Radikalno literarno samoogoljavanje

Iako je norveški pisac Karl Ove Knausgård (rođ. 1968. u Oslu) dotad iza sebe imao već dva hvaljena i nagrađivana romana, pažnju šire čitalačke javnosti osvojio je (ali javnost i podijelio na strastvene pobornike i bijesne protivnike) kad je od 2009. do 2011. objavio 3600 stranica dug romaneskni heksalog Moja borba, koji se samo u Norveškoj prodao u više od pola milijuna primjeraka, a do danas je preveden na 25 jezika. Agilnošću zagrebačke izdavačke kuće i trudom prevoditeljice Anje Majnarić hrvatska je čitalačka publika u prilici već čitati prve dvije od šest Knausgårdovih knjiga, u kojima se autor bavi temom roditeljstva. Dok je u prvoj knjizi o roditeljstvu pisao iz perspektive sina koji je imao disfunkcionalan odnos s ocem alkoholičarom, u drugom svesku svog šestoknjižja fokusiran je na sebe kao roditelja i supruga. A kako se Moja borba  svodi na dokumentaristički vjernu i detaljnu autorovu literarnu reprodukciju vlastitog života u njegovoj potpunosti, pri čemu pisac ustrajava na radikalnom samoogoljavanju i beskompromisnom kritičkom analiziranju brojnih aspekata svog ponašanja i osobnosti (ali i osobnosti bližnjih), on pišući o roditeljstvu i braku iznosi detalje koji se obično prešućuju. Njegov je prikaz zato udaljen od klišejiziranih slika o idiličnom roditeljstvu – riječ je o radikalnom subjektivizmu i iskrenosti dovedenoj do paroksizma pri opisima braka doživljena kao kavez te roditeljstva kao uzročnika frustrirajuće emocionalne neravnoteže između želja i obveza, nužde i osjećaja.

Iako veći dio rukopisa otpada na dijaloške dionice, o sebi autor više otkriva u čestim kratkim refleksivnim bljeskovima nego u onom što dijeli sa sugovornicima. Među zanimljivijim krhotinama štiva nalaze se epizode koje Knausgårda otkrivaju kao nedruštvena introvertita koji se prihvaća kuhanja kad mu dolaze gosti kako bi se od njih mogao skrivati u kuhinji. Istinskoga sebe od gostiju skriva razgovorom o hrani koju je pripremio, a kod druženja s roditeljima djece koja s njegovom djecom idu u vrtić skriva se iza tema s djecom povezanima. To otkriva i autoterapeutsku funkciju njegova šestoknjižja. Jer, kao čovjeku koji prilikom cjelovečernjega druženja s ljudima progovori koliko je nužno da se ne proglasi neodgojenim, 3600 stranica dugo samoogoljavanje poprima kompenzacijske značajke, ali i postaje ispušnim ventilom, da od svega neizrečenog i u sebi nakupljenog „ne pukne“, ali i da nagomilane frustracije istrese na papir te se s njima suoči i pokuša ih nadvladati. A premda je riječ o opsežnu autobiografskom autotematizacijskome štivu, uočljiv je izostanak narcisoidnosti. Autor je samokritičan, izravno iznosi vlastite nedostatke, a one uočene kod drugih ne osuđuje, već analizira, nastojeći spoznati uzroke.

U nakani da što vjerodostojnije literarno posreduje svakodnevnu realnost u njezinoj potpunosti Knausgård ne zaobilazi ni životne banalnosti, svjestan da su one esencija egzistencijalne zbilje koja je u većoj mjeri ispunjena rutinom nego velikim prevratničkim događajima. No ni takvi primjeri ne nedostaju, a vrhunac druge knjige Moje borbe detaljan je, naturalistički, dojmljiv i vjerodostojan opis porođaja njegove žene. Premda se neke dionice mogu doimati monotonima te se autoru može prigovoriti zbog detaljne deskripcije svakodnevice u primjerima skrbi oko djece, svrsishodnost je takva postupka neupitna jer mu je funkcija u uvjerljivu dočaravanju životnih okolnosti čovjeka frustrirana emocionalnim rascjepom između želje i nužnosti, tj. onemogućena da se, zbog obiteljskih obveza, u dovoljnoj mjeri posveti pisanju. Taj je postupak analogan onomu iz prve knjige, gdje je detaljna deskripcija životne zbilje bila u ulozi posredovanja junakova suočenja s očevom smrću, kojom se u početku doimao nedotaknutim, da bi s vremenom otkrio svoju duboku tugu.

Kako u drugom svesku šestoknjižja opisuje svoj život u Švedskoj nakon preseljenja iz Norveške, važan su dio romana i usporedbe tih zemalja. Kritičan je prema konformizmu Šveđana koji bespogovorno prihvaćaju gotovo diktatorski strogu disciplinu nametnutu mnoštvom propisa koji reguliraju svakodnevni život te se drukčiji oblik ponašanja sporazumno prihvaća kao nenormalnost. Švedsku doživljava kao ekstremno društvo sa strogo postavljenim na protestantizmu temeljenim osjećajem osobne odgovornosti, a, „bez mogućnosti pokajanja koje imaju stanovnici katoličkih zemalja“. Oštar je prema proklamiranoj švedskoj otvorenosti i multikulturalnosti koja se svodi na spremnost prihvaćanja izbjeglica, ali uz njihovu getoizaciju u predgrađima velikih gradova.

Uz tečno pripovijedanje s vještim kombiniranjem verističke preslike zbilje,   autorefleksije i maestralnih dionica unutarnjih monologa te esejističkih minijatura u kojima se lucidno bavi brojnim temama (književnost, pisanje, odnos umjetnosti i zbilje, seksualnost, kriza srednjih godina, smrt…), moć Knausgårdove književnosti očituje se i u „prisutnosti u trenutku“ te intenzitetu posredovane zbilje, ali bez mistifikacije; riječ je o posredovanoj svijesti o sebi u prostoru i među ljudima te svijesti o višestrukim međuodnosima između ljudi, prostora te životnih okolnosti koje nastaju kao proizvod tih relacija. Osjeća se i svijest o suprotnosti toga, o praznini i beživotnosti koje donosi dodatnu dubinu i višeslojnost. Jer svaki sadašnji trenutak u sebi ima i odjek prošlosti, uz implicitnu svijest o prolaznosti pa je i sreća neodvojiva od tuge, a melankolija i s dubinska, metafizička žalost, nedohvatnost trajnije sreće, daju osnovni ton sugestivne, poticajne te sadržajne i izazovne Knausgårdove autoanalitičke i društvenoanalitičke proze.