Bijeg u novi život

Hrvatska praizvedba hit teksta suvremenih francuskih dramatičara Pierrea Palmadea i Christopha Duthurona, Bjegunke, napisana 2007, vješto je vođena kazališna igra o dvjema ženama različite dobi koje su odlučile napustiti dotadašnje živote. Jedna je domaćica srednjih godina i napušta dom na proslavi osamnaestoga rođendana svoje kćeri, dok druga, u dobi od osamdeset godina, bježi iz staračkoga doma Gladiole.

Svjetsku premijeru komedija je imala u poznatom kazalištu Teatro Varietes de Paris, a producirale su je glumice koje u njoj igraju, Line Renaud i Muriel Robin, režirao je koautor teksta, Duthuron. Bilo je zamišljeno da predstava bude na repertoaru mjesec dana, ali se zbog golema uspjeha i interesa publike zadržala više od četiri mjeseca, kada su je glumice zbog prije dogovorenih projekata morale prekinuti. Posljednju predstavu prenosila je francuska nacionalna televizija TV France 2, a vidjelo ju je osam milijuna ljudi, što je najveća gledanost neke predstave na francuskoj televiziji svih vremena. Predstava je dobila mnogobrojne nagrade, među ostalima i Prix Raimu za kazalište i film.

Nije ovdje riječ o klasičnoj priči Thelme i Louise, premda jest drama ceste na određen način, prva road-komedija, kako je zovu autori teksta. Palmade i Duthuron nisu imali velikih pretenzija širokog spektra tematiziranja, ne radi se ovdje u prvome redu o društvenim problemima: slučajan noćni susret na cesti pri autostopiranju zbližit će dvije potpuno različite žene te vjerno portretirati niz njihovih životnih situacija i plastično ocrtati dva zanimljiva ženska lika.

Zovu se Margot i Claude, odnosno Vanda i Ivana, u dubrovačkoj ih produkciji igraju Milka Podrug Kokotović i Ksenija Prohaska, u prijevodu s francuskog Dore Slakoper. Vandin je lik čini se i zanimljivije napisan, punije, s više osobnosti, dok je Ivana donekle tipična kućanica predana obitelji, i sada se pokušava, bijegom i traganjem za novim životom i svojim novim ja, samorealizirati.

Lik Vande, u interpretaciji Milke Podrug Kokotović, mnogo smo bolje imali prilike doživjeti na sceni od onoga njezine mlađe prijateljice. Vanda je čitavoga života bila osebujna buntovnica, samim time zanimljivija i zabavnija, pa ovim bijegom svoj niz samo dosljedno nastavlja, dok Ivana radi potpuni preokret. Redateljica Nenni Delmestre promišljeno je pristupila tekstu i koncentrirala se na rad s glumicama, vješto riješivši mizanscenu i situacijski okvir, čemu je pridonijela maštovita i točna scenografija te napose glazba Line Vengoechea, kao i svjetlo Zorana Mihanovića.

Milka Podrug Kokotović izvrsno se stopila, i dobno i glumački, s likom koji tumači, pa su tako njezine glumačke slojevitosti došle do izražaja kroz lik koji ih je također pun te pobuđuje simpatije i zanimanje publike. Ksenija Prohaska u ulozi Ivane donosi lik samopotisnute kućanice koja do trenutka bijega nije uspjela doći do bilo kojeg oblika samorealizacije u maniri nervoze i stalne povišenosti. Njezin lik tako nije donio dovoljno osobnosti, ostao je lišen dubljega portretiranja i vrlo je vjerojatno da bi neki monolozi koji se doimaju vrlo klišeizirani i značenjski „tanki“ u nekoj slojevitijoj interpretaciji bolje došli do izražaja. Ksenija Prohaska deskriptivna je u svom crtanju lika Ivane kao jednostavne i prostodušne domaćice pa to podcrtava nerazmjer punine dvaju likova, bez obzira što su i u tekstu zamišljene kao dijametralno suprotne osobnosti. Ne možemo reći da je ta razlika narušila njihovu suigru do te mjere da se narušava koncept predstave – nepretenciozna punina portretiranja slučajnog, ali jako zanimljiva prijateljstva, lakoća igre i niz situacija koje spontanim nizanjem i zajedništvom dvaju glumica ostvaruju nimalo površnu zabavu.

Predstava se svidjela publici, bjegunke na sceni i njihova road-komedija pobuđuju simpatije pa se bez obzira na kvalitativne glumačke razlike, jer kemija scenskog odnosa dvaju glumica postoji i na njoj se ova predstava temelji, može smatrati vrlo uspješnom i dobrim početkom nove sezone Kazališta Marina Držića.