Bosanski Goethe i njegov njemački Eckermann

Mislimo da impresija Branka Matulića, prorektora za kulturu i umjetnost Sveučilišta u Splitu – da je knjiga Franje Komarice i Winfrieda Gbureka Skidanje maski zapravo svojevrsna razrada rečenice iz Ivanova Evanđelja: „Tvrd je to govor! Tko ga može slušati!“ (Iv 6–61) – u potpunosti pogađa bit stvari o kojoj se u ovoj „trpkoj“ knjizi govori.

No život nas uči da srećom uvijek postoje oni koji su, vremenu usprkos, spremni „tvrdo govoriti“ (biskup Komarica), ali da jednako tako postoje i oni koji su spremni ne samo slušati te „tvrde govore“ nego i poslije slušanja tih „neugodnih istina o svijetu u kojem živimo, o dominantnim politikama i svim njihovim manipulativnim strategijama“ postavljati i neka pitanja (njemački novinar Winfried Gburek, koji već deset godina marno prati i proučava politička i ina zbivanja u Bosni i Hercegovini). I mnoga od tih njegovih pitanja jednako su tvrda i neugodna kao i većina odgovora i istina s kojima ga suočava banjalučki biskup Franjo Komarica.

Moj prvi susret s banjalučkim biskupom dogodio se početkom ljeta, davne 1997, kada smo Vlado Gotovac i ja, kao hrvatski političari liberali, otišli u posjet Banjoj Luci kako bismo od biskupa Komarice „iz prve ruke“ čuli što se događa u Banjoj Luci i Bosni i Hercegovini. Poslije tog susreta, a posebice poslije svega onoga što smo tom prilikom čuli, postali smo svjesni da su, zapravo, svi naši uvidi, naše spoznaje o političkoj i inoj situaciji u toj zemlji, nedostatni u odnosu na stvarnu situaciju, posebice na političke i ine (ne)prilike u srpskom entitetu, Republici Srpskoj. I prije toga bili smo svjesni da situacija tamo nije sjajna, ali da je uistinu toliko loša, gotovo tragična, nismo znali. Konačno, nitko kao Gotovac nije javnim nastupima, tekstovima, govorima u Saboru apelirao na ondašnju vladajuću hrvatsku politiku da naš odnos prema susjednoj zemlji mora biti vrlo pažljiv, nijansiran, s mnogo osjećaja za svu kompleksnost te zemlje, od njezine bogate i specifične kulturne, vjerske i političke tradicije, preko nesretne povijesti, koja je uvelike i dio naše povijesti, našeg identiteta, pa sve do svih onih političkih i inih procesa posljednjih stotinjak godina.

Mogao bih se složiti da u onim ratnim i poratnim vremenima nije bilo ugodno slušati te često i optužujuće govore, toliko svojstvene prepoznatljivu stilu jednoga od naših najvećih oratora i političara, koji jednostavno nije mogao pojmiti da netko ozbiljno može misliti kako je moralna komponenta otegotna okolnost u dnevnoj realpolitici, ali jednako tako mislim da su te „neugodne istine“ trebale djelovati ne samo motivirajuće na ondašnje odlučujuće aktere u hrvatskoj politici, već su trebale izazvati i određene reakcije, koje bi bile usmjerene, prije svega, na očuvanje hrvatske komponente u Bosni i Hercegovinu, i to u svim njezinim segmentima: političkom, vjerskom, kulturnom, gospodarskom, znanstvenom… Gotovčevi govori i javni nastupi trebali su motivirati hrvatsku političku i akademsku javnost da shvati zašto je toliko bitan o(p)stanak hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Susret i razgovor s biskupom Komaricom potvrdio je da smo na dobrom putu glede razumijevanja političkih odnosa u Bosni i Hercegovini. No solidna percepcija nekog problema još ne mora značiti da će taj problem biti i riješen na adekvatan, odnosno ispravan način. I ova knjiga to nedvojbeno, na svakoj svojoj stranici, dokazuje.

Banjalučki biskup sve ovo vrijeme, od početka devedesetih godina prošloga stoljeća do danas, o ratu, o stradanjima nevinih ljudi, civila, žene, djece, o žrtvama, bez obzira na njihovu etničku i vjersku ili neku drugu pripadnost, o lošim politikama i nedosljednim političarima, o predstavnicima međunarodne zajednice, o svjetskim moćnicima uvijek govori isto, što će reći, sukladno antičkoj tradiciji mišljenja, to bi trebalo značiti da govori samo (golu i okrutnu) istinu. Ali, bez obzira na sve te znakovite detalje, u međuvremenu do pozitivnih pomaka, bitnih promjena političkih strategija ili rješenja nije došlo.

