Intimni Artuković

U osječkom Muzeju likovnih umjetnosti od kraja rujna do početka studenoga, točnije od 29. rujna do 6. studenog može se pogledati izložba slika Lovre Artukovića. U dogovoru autora s kustosom izložbe Vlastimirom Kusikom, publici su se predstavile Stare i nove slike nastale u posljednjih deset godina umjetnikova djelovanja u Berlinu. Već će sam postav izložbe pokazati prožetost staroga i novog jer se kronologijska podjela djela u prostoru nastojala izbjeći.

Ono što će pažljiviji posjetitelj moći uočiti tek je činjenica da su „stare“ slike većih dimenzija od „novih“. Postoji li određen razlog za to? Da i ne! Dio bi „pažljivijih“ posjetitelja mogao pomisliti kako su nove slike nastale stihijski – iz razloga da se pokaže nešto novo, premda još „nedorađeno“ i „nerazrađeno“. Neki bi se možda oslonili na mogućnost Artukovićeva bijega u „mali format“ ne bi li na svojim slikama dobio intimniju atmosferu koju je ponekad nemoguće ostvariti s velikim formatima. Oba bi moguća objašnjenja bila donekle točna. Nove slike predstavljene izložbom prvi put u Hrvatskoj djela su, prema autorovu priznanju, koja možemo promatrati samostalno, ali i kao tek moguće skice i predslike onoga što u budućnosti treba naslikati. To pak ni na koji način ne znači da su rađene stihijski i samo „da se pokaže nešto novo“ jer njihova slikarska kvaliteta već na prvi pogled odaje strpljivost i točnost u gradnji slike i onoga što uprizoruju.

Zasigurno bi bilo nezahvalno tek na razini čitanja prizora tumačiti Artukovićevo slikarstvo jer sam slikar tvrdi, kako ističe Kusik u tekstu predgovora, „kako ga ne zanima slikarstvo kao slikanje već samo slika“. Prema njegovu poimanju slika doista ne služi mimetizmu i ne prikazuje realnost kakva ona jest, nego tu Realnost gradi – točnije, ona je Realnost sama. „Ja ne volim slikarstvo radi slikarstva nego radi slika“, zapisat će umjetnikovu izjavu Blaženka Perica u povodom izložbe u Galeriji Klovićevi dvori. Što bi u tom slučaju bilo slikarstvo, a što slika? Slikarstvo, odnosno slikanje, samo je put ka konstrukciji neke realnosti – ta realnost ne mora biti istinita, ali je istinit čin njezine kreacije. Kada Hermes u Corpus hermeticum vlastita znanja elaborira Asklepiju, kaže: „Ako slikar može stvoriti nebo i bogove, zemlju i mora, ljude, inteligentna bića i nežive stvari, zar ne može i Bog također stvoriti te stvari?“ Čak i da ne prihvatimo mogućnost kreacije ontološki ravnopravne Bogu koju Hermes (možda) pridaje slikarima, neosporiva je činjenica da slikar ipak stvara svijet,  premda (vjerojatno) samo paralelni.

Na osječkoj izložbi takve su slike shvaćene kao slika i lišene utjecaja naracije Kao da je noć (2006) i Bijeli kvadrat (2009). Između te dvije slike postoji diptihalan odnos. Ujedinjujući crninu i bjelinu, Artuković odustaje od narativnoga prizora pokazujući vlastiti pokušaj suočavanja sa slikanjem svjetlosti na uprizorenoj podlozi. Svjetlost je i u kasnijim radovima za njega bila važna, što je osobito vidljivo na „novim“ slikama.

Inverzija klasične teme

Uz Kao da je noć, slika Sramežljivi kauboj (2006) među najranije je nastalim slikama koje su ovom prigodom izložene. Već je tada Artuković počeo napuštati izraziti grafizam i ilustrativnost prethodnoga razdoblja (što je vjerojatno posljedica akademskog grafičkog obrazovanja) posvećujući nešto više pozornosti gradnji prizora potezom i bojom, a ne isključivo linijom. Iako je na toj slici u prvom planu umjetnikov autoportret, slikar je pozadinu, izuzev dva prizora s njegove lijeve i desne strane glave koji svaki na svoj način opravdavanju naziv slike spajajući naizgled nespojivo – kauboja + sramežljivost – riješio vrlo jednostavno i izostavljajući detalje.

Konfiguracija je izložbenoga prostora dopustila da se slike Modeli poziraju za Pietu (2011) te Pieta obrnuto (2011), unatoč postavljanju u različite prostorije, stave u međusobni komunikacijski odnos, čime je karakter njihova „obrtanja“ još više dobio na snazi. Iako je tema proizašla iz klasične kršćanske ikonografije, protagonisti u ovom slučaju nisu Djevica Marija i njezin umrli Sin, nego ljudi iz naše okolice. Tema time biva lišena sakralnoga karaktera. Odnos je, nadalje, protagonista također neklasičan. Dok u sakralnim prikazima Bogorodica koja oplakuje mrtvoga Krista gleda u njega i tako se s njim povezuje, kod Artukovića bilo muški bilo ženski lik koji sjede na prijestolju gledaju izravno u promatrača. Na taj se način prizor lišava tragike, ali i dramatike prisutne u izvornoj temi pièta ili oplakivanju Krista.

