Drukčiji pristup suvremenosti

Samo dođi doma treći je na hrvatski jezik preveden roman 49-godišnjega slovenskog pisca Andreja E. Skubica. U njemu taj trostruki dobitnik ugledne Kresnikove nagrade nastavlja s tematizacijom suvremene slovenske stvarnosti, uz jak kritički naboj i obilnu zastupljenost pop-kulturnih referencija, što su bile osnovne sastavnice i njegovih ranije već prevedenih romana Popcorn (Fraktura, 2010) i Koliko si moja? (Meandarmedia, 2015).

Osovivši fabulu oko iskustava odvjetnika Leona Berdena koji prkosi sustavu iznošenjem u javnost poslovnih „nepodopština“ svoga klijenta, a koje su uzrokom unesrećenja stotinjak obitelji, autor je stvorio mješavinu sudskog trilera, ljubavne priče i obiteljske drame, uz dodatak skladnog povezivanja današnje, neoliberalne, posttranzicijske slovenske stvarnosti s onom iz vremena socijalizma, kako onoga kasnog, iz sredine i s kraja 1980-ih kroz priču o odrastanju glavnoga junaka, tako i vremena ranog, poslijeratnog socijalizma, doba nacionalizacije, parolaštva i komunističke degradacije odvjetništva, u potpriči o životnoj putanji junakova oca. Slika socijalno-društvene dinamike ondašnjeg i sadašnjeg vremena upotpunjena je psihogramom velikoga broja generacijski i klasno različitih ljudi. Važnu ulogu u priči imaju novac i imovinsko stanje protagonista i sporednih likova; novac koji oblikuje njihove sudbine, mijenja smjerove životnih putanja, ali i utječe na njihovo međusobno ponašanje i odnose među njima. Pop-kultura, osobito glazba, i to ponajviše prkosni i buntovnički punk, važan je začin priče, ali ne samo u smislu lakše identifikacije čitateljstva slična senzibiliteta, ukusa i slušateljskog iskustva, već i kao odrednica stava, odnosa spram životne realnosti i, što je osobito važno, spram sustava. Pritom je zanimljivo uočiti da se disidentstvo pronalazi i kod likova koji se, usprkos svome izgledu i konvencionalnosti ili pak profesiji, neočekivano pokazuju opasnijima za poredak od glasnome buntu, a zapravo egzibicionizmu, sklonih pojedinih pankera.

No, kako vrijeme prolazi, a irokezu zamjenjuju sve dublji zalisci i sve brojnije sjedine, pragmatičnost postupno istiskuje buntovništvo, a oni koji na mladenačkim principima i idealima i u srednjoj dobi i dalje ustrajavaju pretvaraju se u društvene gubitnike. Jer etici odan odvjetnik nešto je poput drvenoga željeza, i teško da u današnjemu društvu može opstati. Roman obiluje čestim ekskursima u junakovo djetinjstvo i odrastanje, upravo radi apostrofiranja njegove nepromjenjivosti u smislu idealizma i dosljednosti u stavovima. Naime, za razliku od drugih koji se prilagođavaju situacijama i radi vlastita napredovanja zanemaruju dotadašnje ideale, Leon Berden je dosljedan, pa reminiscencijama djetinjstva autor njegovu životnu priču upotpunjuje prikazavši je kao logičan kontinuitet – od neprilagođena buntovnog pankera do robinhudovskog borca protiv sustava koji žrtvuje vlastiti probitak na oltaru pravde i poštenja.

Iako je riječ o romanu koji, u maniri nove proze, također tematizira pojedinca kao žrtvu kapitalističkog sustava, upravo je junakova klasna pozicioniranost ono po čemu se Skubicov roman razlikuje – kao žrtvu ovdje nemamo nižeklasnu, deprivilegiranu osobu, nego pojedinca koji se svjesno odriče povlaštene pozicije i odbija dalje opsluživati sustav koji, u svrhu bogaćenja nekolicine, unesrećuje velik broj tzv. običnih ljudi. Društvenokritički sloj autor podebljava ukazivanjem na neetične postupke iz odvjetničke prakse, ali i primjerom institucionaliziranog potkopavanja pravde, jer riječ je o odvjetniku koji se nađe na optuženičkoj klupi zbog odbijanja da povjerenju klijenta podredi osobno i profesionalno poštenje (iako mu tu slobodu jamči 43. članak odvjetničkog kodeksa). Dodatnu vrijednost priči priskrbljuje problematizacija krize srednjih godina te junakovo preispitivanje svog životnog puta i usporedbe ostvarenog s onim u mladosti željenim i zamišljanim, u ogranku fabule koja se bavi njegovim problemima u braku i preljubništvom. Pritom motiv prijateljstva autor lucidno koristi u smislu podsjetnika „na ono što smo nekad bili i o čemu smo sanjali“, ali su prijatelji i sredstvo prizemljenja, osigurač koji priječi da se ne zastrani u prostore nemogućeg, već da se ostane u granicama realno ostvariva, ali ne samo u smislu donkihotovske borbe protiv predstavnika moći, nego i kod elementarnih (brak, obitelj) životnih prioriteta.

Kombinacija pripovijedanja u prvome i trećem licu jednine pridonosi dinamizaciji rukopisa, ali ipak nedovoljno učinkovito (zbog nekih neekonomično izloženih dionica, mahom vezanih uz pravnički aspekt priče), dok blag utjecaj fantastike (u motivu anđela kojemu protagonist pripovijeda dijelove svog životopisa) i nezanemariva komponenta erotike rukopis čine raznovrsnijim. Pomalo didaktičan svršetak ipak ne kvari povoljan ukupan dojam o Samo dođi doma kao o zanimljivu i vrlo sadržajnu romanu koji šireći obzor i na prethodnu društveno-ekonomsku etapu s kojom sadašnjost diskretno uspoređuje, te uzevši za junaka odmetnutog pripadnika povlaštene klase, problemima suvremenosti prilazi iz drukčijeg kuta u odnosu na vladajuću proznu matricu, ne gubeći pritom ni oštrinu ni kritičnost.