Prijeporni patriotizam

Pred njemačkim parlamentom 24. veljače 1881. Bismarck je izjavio: „Za mene je postojao samo jedan jedini kompas, jedna jedina polarna zvijezda prema kojoj sam se upravljao: salus publica! (…) To je najprije nacija, njezino mjesto prema van, njezina samostalnost, naša organizacija, da mi kao velika nacija možemo u svijetu slobodno disati. Sve što poslije toga može slijediti, liberalni, reakcionarni, konzervativni ustav (...) moja gospodo, priznajem vam sasvim otvoreno, to dolazi tek u drugoj liniji, to je luksuz uređenja, koje dolazi u vrijeme nakon što je kuća već dovršena (…) Stvorimo najprije čvrstu, prema van osiguranu, u unutrašnjosti učvršćenu, nacionalnim savezom povezanu zgradu, a tek tada me pitajte o mojem mišljenju, na koji način ćemo namjestiti kuću s više ili manje liberalnih institucija.“ Dakle, iznad svega stoji uspostava nacionalne države, a kako će ona biti uređena, to dolazi tek naknadno.

Ovaj kratki izvadak iz Bismarckova govora naveo sam zato što je izrazito karakterističan i za našu situaciju, kao i za sve situacije prvobitnoga formiranja nacionalne države. Faze formiranja kreću se od uspostave suverene vlasti do određivanja teritorija i stanovništva koje pripada u stvoreno političko jedinstvo. Baza toga jedinstva od kraja 18. stoljeća bila je, a i sada jest, nacija, koja se na različite načine formirala bilo djelovanjem monarhijske države, bilo kulturom, religijom, zajedničkom sudbinom ili raznim oblicima povijesne slučajnosti.

Čitav taj proces praćen je fanfarama patriotizma koji je građane poticao na neviđene žrtve u ostvarenju snova slobode, jednakosti, a po mogućnosti i bratstva iste skupine stanovništva. Patriotizam nije nešto novo u povijesti čovječanstva, nova je samo forma prema kojoj se patriotski osjećaji izražavaju. Na jedan su način to pokazivali građani Periklove Atene, u opisu Tukidida, a na drugi način građani Sparte. U republikanskom Rimu izražava se patriotizam podjednako kao i u aristokratskoj Veneciji. U ranom novom vijeku Engleske potvrđivao se patriotizam u zalaganju za predstavničku ustavnost nasuprot apsolutizmu. Patriotizmom su nabijeni Federalistički spisi, koji stvaraju bazu identiteta političke zajednice. Američki patriotizam nosi u sebi misionarsku ulogu čuvanja slobode u svjetskim razmjerima.

Svim tim oblicima patriotizma zajedničko je strastveno potvrđivanje određene zajednice, ostvarenja građanske identifikacije sa zajednicom kojoj pripadamo i za koju se osjećamo suodgovorni. Na taj se način stvara građanski identitet bez kojega ni jedna politička zajednica ne može opstati. U tom smislu može se o patriotizmu govoriti kao o nečem pozitivnom jer on povezuje građane u njihovu zajedništvu.

Osnovno pitanje glasi može li se ta povezanost i suodgovornost građana proizvesti iz univerzalnih racionalnih principa? Kako da se iz normativnih principa ustava desetine ili čak više desetina različitih političkih zajednica, kao što je to Europska Unija, može stvoriti čvrsta i solidarna zajednica? Je li to uopće moguće?

