U maniri vrhunskog europskog interpreta

Publika na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama nije imala naporan tempo odlazaka na koncerte, odnosno u Knežev dvor, koji je i ove godine najčešće korišten prostor za glazbena događanja. Ako se prisjetimo da se u nekim bivšim sezonama gotovo iz večeri u večer nudio neki glazbeni sadržaj – a ponekad i po dva jedan za drugim! – ovogodišnjem rasporedu moramo pripisati umjereni hod. Što bi mogla biti dobra odluka organizatora, pogotovo ako jamči i kvalitetu po principu: manje, a bolje! Međutim, pomalo šokantno zvuči da su od dvadeset i jednog koncerta čak njih osam bili klavirski recitali, koji su se uglavnom zgusnuli u posljednjih desetak dana festivala. Koliko je takav – potpuno nepromišljen i bez ikakva sustava – izbor bio atraktivan za slušatelje, najbolje govori slika prosječno popunjena Dvora. Ako je neki turist, recimo, prvi put u Dubrovniku boravio pri kraju kolovoza te se mogao odlučiti tek između klavirskih recitala ili dua violine i klavira, taj sigurno ne može ni zamisliti da su na Igrama nekad i ne tako davno gostovale svjetski poznate filharmonije, zborovi ili komorni sastavi. A u ovogodišnjem zbrkanom glazbenom programu visokom kvalitetom i pravom festivalskom atmosferom istaknuo se nastup Aljoše Jurinića, što ga čini najboljim hrvatskim umjetnikom na Igrama. Njegovu je sviranju prethodila konferencija za novinare pa idemo redom.

Dva i pol sata prije nego što je Jurinić izašao pred publiku na istome je mjestu održana konferencija za novinare. Okupila je brojno i raznoliko društvo, a povod je bio već započet ciklus U susret budućnosti – mladi laureati prestižnih međunarodnih natjecanja. Tom prigodom u Kneževu dvoru govorili su Mladen Tarbuk, intendant Igara, četvero sudionika ciklusa – klaviristi Aljoša Jurinić, Andrew Tyson i Andrey Gugnin te violinist Stephen Waarts – Damir Milat, ravnatelj Dubrovačkoga simfonijskog orkestra, Danijel Gašparović, Jurinićev prijatelj i agent, Yana Tiefbenkel, kreativna voditeljica projekta te Ivana Zidarić, predstavnica Kraša, koji je bio sponzor Jurinićeva nastupa.

Spomenimo da su do kraja ciklusa još nastupali klavirist Yury Favorin te violinist Aleksey Semenenko i klaviristica Inna Firsova, duo koji je dobio ovogodišnju nagradu Orlando. A zbog velikoga broja sudionika na konferenciji,vrijeme je dopustilo da svatko od njih kaže tek doslovno po nekoliko rečenica. Pritom valja napomenuti kako se izjave stranih sudionika nisu prevodile na hrvatski jezik, što je propust koji traži objašnjenje. Aljoša Jurinić bio je najzanimljiviji govornik jer je jasno i argumentirano sročio svoje viđenje i svoj doprinos i ciklusu i Igrama te naglasio da je, zapravo, riječ o izvođačima koji godinama grade karijeru, a ne o novootkrivenim talentima. Ostali su isključivo izražavali oduševljenje Gradom, morem i Kneževim dvorom.

Ipak, čitatelje smo dužni podsjetiti da ciklus s mladim izvođačima nije nikakva novina na Igrama. Jer Igre pamte dugogodišnji Podij mladih talenata s nastupima mladih umjetnika iz cijeloga svijeta, uvijek u Sponzi i uvijek u ponoć. Njegovu organizaciju potpisivao je, očekivano, glazbeni ravnatelj Igara.

Aljošu Jurinića dubrovačka je publika posljednji put slušala 1. travnja u tvrđavi Revelin, kada je, pod palicom Christopha Campestrinija, nastupao s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom izvodeći Mozartov koncert za klavir i orkestar u D-duru, zvan Krunidbeni. A pratila je i njegovo umjetničko odrastanje na završnim večerima državnih natjecanja na kojima je uvijek bio pobjednik. Na Igrama je Jurinić je održao svoj prvi recital u Dubrovniku. U program je uvrstio dva skladatelja koja su ga proslavila na međunarodnim natjecanjima – Schumanna i Chopina – te za početak Debussyja.

Napomenimo kako je Jurinić imao sreću da večer nije bila sparna i vlažna, što je ozbiljno smetalo mnogim izvedbama ovoga ljeta. Jurinićev recital je, očekivano, izazvao velik interes publike, stoga nas je i gužva ispred vrata Kneževa dvora već pomalo uvlačila u pravu festivalsku atmosferu. Divan je to prizor kad su u Dvoru popunjena sva raspoloživa mjesta i možemo samo zamisliti koliko to poticajno djeluje na izvođače kad toliki ushit izaziva kod publike.

U Debussyjevoj skladbi Sanjarenje Jurinić je od klavira postigao posebne boje, interpretacija je bila promišljena i jasna za praćenje. Druga skladba u prvom dijelu večeri bila je Sonata br.1 u fis-molu, op. 11 Roberta Schumanna, nazvana Velikom. Zahtjevna po sadržaju, krije zamku koja je može pretvoriti u zamoran materijal, no u Juriniću je imala razumna i pametna interpreta. Razumljiva razloženost djela držala je nit pažnje slušatelja, koji su čitavu večer bili ostali pažljivi i koncentrirani.

U drugom dijelu čuli smo samo Chopinovu glazbu, i kao službeni program i kao glazbene dodatke. Prvo Sonatu br.3 u h-molu, op. 58, a zatim Baladu br. 4 u f-molu, op. 52. Jurinićeva muzikalnost te smislenost fraziranja, lakoća ukrasa i pasaža odvukla nas je korak dalje u umjetničkoj snazi. Osmijeh koji je uputio oduševljenoj publici također odudara od često usiljena i teatralna poklona. A Jurinić je kao glazbene dodatke izveo Mazurku u a-molu, op. 17, br. 4 i Tercnu etidu u gis-molu, op. 25, br. 6. Kako? U duhu čitave večeri, dakle u maniri vrhunskog interpreta!