Pudar, poljar i vincilir

Kako vrijeme prolazi, sve češće mislim ne na filmsku kultnu Casablancu nego na ono što je nestalo, na one koji su nestali. Znaci starosti, valjda (iskusniji će reći: sigurno). Ne postavljam ono otrcano retoričko pitanje: kamo su nestali? Što će mi to znanje? Cijeli taj nestali koloplet ljudi i stvari skutrio se u jedinom sigurnom utočištu, u sjećanju. Kao što su fizički nestali ljudi, tako su nestale i tolike riječi. Cijela zanimanja obilježena tim riječima. Nisu više potrebna. Drukčije se proizvodi, drukčije se živi. A opet, a ipak, drage su mi te već uvelike zaboravljene, bivše riječi. Valj­da i zato što i sama postajem sve više bivša.

Mnoge od tih riječi odnosile su se na poljodjelstvo. Nije ni čudo. Poljodjelstvo je bilo važno  za preživljavanje. No sjeća li se još tko pudara i pudarice? Taj bračni par više ne živi ni na selu, pa kako će onda za njih znati u gradu? Riječ pudar crvenom će vam crtom podvući i automatski ispravljač tekstova. Kao nepoznatu. A pudar je nekoć bio vrlo važan, poglavito u vinogradu, premda mu neki službu protežu i na usjeve. Čuvao je vinograd od kradljivaca i od ptica ili štetočina. On i njegova žena, pudarica, živjeli su u kolibi u blizini vinograda (kao da počinjem pisati neku dječju priču), da mogu bolje obavljati svoju službu. Koliba se zvala pudarnica, a njihova plaća pudarnina. Sve riječi iz ove porodice potječu od ie. korijena *pen-, koji je i u glagolu napeti. Jer, morali su doista napeti sva osjetila (otvoriti četvore oči) da vinograd ne bude poharan. U svojem poslu imali su danas već groteskne mehaničke pomoćnike, strašila od krpa u čovjekolikom obličju nataknuta na kolac ili bučne klepke, no sada takve jednostavne naprave više podsjećaju na dječje igračke nego na pomoćnike u čuvanju ljetine. Imenica pudar u nekim rječnicima hrvatskoga jezika još i živi, no glagol puditi više ne. Značio je tjerati, plašiti. U slavonskim govorima od njega je još ostala imenica puđa, što je bio zadnji kosac u kosidbi ili mobi koji je tjerao one pred sobom da ne izgube ritam. Zanimljiv je i transfer pudara u mađarski jezik, gdje je postao pandur (stražar, naoružani čuvar koji u ovom slučaju čuva državni aparat i poredak), pa se opet vratio u hrvatski jezik, gdje u razgovornom jeziku označuje policajca. I to ne samo onoga iz također već zaboravljene dječje igre Lopova i pandura nego i pravoga pravcatoga plavca.

Kad već kročim po vinogradu, ni ta ­riječ ne znači na cijelom slavenskom prostoru isto. U rus.  je vinográd vinski trs, loza, grožđe, a ono što je nama vinograd Rusi kažu vinogradnik. Sam vinograd (prasl. *vinogordъ) složenica je od *vino, vinova loza + *gordъ, ograda. Dakle, prvotno je vinograd bio ograđen prostor s vinovom lozom.

No osim pudara, po vinogradu su nekoć špancirali i vinciliri. Dakako, i njima su u vincilirskom poslu mogle pomagati i njihove družice, vincilirke. No i o vincilirima, kao i o pudarima, uglavnom znamo sve manje ili ništa. Jer, i načini sadnje i načini održavanja danas su drukčiji. S novom tehnologijom umiru i stari načini obrađivanja zemlje i stare riječi. A vincilir je bio nadstojnik nad vinogradom, onaj koji vodi brigu o vinogradu. Riječ je u hrvatski jezik došla od mađ. vinczeller, a onamo je pak došla od njem. Winzer. Osim nadstojnika vinograda, mogla je značiti i samoga vinogradara.

Na početku sam rekla kako je pudar mogao biti čuvar vinograda (što je najčešće i bio), ali i čuvar polja, usjeva. Nekoć je upravo poljodjelsko nazivlje (kao i ono za rodbinske odnose) bilo vrlo precizno i razgranato, pa kad se govorilo o čuvaru polja, bilo je bolje stvoriti novu riječ koja će se odnositi samo na čuvara polja (a ne i čega drugoga) da ne dođe do zabune.  Što je prirodnije nego da se čuvar polja zove poljar?! U krajevima koji su dugo bili pod Osmanlijama živ je i izraz bekčija (tur. bekçi, stražar, čuvar). S izrazom poljar nema etimoloških problema, odmah je svima razumljiv, jer je jasno da ga vezujemo uz polje. Za svoj rad (čuvanje usjeva) dobivao je plaću, poljarinu. Čuvao je polja od poljarica (ptica, zmija, miševa), no čuvao ih je i od kradljivaca. Ipak, valja se upitati što izvorno znači polje. Danas ga shvaćamo kao obrađeno zemljište, no prvotno značenje polja nije bilo takvo. Sačuvalo se u prilozima napolje i napolju (van, vani). Na stranu što su riječi koje ću sada spomenuti dio srpskoga leksika (da se razumijemo: ne zauzimam se za to da postanu i dio  hrvatskoga), no izrazi spolja, spoljni, spoljašni, spoljnopolitički, spoljašnost čuvaju još od crkvenoslavenskoga baš to značenje: izvan, izvana, vanjski (pa i inozemni), vanjskopolitički, vanjština (izgled). Tako je i ispoljavati najprije značilo pokazivati se na polju, javljati što, a tek onda iskazivati što, pokazivati. Poslovica tko zna bolje široko mu polje znači dati komu slobodu u djelovanju, ne ograničavati ga, ne ometati u poslu i lijepo pokazuje da u njoj polje ne znači obrađeno tlo nego poljanu, otvoreno mjesto izvan zatvorena prostora. Kasnije je poljana poprimila i značenje livade u šumi, krčevine, no i to su ona mjesta koja kao čistine odudaraju od okolne zatvorene šume. Mnogi slavenski izričaji putovali su od naših bližih i daljih susjeda i jezika k nama, kao što su i naši izrazi putovali k njima. To je poznata pojava jezičnoga posuđivanja, pa nam se nerijetko naši izrazi vraćaju s donekle promijenjenim značenjem. Zanimljiv je rumunjski izraz a eşi la poiană, izlaziti napolje da se obavi nužda. Taj se prostor, kao nečist, nalazio što dalje od mjesta na kojima se stanovalo. Kasnije su ondje niknule daščare da ljude zaštite u njihovoj intimi (kad idu na stranu), što dobro čuva i slovensko stranišče. Vanjski zahod mogao je biti pod istim krovom kao i stambene prostorije, npr. na kraju ganjka, vanjskoga hodnika, ili u šupi, no izraz poljski zahod, kao onaj koji je bio vani, a ne na polju kao obrađenoj oranici, zadržao je to svoje značenje vanjskosti do danas. Uostalom, kao i poljska bolnica pod vedrim nebom.