Tri koncerta u jednoj noći

Već osmu godinu zaredom zagrebački ljubitelji rane glazbe mogu uživati u zvucima mahom srednjovjekovne i renesansne glazbe koncentriranima u jednoj noći, što je zaista rijetkost jer ansambli specijalizirani za izvođenje glazbe predbaroknog razdoblja u nas gotovo i ne postoje ili pak životare na marginama koncertnog života, pa spomenuti ljubitelji ovise o svega nekoliko koncerata mahom stranih ansambala tijekom zagrebačke koncertne sezone. Oni sretnici do kojih je došla vijest o Noći glazbe u Zagrebu u organizaciji Udruge Prosoli – Sveta glazba, vrijednoj manifestaciji koja se nažalost loše i neadekvatno prezentira, okupili su se 12. rujna u crkvi sv. Franje Ksaverskoga, gdje su svjedočili pravome koncertnome maratonu na kojem su se u četiri sata predstavila tri ansambla različitih profila i koncepcija (a onda i kvalitete) izvedenih programa.

U prvome je dijelu nastupio domaći ansambl Marco Polo pod vodstvom Ante Milića, koji je u programu naslovljenu Renesansni glazbeni vrt donio šarolik, ali dobro osmišljen program u kojem se puni ansambl sastavljen od desetak pjevača i dvoje lutnjista od skladbe do skladbe reducirao i proširivao, što je rezultiralo dobrom dinamikom koncerta. Protegnuvši se ne samo na ranobaroknu monodiju u skladbama Caccinija i Kapsbergera nego i na srednjovjekovnu polifoniju u uskršnjoj sekvenci Victime pascali laudes te organumu Sederunt principes pariškoga skladatelja Perotina, izabrani je program pred ansambl stavio nemale zahtjeve, na koje su članovi ansambla različito odgovarali. Općenito se može reći da su intonativne nejasnoće i povremeni disbalans među glasovima umanjili dojam pojedinih izvedbi. No sagledavši nastup Marca Pola u cjelini, ne možemo ne pohvaliti njegov rad, koji će nadamo se u budućnosti rezultirati još izbrušenijim i istančanijim izvedbama.

Uslijedio je potom nastup sopranistice Martine Klarić i lutnjista Igora Para, koji je plijenio pozornost u nas rijetko izvođenim repertoarom njemačke renesansne glazbe za glas i lutnju. Uz najvećega predstavnika njemačkoga Lieda 16. stoljeća Ludwiga Senfla, na programu su se primjerice našla i djela Arnolta Schlicka te Hansa Neusidlera. U često filigranskoj teksturi tih vokalno-instrumentalnih minijatura neprijepornom muzikalnošću isticao se lutnjist, dok je za njime kaskala sopranistica, kojoj je uz nisko intoniranje nedostajalo izvođačke invencije, zbog čega je cjelokupni nastup rezultirao zamorom u slušatelja.   

Kraj večeri je pak vrijedilo dočekati. Objedinivši sakralnu i profanu glazbu 14. stoljeća pod naslovom Fede e festa talijanski ansambl Syrenarum, koji čine glazbenici Simone Sorini i Claudia Viviani, oboje pjevači i instrumentalisti, u prvome su dijelu izveli napjeve iz poznatoga katalonskoga zbornika napjeva Llibre vermell, dok je drugi dio bio rezerviran za madrigale i ballate talijanskoga Trecenta. U živopisnim izvedbama koje su uključivale instrumente poput lutnje, te u nas rijetko viđena rebeca, organistruma i različitih udaraljki, sjajnim glasom posebno je oduševio Sorini, inače član cijenjenoga ansambla Micrologus.

Nastup uigranoga dvojca ispratio je gromoglasni pljesak publike koja se zasigurno osjetila počašćenom, i to prvenstveno zahvaljujući Alojziju Prosoliju, koji velikim zalaganjem održava projekt na životu. No s obzirom na kontinuitet i probranu publiku kojoj se obraća, organizator si ne bi smio dopustiti nemar u pogledu programskih knjižica, bilo u obliku nepreciznih navoda, ili pak većih propusta kao što je recimo nepostojanje biografija umjetnika. U nadi da će se nedostaci u budućnosti izbjeći, i da će informacija o događaju doći do većeg broja slušatelja, možemo samo zaključiti da je i ove godine zagrebačka publika pokazala da cijeni takve koncerte.