Sva lica zla

Dvadeset i više godina prošlo je od ratne agresije na Hrvatsku i BiH, a tematika rata i posljedice tih strašnih događaja koje i danas utječu na naše živote i dalje privlače brojne pisce. Samo u nekoliko posljednjih mjeseci pojavila su se tri takva romana: Beara Ivice Đikića, Rat i sjećanje Željka Ivankovića i Rupa Ivane Bodrožić. Iza povećanog zanimanja javnosti često stoje nesporazumi „čitanja“ fikcije kao zbilje, „prepoznavanja“ stvarnih ljudi u fikcionalnim likovima, sljepilo i nemoć razumijevanja teksta kao posljedica duboke političke podjele društva. Upravo se to dogodilo nakon izlaska romana Rupa: lavina reakcija obilježena krajnostima – od neodmjerenih napada na spisateljicu do neodmjerenih pohvala romanu i isticanja nekih vrlina kojih objektivno nema.

Roman Rupa tiskan je u Biblioteci Balkan Noir što ju je 2014. pokrenuo list 24 sata s nekoliko izdavačkih kuća. Građu za svoj roman Bodrožićeva je nalazila – što je potpuno legitimno – u medijskim crnim kronikama, u člancima o domaćem političkom cirkusu i gospodarskim marifetlucima, o duhovima rata koji stalno izlaze iz boce i pojavljuju se tamo gdje ih ne očekuju.

Roman je uspjeliji što mu je angažman manje vidljiv, što je poruka prirodnija, a to ovisi o snazi piščeve imaginacije i o njegovoj vještini preoblikovanja sirove građe u fikcionalni svijet romana. Možda je baš zbog toga što na više mjesta nije jače transformirala materijal, što se nije dovoljno udaljila od stvarnih činjenica i izbjegla zamke lake prepoznatljivosti imenā (jer tekst ima elemente romana s ključem) – a to je cijena neiskustva sa žanrom u kojem se prvi put ogledala – upala u žestoke napade onih koji su se prepoznali u romanu ili im se čini da su se prepoznali.

Roman Rupa žanrovski je mješanac s elementima krimića, političkog trilera i romana s ključem. Naslov se može shvatiti kao naziv za masovnu grobnicu na Ovčari (u transkriptima sa suđenja) i kao metafora za stanje naše zemlje danas, dvadeset godina poslije rata – stanje klonulosti i beznađa. Tekst je podijeljen u dva dijela, a radnja se zbiva u neimenovanom gradu na Dunavu 2010, u vrijeme kad su na gradske institucije postavljane dvojezične ploče. U prvom dijelu (Rupa) poglavlja su složena tako da se u jednom govori o sadašnjem vremenu – „sada (jesen 2010)“ – zgusnutom u tri dana koliko protagonistica romana boravi u gradu; u sljedećem poglavlju radnja se vraća u nedavnu prošlost – „onda (proljeće, 2010)“ – i govori o zbivanjima koja su uvjetovala ono što se odigrava u sadašnjosti. U drugom dijelu (Ovo je zemlja za nas) nema više retrospekcije, sve se zbiva u sadašnjosti. Glavna junakinja, tridesetogodišnja Nora Kirin, novinarka jednog zagrebačkog tjednika, dolazi u grad sa zadatkom da napiše reportažu o srednjoškolskoj profesorici koja je sa svojim maloljetnim ljubavnikom i bivšim učenikom ubila muža.

Tu se priča počinje granati, u kadar ulaze različiti likovi za koje se u prvi mah ne može zaključiti da su povezani, ali svi imaju mračnu prošlost, a sada su „faktori“ u gradu. Ravnateljica škole Brigita Arsovska, žena koja je u mladosti bila povezana sa zagrebačkim kriminalnim miljeom i prostitucijom, a sada kao članica gradskog vijeća pokazuje silnu političku ambiciju; Gradonačelnik je u nevolji (politički je mrtvac) jer je ravnateljica, koja je u oporbenoj stranci, objavila snimku telefonskog razgovora u kojem je on pokušava podmititi; gradski vijećnik i uvaženi lokalni političar, mjesni šerif Josip Ilinčić, bio je u vrijeme rata gospodar života i smrti u istočnoj Slavoniji; Stanko Velimirović, vođa srpske stranke i gradski vijećnik, imao je također zločinačku prošlost, ali se uspijevao održati na površini i u novim konstelacijama u gradu bio je često presudan faktor. A onda su se dogodila još neka ubojstva – Brigita je potajno naručila ubojstvo Gradonačelnika, koji ju je ucjenjivao kompromitirajućim fotografijama; beogradski pjesnik, rođeni Vukovarac, pregazio je autom mjesnoga urednika manjinskoga glasila; a na koncu je Nora, doznavši da je Ilinčić organizirao ubojstvo njezina oca koji je uoči rata pokušavao zaustaviti međunacionalna zaoštravanja, našla zadovoljštinu naručivši njegovu likvidaciju i potom se predala policiji. Samoubojstvom je završio Marko, srpski rezervist i neko vrijeme Velimirovićev tjelohranitelj, koji se bio zbližio s Norom i jedini u cijeloj knjizi ostao koliko-toliko pozitivan lik.

U neimenovanom gradu čitatelji će vidjeti Vukovar, prepoznat će ga po mnogim signalima. Spisateljica kaže da tekst nije htjela dodatno opteretiti imenom grada koje je ionako simbolički potrošeno. Dodaje da bi to neimenovano mjesto moglo biti svaki grad na granici u kojem se stalno potiče i održava međunacionalna mržnja, jer bi uspostavljanje normalnog života „političarima kao što su naši priječilo da budu blizu vlasti“. Policijski inspektor Grgić već je rezignirao pred svakodnevicom u kojoj nije mogao ništa napraviti jer je sve postavljeno naglavce: „Oni koje je želio i trebao zatvoriti, oni koji su stvarali i trovali sustav, bili su najčešće ti koji su mu nakon nekih uspjelih akcija kačili ordenja i dodjeljivali priznanja.“ I glavna junakinja, premda relativno mlada, zasićena je zlom oko sebe. A dogovor i koaliciju (u borbi za vlast i moć) nekadašnjih smrtnih neprijatelja – kako pesimistički, uza sve smrti, ubojstva i samoubojstva završava roman – ljúdī koji iza sebe imaju zločinačku prošlost, spisateljica u jednom intervjuu komentira: „Ne mislim generalizirati ljude i nacije, ali zločinci s jedne strane i zločinci s druge strane su apsolutno isti.“

Roman je težak, mučan za čitanje, s takvom lepezom zla koje se ukorijenilo i umrežilo tako da se čini kako će borba s njim biti duga, iscrpljujuća i neizvjesna. Tekst ima neke vrline žanrova od kojih je sastavljen – dinamiku, napetost, solidnu kompoziciju, paralelne priče, neočekivan kraj; ali i nedostataka – povremenu nedovoljnu transformaciju građe i prozirnost imena, neuvjerljiv odnos Nore i Marka, te tanku motivaciju postupaka pojedinih likova.