I kako stvari trenutno stoje (poslije nedavno održana referenduma o Danu državnosti RS, poslije održanih lokalnih izbora, na kojima su opet, uostalom kao i uvijek do sada, pobijedile stranke s nacionalnim predznakom, HDZ-BiH i SDA/SBB u Federaciji BiH, a SNSD u RS, a sve stranke tzv. građanske provenijencije (neke od tih stranaka tobože pokušavaju promovirati „građanske, a ne nacionalne politike“, lažno se predstavljajući kao „građanske opcije“, a nikako ne uspijevaju objasniti zašto im onda glavninu članstva čine pripadnici bošnjačke nacionalnosti, što uvelike dovodi u pitanje i njihovu neutralnu i nadnacionalnu orijentaciju, odnosno sve to svodi se na običnu i krajnje neuvjerljivu političku manipulaciju, koja je u javnosti odavno prepoznata), Socijaldemokratska partija i Demokratska fronta, doživjele su pravi politički potop! Doduše, i više smo nego sigurni da ćemo na nekim od sljedećih izbora opet svjedočiti jednakom političkom ponašanju glavnih aktera te odavno izgubljene političke utakmice: međunarodna će zajednica pozivati na poštivanje nekih ugovora, a domaći će se akteri ponašati sukladno svojim parcijalnim interesima, pa do tih „neobvezujućih preporuka“ neće držati, odnosno na njih će se pozivati samo u onim situacijama kada im idu u prilog. U svim drugima imat će svoja „izdvojena mišljenja“.

Bešćutnost velikih sila

Upravo o tim političkim i moralnim anomalijama govori se u ovoj knjizi, gdje je posvema „normalno“ da neka zemlja aktivno sudjeluje u potpisivanju Daytonskog sporazuma, a onda veleposlanik te iste zemlje, mrtav-hladan, izjavi da njega taj i takav sporazum uopće ne obvezuje. Doduše, to ga uopće ne sprječava da od samo nekih, a ne od svih političkih aktera u Bosni, traži da se tog sporazuma, do kojega on previše ne drži, strogo pridržavaju!

Ima u ovoj knjizi – prvo objavljenoj na njemačkom, a uskoro bi trebala biti tiskana i na nekim drugim svjetskim jezicima, što će svakako omogućiti da se „gorka istina“ o Bosni i Hercegovini bolje čuje i u onom dijelu svijeta koji o sebi voli misliti da predstavlja drugo ime za sve one pozitivne vrijednosti kao što su tolerancija, demokracija, poštivanje svih građanskih prava, sloboda govora – vrlo neugodnih svjedočenja ne samo o posvemašnjem neznanju onih koji odlučuju o sudbinama drugih, ponajprije „slabih subjekata“, već i o njihovoj posvemašnjoj indolenciji, bešćutnosti, pomanjkanju elementarne odgovornosti za svoje (ne)činjenje. Jer kako drukčije objasniti situaciju u proljeće 1996, znači poslije Daytona, kada su vojne operacije završile i kada je postignut kakav-takav, mir, a neki britanski časnici i vojnici i dalje aktivno sudjeluju u protjerivanju Hrvata katolika, stanovnika sela Majdan, pokraj Mrkonjić-Grada? Srećom taj (zlo)čin snimila je katolička TV postaja KRO, a ti snimci nedvojbeno pokazuju da je ta akcija (završni dio etničkog čišćenja dijela buduće Republike Srpske) mnogo prije bila pomno pripremljena. I još nije poznato tko je naredio tu „besmislenu“ operaciju, a konstatacija britanskog časnika, izrečena petnaestak godina poslije, da „mu je osobno žao zbog onoga što se tada u Majdanu dogodilo“ zvuči i više nego cinično. To ne znači da sumnjamo u „naknadnu pamet“ ili pokajanje toga čovjeka, ali što ono znači u odnosu na sudbinu tih nesretnih i nevinih ljudi, koji su bili smetnja da se na tom prostoru ostvari plan Ratka Mladića o „spaljenoj zemlji“. Pa, kada ne ide silom, onda su to britanski vojnici učinili milom: poslije završetka ratnih operacija.

Promijeniti politiku

Ova knjiga razgovora obiluje teškim pitanjima – tko je i zbog čega zaustavio neke vojne akcije, protuofenzivu Bošnjaka i Hrvata, tko je taj koji je onemogućio da biskup dobije Nobelovu nagradu za mir, tko je izdavao zapovijedi za rušenje sakralnih objekata i protjerivanje ljudi, tko je naredio da ne-Srbi u Prijedoru i nekim drugim mjestima oko toga grada nose, u proljeće 1992, „bijele trake“, tko je odgovoran za sve one silne logore i neljudske aktivnosti u njima – na koja još nemamo prave i zadovoljavajuće odgovore. Istina je da su neki odgovarali u Haagu za svoja (ne)djela, ali to još nije dovoljno da se ovi prostori dekontaminiraju od mržnje, nasilja i zla, koji su ne tako davno na bosanskohercegovačkim prostorima bili jedina stvarnost. Ova knjiga pokušaj je da se svatko od nas ne samo suoči, prije svega, s vlastitim zlom, već da se konačno, jednom i zauvijek, i shvati i prihvati da se naše politike moraju promijeniti, ako se želi, na bilo koji način, participirati u „normalnom“ svijetu. Doduše, posve je druga stvar što iz tog, navodno, „normalnog svijeta“ također dolaze poruke koje ne samo što ne obećavaju nego i ne nude nikakva dugoročna rješenja, pa bi onda ignoriranje takvih „obvezujućih i mudrih savjeta“ ujedno bio i najbolji i jedini mogući odgovor.