Pripovjedač za sva vremena

U Zagrebu, 21. rujna, u Matici hrvatskoj održan je Svečani kolokvij u povodu 70. rođendana akademika Pavla Pavličića. Na samom početku sudionicima skupa obratila se organizatorica kolokvija Lahorka Plejić Poje, pročelnica Odjela za književnost Matice hrvatske. Istaknula je da je Pavličić, pisac i dugogodišnji profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, napisao gotovo sto knjiga, romana, feljtona, scenarija, drama te književnopovijesnih studija. Skup je posvećen, prije svega, njegovu golemom književnom opusu.

Prisutne su potom pozdravili predsjednik Matice hrvatske akademik Stjepan Damjanović i zamjenica ministra kulture Ana Lederer. Akademik Damjanović je kao važan razlog organiziranja kolokvija u Matici hrvatskoj naveo činjenicu da je ta ustanova objavila čak devet Pavličićevih knjiga, što beletristike što znanstvenih knjiga. Napomenuo je da je Pavličić tijekom karijere mnogo radio za Maticu i oko Matice, pišući i držeći predavanja. Ana Lederer prisutne je pozdravila u ministrovo i svoje ime, rekavši kako je taj vrlo čitan pisac zaslužio znanstveni kolokvij o svojem opusu, te izrazila nadu da je ovo tek prvi skup u nizu koji će se o autoru održati. Prije samih izlaganja Lahorka Plejić Poje iznijela je Pavličićeve biografske podatke uputivši prisutne na malu izložbu njegovih djela koja je prigodno postavljena ispred dvorane.

Nevjerojatan opus

Josipa Kvasina napravila je presjek kroz Pavličićevu opširnu bibliografiju, dodavši kako su piščeva djela prevedena na mnoge strane jezike, da je jedan od najčitanijih suvremenih hrvatskih književnika i da njegovu prozu obilježava povratak priči napisanoj tako da zaokuplja pažnju čitatelja. Dobitnik je mnogih književnih nagrada, pa i nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 2016.

Sjećanja o Pavličiću i druženju s njim iznijeli su književnik Stjepan Čuić te leksikograf i kritičar Velimir Visković. Čuić se prisjetio studentskih dana i druženja s Pavlom Pavličićem, naglasivši kako se on prema svima odnosio s poštovanjem i uvijek bi na pristojan način rekao što misli o pričama koje bi mu kolege donosile na čitanje. Visković je, pak, govorio o Pavličićevu radu u uredništvu Republike. Na sastancima redakcije razgovaralo se o književnosti pa i o društveno-političkim temama, no u prvom im je planu uvijek bila književnost. Pavličić je smatrao da je posao intelektualca da se bavi pisanjem i da to radi najbolje što može, a svojim je ljudskim i profesionalnim kvalitetama u velikoj mjeri pridonio radu uredništva Republike.

Pavličićevim romanesknim opusom, a napose tzv. velikim temama koje se u autorovim romanima pojavljuju bavili su se Krešimir Nemec, Tatjana Jukić i Julijana Matanović.

Nemec počinje izlaganje tvrdnjom da su likovi u hrvatskoj književnosti najčešće bili slikari, glazbenici, novinari, inženjeri te odvjetnici. Obrat dolazi sa Slamnigovom Boljom polovicom hrabrosti, kada glavni likovi postaju filolozi, pisci i književni teoretičari. U tom smislu ističe Pavličićeve romane Krasopis, Koraljna vrata te Pokora. U Krasopisu je središnji lik sam autor, a uz njega brojne poznate stvarne osobe, tako da roman propituje odnose između fikcije i zbilje. Koraljna vrata bave se odnosom teksta, zbilje i povijesti. Krsto Brodnjak pronalazi rukopis Gundulićeva Osmana, koji sadržava izgubljeno 14. i 15. pjevanje. Zbog prevelike štete koju čini u stvarnosti, rukopis mora biti uništen. Slična se tema javlja i u Pokori, gdje najstarije izdanje Marulićeve Judite uništava tekst u svakoj knjizi kojoj se nađe blizu. Budući da to svojstvo ugrožava pamćenje i identitet, i ta knjiga mora na koncu biti uništena. Nemec zaključuje: „Analizirani Pavličićevi romani svjedoče u prilog ključnoj smjeni stilskih paradigmi u hrvatskoj književnosti: iz modernističke u postmodernističku.“

Tatjana Jukić govorila je o kriminalističkom romanu, žanru koji Pavličić osobito voli i koristi, a naročito mu je drago kada mu sama književnost može biti predmet istrage. U tom duhu, ona nudi komparativno čitanje Koraljnih vrata te Ecova romana Ime ruže: „Kao i Pavličić, i Eco polazi od pretpostavke da je rupa ili rana – praznina – konstitutivna za kulturnu povijest Zapada. Kod Pavličića, to su izgubljena dva pjevanja Osmana; kod Eca, to je izgubljeni dio Aristotelove Poetike, onaj o komediji. U oba slučaja, zamislivi cjelovit tekst postaje predmet istrage i priče kao fundamentalno kriminalan.“

