Rešo

Još se i sad može u Dalmaciji čuti doskočica kojom se izriče sud o šupljikavosti nečije naobrazbe, kaže se: Svršija je niku skulu na špiritjeru. Hoće se reći da je školovanje rečenoga neznalice trajalo vrlo kratko, baš kao što i špiritnom kuhalu malo treba da zagrije vodu u lončiću. E, vidite, ta izreka ne može biti osobito stara, prije svega zato što ni špiritna kuhala (ili primusi) ne postoje dugo: ona su pravi proizvod dvadesetoga stoljeća. A dvadeseto stoljeće donijelo je silne promjene u načinu na koji se organizira svakodnevni život, pa se tada pojavila i potreba za spravama koje brzo i jednostavno daju mnogo topline.

Ljudima, naime, takve stvari prije nisu trebale. Kod kuće su imali one goleme štednjake koji su manje-više uvijek gorjeli (jer mnogo se tada kuhalo i ujutro i popodne), pa su na njima lako mogli ponešto i podgrijati. A kad su išli u prirodu, onda su ložili vatru, pa su na njoj kuhali i pekli ono što im je trebalo. Istom u dvadesetom stoljeću pojavila se potreba da se nešto skuha ili podgrije brzo i u maloj količini te su se pojavili izumi koji su udovoljavali toj potrebi.

Prva je bila ta špiritjera, ali ona je imala i stanovite nedostatke. Bilo je, naime, opasno rukovati špiritom, pa bi se mnogi i opekli, a osim toga, na toj se spravi mogla ugrijati samo mala posuda, dok kapacitet spremnika za gorivo nije bio osobit. Tako se pojavila zamjena za špiritno kuhalo: bio je to rešo. On se proširio i zavladao u doba elektrifikacije, pa se razgranavanje električne mreže moglo pratiti i uz pomoć broja rešoa.

Jer rešo je radio na struju: morali ste negdje imati neku utičnicu ako ste se htjeli njime poslužiti. Ali inače je bio sasvim jednostavan: bio je okrugao (oko petnaest centimetara u promjeru), a na gornjoj strani imao je šamotnu ploču s vijugavim utorima. Kroz te utore pružala se zavojnica od čelične žice (zvane cekas), i to je bilo otprilike sve. Kad biste rešo uključili u struju, ona bi se žica užarila i postala crvena, a vi biste onda na nju stavili posudu s onim što ste željeli da se skuha ili podgrije. I gotova priča.

Zapravo, nije posve gotova, jer želio bih vam još predočiti kako je široku upotrebu rešo imao u ta davna vremena. Doista, pojavile su se prigode kad ljudi nisu mogli sebi priuštiti kompletan obrok (bilo zbog manjka novca ili zbog manjka vremena), pa bi na rešou skuhali jaje ili par kobasica. Rešo je bio idealan za samce te su ga oni uvijek i posjedovali: u podstanarskim sobicama gazdarice su zabranjivale rešo, jer je trošio mnogo struje, a podstanari su ga koji put znali uključiti i naprazno, da malo ugrije njihovu ledenu izbu. Slično je bilo i u studentskim domovima, gdje je rešo postojao u svakoj sobi, a to se smatralo velikim prekršajem, pa su se povremeno organizirale i racije u potrazi za rešoima: domovi su trošili struje kao tvornice aluminija.

Ali rešo je imao primjenu i u višečlanoj obitelji, a isto je tako dobro dolazio i prilikom kojekakvih kućnih popravaka, jer na njemu se moglo ugrijati tutkalo ili rastopiti katran, a za to se nije isplatilo paliti veliki štednjak. Pogotovo je to bilo zgodno zbog toga što su se rešoi s vremenom pomalo usavršili: nisu više bili onako primitivni, s vidljivim žicama, nego su dobili željeznu gornju ploču kao pravi štednjaci, a došlo je i do varijacija u njihovu izgledu, pa su neki bili čak i četvrtasti, a neki i obojeni bijelo, kao što je red kod kućanskih aparata.

Ipak, nisu rešoi bili tako česti zbog tadašnjega načina života, nego zbog tadašnjega političkog sustava. Taj je sustav, naime, proizvodio bezbroj ureda i bezbroj činovničkih mjesta, a život u uredu nije se nikako mogao zamisliti bez rešoa na kojemu će se kuhati kava. Kad biste ušli u kakav javni prostor – u općinu, poštu, banku, upravu tvornice, školu – svuda bi vas dočekao miris kave. Činilo se na trenutke da cijeli državni aparat radi na kavu. A to je, dakako, bilo moguće samo zato što je tada postojao rešo.

Sve je bilo fino uređeno: kad biste ušli u ured, ugledali biste dva stola i dvije činovnice, a u uglu niski stolić – obično ispod prozora – na kojemu je stajao pribor: rešo, džezva, limenke s kavom i šećerom. Kad bi zaželjele popiti kavu, činovnice bi stavile na vrata natpis PAUZA, a onda bi mirno skuhale i popile osvježavajući napitak. S vremenom su shvatile da na rešou – kad već gori – mogu pripremiti i štogod drugo, pa su zato kreirale tople sendviče, pekle tost i, uopće, stvarale u uredima ugodnu domaću atmosferu.

I nitko im to nije zamjerao. Morate, naime, znati da se kava tada shvaćala toliko ozbiljno, da su u jačim i bogatijim firmama zapošljavali posebnu osobu da im kuha kavu, pa bi joj dodijelili udobnu prostoriju s rešoom i s ormarom u kojem će držati potrepštine. Razvijali su se i knjigovodstveni sustavi za evidenciju tko je koliko kava popio, a koliko platio. A sve to zato što je postojao rešo, što je igrao sve važniju ulogu i što se sve više usavršavao. Sad je već imao i po dvije ploče i moglo se na njemu dosta toga obaviti, pa i nije nikakvo čudo što su u tim velikim firmama čistačice popodne kuhale cijele objede i nosile ih kući, da ne troše vlastitu struju. Bilo je posve očito da firme i ne postoje zato da nešto rade i proizvode, nego zato da se u njima zaposlenici bave aktivnostima vezanima uz rešo.

Stoga možda i nije čudo što su rešoi počeli nestajati baš nekako u doba kad je nestao i socijalizam. U novim okolnostima ljudi su uvidjeli da im se ne isplati držati rešoe i trošiti struju, nego da je jednostavnije postaviti automate za kavu. Zaposlenici su počeli izlaziti na podnevnu stanku i jesti po okolnim zalogajnicama, a za one koji baš moraju donijeti nešto od kuće, postavljene su mikrovalne pećnice. I tako za rešoom više nije bilo nikakve potrebe pa je on nestao i iz kućanstva, gdje se također sad sve podgrijava i kuha jednostavnije i jeftinije.

Barem je tako s jelima i napicima. Ali, dok ovdje pokušavam podgrijati stare uspomene, nekako mi se čini kako bi mi posao mnogo bolje išao kad bih pri ruci imao kakav rešo.