Smisao ustava

No prije nego što na to pitanje pokušamo odgovoriti moramo razmotriti značenje ustava. S nastankom moderne države nastao je i normativni ustav koji je bio kao i država potpuna historijska novost. Naravno, ustave, kao i teorije o njima, poznajemo i od prije. Jedan od najpoznatiji jest atenski ustav. Ipak ustav je prije toga bio nešto sasvim drugo. On nije bio temelj države, jer prije države nije ni bilo. Bili su to empirijski ustavi, to znači određenja kojima se opisalo način vladanja ili kojim su se razgraničavali odnosi među strankama. Ako je vladao jedan, tada je to bilo kraljevstvo ili tiranija, ako su vladali neki, tada je to bila aristokracija ili oligarhija, ako su vladali svi, onda je to bila politeja ili demokracija. Vladavine su se dijelile i po principu jesu li dobre ili loše ili po broju – vlada li jedan, više njih ili svi. S nastankom moderne države ili jednostavno države, koja je nastala kao reakcija na konfesionalne građanske ratove 16. i 17. stoljeća, razvila se nova forma političke vladavine. Tu novu vrstu vladavine formulirali su Bodin i francuski pravni teoretičari onoga doba koji su smatrali da se građanski rat može okončati putem nadmoćne sile koja se izdiže iznad zaraćenih stranaka i koja posjeduje dovoljno sredstava moći da ustanovi poredak neovisno o ratom zahvaćenih stranaka i da uspostavi mir. Uspostavljeni poredak prava ne treba višu božju legitimaciju nego je on djelo postavljeno zemaljskom instancom i u tom smislu pozitivno ustanovljen. Državi pripada suverenitet koji se definira kao najviša sila nad kojom ni prema van, a ni prema unutra, ne stoji nikakva viša sila. Legitimacijska je osnova takve sile narod, koji politički formiran postaje nacija, a nacija dobiva svoj završetak u formiranju nacionalne države. Temelj nacionalnog identiteta traži da se svaka nacija organizira kao država kako bi postala suverena. Svi moderni ustavi praćeni su univerzalnim određenjima ljudskih prava, koja se ne ograničavaju samo na nacionalno određenu zajednicu, nego teže prema univerzalnosti ljudskoga roda. Ta univerzalnost ljudskih prava često stoji u sukobu s partikularnošću političkih zajednica.

Nacionalizam u Njemačkoj

No, vratimo se natrag Bismarcku kojeg sam na početku citirao. Njemačka je zakašnjela nacija. Pokušaj stvaranja nacionalne države 1848. nije uspio. Tek je Bismarck, izazvavši rat s Francuskom, okupio njemačke pokrajine i uspio ostvariti nacionalnu državu (1871). Nacionalizam s kraja 18. stoljeća postaje posebni moderni pojavni oblik kolektivnog identiteta. Nakon propasti staroga režima i raspada tradicijskih poredaka ranoga građanskog društva emancipirali su se pojedinci u okviru apstraktnih državljanskih sloboda. Nacionalizam zadovoljava potrebe za novim oblikom identifikacije. Međutim, oslobođenjem pojedinaca u okviru državljanske emancipacije, koja je obilježena čitavom nizom prava, dolazi do napetosti između univerzalističkih vrijednosti koje su proklamirane u raznim deklaracijama i koje su postale već od konca 18. stoljeća sastavni dio novih ustava i partikularizma nacije. Emancipacija se vršila ne samo na nivou nacija nego i na nivou individualnog oblikovanja života. To dovodi do sukoba ne samo jedne nacije nasuprot drugoj nego i napetosti u okviru same nacije. Naime, nacionalno homogeno stanovništvo jest fikcija, pa se po istom principu slobodnog odlučivanja emancipiraju ne samo nacije nego i pojedinci koji ne pripadaju u isti nacionalni korpus. Napetost koja nastaje u tom polju podnosila je nacionalna država s manje ili više uspjeha. Tek je integralni nacionalizam (Hitler, Mussolini) uništio tu ravnotežu i nacionalni egoizam izvukao iz vezanosti za univerzalistička načela demokratske ustavne države. Proklamira se supremacija vlastite nacije koja svim sredstvima uklanja prisutnost partikularnih skupina. Nakon Drugoga svjetskog rata Njemačka je zgrožena vlastitim integralnim nacionalizmom, okreće se protiv njega i proklamira svoju odanost univerzalnim vrijednostima. To je također razlog okretanja Nijemaca od njihove posebne vrste zajedništva. Niječe se potreba građana za nacionalno-kolektivnom povezanošću, ne vidi se potreba da se slobodarska zajednica temelji na partikularnom identitetu te se partikularni identitet nastoji razriješiti u univerzalnosti. To je prostor stvaranja teorija o ustavnom patriotizmu, koji nastaje dakle s jedne strane sramom prema postupcima nacionalističke Njemačke (izjave o nacionalnoj pripadnosti znak su primitivizma), a s druge strane to rađa potrebu vezanja uz principe koji imaju općeljudski karakter – bijegom u opća ljudska određenja.