Julijana Matanović bavila se Pavličićevim razgovorima s poviješću. Uvodno naznačuje da su uz piščev opus vezana dva paradoksa. Prvi se sastoji u tome da bi njegov opus, koji je zaista golem, zasigurno češće bio predmet teorijske refleksije kad bi bio manji. Drugi je paradoks u tome da je nakon 1990. sve manje prisutan u lektiri premda mnogo piše o ratu i o povijesti. U romanima Nevidljivo pismo, Kronika provincijskog kazališta, Devet spomenika te Muzej revolucije, a o njima se vrlo malo govorilo i pisalo, autor spaja tzv. veliku i malu povijest uvjerljivo pokazujući kako je tzv. mala povijest individualnih i obiteljskih sudbina itekako važna, dapače konstitutivna, za ono što nazivamo velikom poviješću. Te se dvije povijesti uvijek na neki način spajaju i dotiču, što se vidi iz istraživačkih inicijativa koje poduzimaju glavni likovi tih romana.

Povratak Vukovaru

Ulozi Vukovara kao piščeva rodnog grada u njegovu opusu bila su posvećena izlaganja Ivana Boškovića i Vlaste Novinc. Bošković raspravlja o Pavličićevoj autotopografiji: „Kada je riječ o književnosti Pavla Pavličića, govor o geografiji ponajprije se vezuje uz njegov rodni grad i vukovarski zavičaj. Nekoliko je uporišta koja i u njegovom identitetu i u identitetu njegove književnosti imaju značenje i ulogu identitetskih činjenica. To su rijeka, varoš, grad, ulica, kuća (prostor, kuhinja, hrana) i sl.“ Vlasta Novinc u svome je izlaganju konstatirala: „Upravo će Pavličićeva pozicija istaknutoga književnika legitimirati njegov govor o Vukovaru i to u ulozi najvažnijeg svjedoka. U trenutku kada je Vukovar razoren, nedostupan, u trenutku kada je potrebna njegova znakovna rekonstrukcija i učinkovita reprezentacija kako bi se diskurzivno determinirao, Pavličić će povezati osobna sjećanja s kolektivnom poviješću grada te na taj način vukovarski topos konstruirati kroz reprezentativni model za javnost.“

Izlaganja Strahimira Primorca i Nikice Gilića bavila su se rjeđe analiziranim, pa i analitički donekle zanemarenim aspektima Pavličićeva stvaralaštva – feljtonistikom i scenaristikom.

Primorac je govorio o piščevoj feljtonistici, prije svega o knjizi kolumni Knjiški moljac posvećenima knjizi i čitanju. Knjiški moljac je izraz koji pisac ne shvaća kao pogrdu, kako se to obično misli. To je naprosto osoba koja stalno čita, prekapa po knjigama, uživa u njima, sve zna o knjizi pa joj se sve u životu na knjige i svodi. U tim feljtonima Pavličić otkriva nepoznate detalje o knjigama te oko knjiga i čitanja, a njegovi su zaključci često neočekivani i ideje originalne.

Nikica Gilić analizirao je Pavličićev scenaristički rad, prije svega njegovu suradnju s redateljem Zoranom Tadićem, s kojim je u tandemu napravio šest filmova. Gilić navodi razloge zašto su Pavličić i Tadić tako često i tako uspješno surađivali. Prije svega, obojica su žanrovski orijentirani prema krimiću, trileru i fantastici. Skloni su socijalnoj alegoričnosti jer su fabula i likovi u njihovim filmovima objašnjivi kao društveni fenomeni. Njihov se opus ponajprije bavi zbiljom, zbog čega su, filmološkim rječnikom rečeno, dokumentaristi. I redatelj i pisac zanimaju se moralnim problemima. U svakom slučaju, Pavličićeva uloga u stvaranju filmova koje je režirao Tadić vrlo je važna premda se, generalno uzevši, scenaristova uloga u radu na filmu često premalo spominje i vrednuje.

Na završetku skupa sudionicima se obratio i sam Pavao Pavličić zahvalivši svima koji su izlagali, kao i publici. Istaknuo je kako je, prema njemu, književnost bitno određena dvjema osobinama. Kao prvo, društvena je institucija jer prije svega ovisi o čitanju i konzumentima, a s time usko u vezi stoji i drugo obilježje, a to je da mora biti zabavna kako bi čitatelj za njom posegnuo bez prisile. Skromno zaključuje kako je u književnosti mnogo više toga dobio nego dao pa u tom kontekstu shvaća i skup organiziran njemu u čast.