Oba rada predstavljaju slikara koji pomalo na način fotografa Jana Saudeka mnogo pozornosti pridaje koreografiranju teme, koju uprizoruje čineći je općom, a opet posebnom. Zanimljivo je zapažanje o tim slikama dao kritičar Marko Golub rekavši: „Umjesto autoriteta sakralnog prizora, ili ‘prisvojene’ težine referenci iz same povijesti umjetnosti, pred nama je neprobojna prisutnost dvoje protagonista na ranjivoj liniji između izložene intimnosti i depersonaliziranog simbola. Ostaje možda pitanje ekonomije – zašto taj rad nije realiziran u mediju fotografije? Možda zato što fotografiji previše vjerujemo.“

Golubovo pitanje „zašto taj rad nije realiziran u mediju fotografije?“ vodi nas k „novim“ Artukovićevim slikama. Sam je slikar pojasnio kako mali formati njegovih „novih“ slika genezu vuku iz fotografija prema kojima je radio prethodno spomenute Modeli poziraju za Pietu i Pieta obrnuto, a koje su bile mnogo manjih dimenzija od platna. Kad ih je vidio obješene u interijeru, Artukoviću je bilo jasno da bi neki aspekti njegova slikarstva mogli funkcionirati i na manjim dimenzijama.

Ženski likovi

Manji ga je format doveo i do veće intimizacije prizora. Sami nazivi odaju dio atmosfere kroz koju se slika treba gledati, ali i doživjeti: Na prozoru (2015), Kupačica (2015), U ateljeu (2016), Zatečena (2016), Zamišljena (2016) tek su neke od tema koje Artuković zarobljuje u „novi“ format. Protagonisti su novih slika mahom ženski likovi u interijeru. Bilo da se nalaze u atelijeru, kupaonici ili u nekom drugom „tuđem“ stanu, oni pokazuju distanciranost – kako od slikara tako i od promatrača. Zorno to oslikava usmjerenost njihova pogleda koji nas vodi izvan prostora boravka. Nepostojanje izravne komunikacije s promatračem uvodi u prizor narativnu komponentu koja beskompromisno unosi potrebu za oslikavanjem unutrašnjosti prikazanih likova, što dovodi do intimističke dinamizacije uprizorenja. Nove su slike, može se reći, intimom intonirani prikazi čija vizualna literarizacija svoje daleke prethodnike (pri čemu ne mislim samo na vremensku nego i likovnu dimenziju) nalazi u francuskom impresionizmu koji su stvarali umjetnici poput Gustava Caillebotta ili Mary Cassatt. „Gledajući i sve ostale slike iz novoga ciklusa“, piše Kusik, „jasno je kako likovi na slikama pulsiraju upravo taj dinamizam, psihološki nedokučivu osjećajnost i nestabilnost u svijetu nesigurnosti.“ Što im osim intimističke dinamizacije daje tu napetost? Artukovićev je to odnos prema izvoru svjetlosti. Pogled je likova vrlo često uperen prema izvoru svjetla koji je ponekad umjetan – kada primjerice dolazi od neonske svjetiljke – dok je ponekad taj izvor sunčeva dnevna svjetlost.

U izloženim radovima u kojima je ženski lik izmješten iz naizgled sigurna interijera u vanjski prostor također postoji bijeg njezina pogleda. Prolazeći šumom U Grünewaldu ženski nas lik fizički i mentalno odvlači u koloplet stabala ispred sebe, kao i u Proljeću. U Sjeni na vodi Artuković oslikava vodenu površinu i njezinu okolinu domećući ljudski lik tek kao siluetu – sjenu nekoga bića koje gledamo ili koje gleda nas. Na sličan način i kod svake slike nikada nismo sigurni gledamo li mi nju ili je Realnost koju platno predstavlja ona koja gleda nas pa se čini da je slika metaforički gledano slika o slici.

Artukovićeve nove slike građene su mnogo lakšim i mekšim potezom od starih velikih formata. Premda sam slikar za njih kaže da su zasigurno tek predodžbe za neke „nove“ buduće slike, svakako ih treba gledati kao samostalna zaokružena djela. Čini se, međutim, kako se Artuković ipak bolje snalazi na većim formatima jer oni snažnije odaju upravo slikanje i sliku. Nove slike uprizoruju fotografske zabilješke i prizore iz života koji nam se na tematskoj razini mogu učiniti već mnogo puta viđeni, dok njihova slikarska dimenzija ne odaje lakoću i stanovitu neopterećenost poteza vidljivu na „starim“ slikama.