Raskoš kasne romantike

Prva hrvatska izvedba bilo kojega velikog djela glazbene povijesti izazvala bi pozornost, a posebno kada je riječ o djelu koje zahtijeva angažman iznimno velika izvođačkog aparata, a koje je skladao jedan od najkontroverznijih skladatelja 20. stoljeća. Upravo je takav povijesni događaj doživio Zagreb prošloga tjedna, kada je na dva koncerta našoj glazbenoj javnosti prvi put predstavljena kantata Gurre-Lieder za soliste, zbor i orkestar Arnolda Schönberga, čak 103 godine nakon što je praizvedena u Beču. Djelo je toliko čekalo na postavljanje u Hrvatskoj ponajprije jer zahtijeva doista impozantan broj izvođača (zbog čega se rijetko izvodi i u većim glazbenim centrima od Zagreba) pa su se na pozornici dvorane Lisinski udružila brojna orkestralna i zborska tijela, Zbor i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, Zbor i Orkestar Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu te Zbor Muzičke akademije u Zagrebu, ukupno više od 280 izvođača, koji su gotovo dvosatne Pjesme iz Gurrea izveli prvo u ciklusu Kanconijer Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a 22. rujna, a dva dana poslije i u okviru ciklusa Lisinski subotom. Solističke dionice predstavili su tenor Michael Robert Hendrick, sopranistica Adela Golac Rilović, mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović, tenor Stjepan Franetović, bas-bariton Ozren Bilušić te bas Siniša Štork. Sve glazbenike u izvedbi je ujedinio maestro Nikša Bareza, koji je ispunio svoj dugo sanjan san da to djelo predstavi u Hrvatskoj. I to je i uspio, u godini u kojoj je proslavio 80. godinu života, i u suradnji s izvođačima koje profesionalno dobro poznaje.

Već sam pogled na pozornicu izazivao je strahopoštovanje, a kada su publiku zapljusnuli valovi prvih taktova orkestralne predigre Schönbergovih Pjesama, u dvorani je nastala potpuna tišina; slušatelji u posve ispunjenoj dvorani sa znatiželjom su osluškivali što im danas, više od sto godina nakon nastanka, govori to po mnogome neobično i jedinstveno djelo glazbene povijesti.

Pjesme iz Gurrea, skladane na tekst danskoga pjesnika Jensa Petera Jacobsena, pričaju srednjovjekovnu dansku legendu o nesretnom kralju Waldemaru koji se zaljubio u djevojku Tove, koju je otrovala ljubomorna kraljica Helwig u dvorcu u Gurreu, prema kojem kantata nosi i ime. Kralj u bolu i patnji proklinje Boga i biva kažnjen vječnim nemirom, lutanjem sa svojim divljim ratnicima, koje se smiruje tek u osvit novoga dana. Kantatu je Schönberg oblikovao u tri dijela, pri čemu su dva vanjska opsežnija, dok je središnji, Waldemarovo proklinjanje Boga, kratak i služi kao prijelaz iz priče o ljubavi Waldemara i Tove u sliku zagrobnoga života i lutanja na vječnu nesreću osuđena kralja. Neupućeni slušatelj, koji bi na spomen Schönbergova imena očekivao atonalitetnu ili radikalnu glazbu njegovih kasnijih opusa, ostao bi iznenađen; u svakom smislu golema kasnoromantička partitura prožeta je bogatstvom ideja i raskoši orkestralnih boja, a počiva na brojnim utjecajima, ponajprije Wagnerovih glazbenih drama, usporedivo impozantnih i u zvuku, trajanju i izvođačkom aparatu. Schönberg je rad na djelu započeo 1900, no dovršio ga je tek trinaest godina poslije, kada je s velikim uspjehom praizvedeno u Beču. Ipak, Schönberg je uspjehom ostao nedirnut, on je svoje poglavlje kasnoromantičkog izraza počeo zatvarati već nekoliko godina prije dovršetka Pjesama, nakon kojih je učinio zaokret bez povratka, koji će ostaviti neizbrisive posljedice na dalji razvoj glazbene misli.

Prvi dio kantate ima gotovo hipnotički učinak na slušatelja. Valovi nabujalog zvuka preplavljuju dvoranu, i pojam o vremenu načas se gubi u izmjenama pjesama Waldemara i Tove. Maestro Bareza učinio je doista impresivan posao. Pod njegovom gipkom rukom i vođeni njegovim golemim entuzijazmom za interpretaciju ovoga djela, članovi orkestara svirali su neobično uigrano i usklađeno, postižući lijepo oblikovane i meke boje i fraze. Kralja Waldemara pjevao je američki tenor Michael Robert Hendrick, snažne vokalne ekspresije, potresno oblikovane slike patnje za preminulom Tove. Nju je pak utjelovila sopranistica Adela Golac Rilović, pomalo suzdržana u izrazu. Najdojmljiviji je nastup u prvome dijelu kantate ipak ostvarila Dubravka Šeparović Mušović kao Šumska golubica, koja objavljuje smrt Tove. U potresnoj slici koja pjeva o tuzi i patnji, Dubravka Šeparović Mušović, potpuno uronjena u atmosferu djela, ostvarila je još jedan produhovljen nastup, koji je zasigurno pobudio snažnu emocionalnu reakciju svakog slušatelja. Uz stranoga gosta, tenora, jedina je od vokalnih solista ostvarila uzoran izgovor njemačkoga jezika, što bi doista trebao biti preduvjet za izvođenje ovakva djela. Nakon Waldemarove kletve, u trećem dijelu kantate javili su se novi likovi, bas Siniša Štork kao Seljak, tenor Stjepan Franetović kao Luda Klaus i Ozren Bilušić kao Pripovjedač. Iako je riječ o trojici kvalitetnih pjevača s lijepim bojama glasova, upravo je u njihovim nastupima najviše zasmetao ne uvijek kvalitetan izgovor njemačkoga teksta, posebice u odsjeku Sprechgesanga koji na kraju kantate donosi Pripovjedač. Vokalni solisti morali su biti ozvučeni, kako bi njihovi glasovi isplivali na površinu kraj tako velika orkestralnog aparata, no ostaje pitanje je li razglas mogao biti spretnije izveden, a da ne donosi toliko u prvi plan šuškanje zaključnih konsonanata riječi, čije je isticanje zasmetalo pažljivu uhu. Zborovi su dodatno oplemenili zvučno bogatstvo partiture, iako ostaje nejasno zašto se skladatelj odlučio na neekonomičan postupak u kojem tako velike zborske snage koristi tek u posljednjoj trećini djela. Ipak, efekt za kraj djela postiže, što mu je vjerojatno i bila namjera, glasovi naviještaju dolazak novoga dana i rađanje nade.

Nakon „hrvatske praizvedbe Schönberga“ ostaje snažan dojam kvalitetne izvedbe naših izvođača predvođenih maestrom Barezom, koji bez zadrške zaslužuju glasan bravo! Velik uspjeh izvedbi potvrdio je dug i snažan pljesak publike nakon dvaju zagrebačkih predstavljanja Schönbergovih Pjesama iz Gurrea.