom u sredini. Čini se da autori ipak previđaju mogućnost pojednostavnjenja, a ne produbljenja. Goran Grgić snagom svoga habitusa ne može nositi samo jednu, apolitičnu ili neznalačku crtu pa se upravo taj glumac pretvara u protagonista predstave, a i inače golem Orgonov tekst promiče u vrhunsku snagu govorne, gestualne, mimičke i duhovite interpretacije te potiče glumačke partnere da rastu na pozornici u suigri s njim, najviše Mislava Čavajdu kao Tartuffea te Ninu Violić kao Elmire, Jadranku Đokić kao Dorine i Livija Badurinu kao Cléantea.

Predstava nije slaba, ali nije ni izvrsna, što smo očekivali od vrsne ekipe glumaca i suradnika. Estetski pad događa se u slabijoj čujnosti i govornoj artikulaciji nekih glumaca, a estetski vrhunac u scenskoj konkretizaciji zamjene identiteta, npr. kad se Tartuffe Čavajda i Orgon Grgić u istodobnoj konstelaciji ustajanja leđima preobražavaju u igru egom i alter egom.

Miler komediju Tartuffe, kojoj se u gledalištu gledatelji rijetko smiju, tumači kao verbalni i djelomice erotsko-politički manipulacijski teatar pa je pitanje što znače riječi ispisane na pozornici, odnosno o kojoj je bolesti riječ: kazališnoj ili stvarnoj? Društvenoj ili hinjenoj, lažnoj ili istinitoj, verbalnoj ili predmetnoj? U svakom slučaju, sigurna sam da ćemo predstavu pamtiti po sjajnoj glumi Gorana Grgića u ulozi Orgona.