 Povijest ustavnosti puna je raznih deklaracija o pravima, kao što su, spomenimo samo neke, Deklaracija nezavisnosti trinaest država Amerike (1776) ili Deklaracija prava čovjeka i građanina (1789). Engleska je već u 17. stoljeću puna dokumenata koji zahtijevaju uvođenje određenih prava u pozitivni pravni korpus koja imaju univerzalni karakter.

Nije stoga čudno da je izraz ustavni patriotizam (Verfassungspatriotismus) nastao u Njemačkoj, ali to ne značio da ga ne možemo prevesti na druge jezike. Tvorac je toga izraza Dolf Sterneberger, koji ga je uveo u raspravu 1979. u povodu 30. rođendana Temeljnog zakona (Grundgesetz), što je zapravo njihov ustav. Izraz ustavni patriotizam služio je sasvim određenim njemačkim potrebama nakon Drugoga svjetskog rata. Često se zaboravlja da Sternberger ne suprotstavlja ustavni patriotizam nacionalnom patriotizmu. Za njega je opstanak dvaju patriotizama bila normalna stvar. On razumije pod ustavnim patriotizmom živo sudjelovanje građana u potvrđivanju lojalnosti ustavu, pridavanje ustavu visokog značenja i vrijednosti. Ustavom se afirmira princip demokracije i pravne države, a to je sastavni dio slobodarske tradicije.

Pitanje kako iz priznanja općih ustavnih normi dolazi do njihove vezanosti u određenim zajednicama nije bio predmet njegova interesa. Sasvim drugačije je to kod Habermasa. On postulira politički identitet izričito preko demokratske ustavne države. Pojam post-nacionalnog identiteta sadržava taj pokušaj da se patriotizam isključivo veže uz univerzalne vrijednosti koje sadržavaju svi ustavi zapadnih tradicija, a ispušta iz vida posebnost njemačkoga temeljnog zakona. U koncepciji ustavnog patriotizma očekuje on da se Nijemci očiste od taloga partikularnog identiteta. To bi bila zajednica sljedbenika ustava te u tom smislu ostvarenje potpunog kozmopolitizma. Građani su vezani ustavom koji omogućuje univerzalnu demokraciju. Može li se pod takvim uvjetima stvoriti solidarnost i politički identitet – ostaje dvojbeno.

Univerzalno i nacionalno

Ponovno ujedinjenje Njemačke (1989) kao nacionalne države sigurno će dovesti do porasta svijesti o njihovu posebnom identitetu i njihovu značenju u europskim, pa i svjetskim razmjerima. Odnos između univerzalnih ustavnih određenja i partikularnosti političke zajednice ne može se razriješiti ni zatvaranjem u partikularnost zajednice, a ni oslobađanjem od nje. Je li neka zajednica dobro ustrojena, može se ustanoviti samo prema univerzalnim principima, a to znači da opstoji kao poredak slobodarske ustavne države. Međutim vrijedi i obratno. Ne proizlazi iz svake univerzalne forme prava, iz svakog slobodarskog poretka, lojalnost građana. Samo iz komplementarnog odnosa lojalnosti prema vlastitoj zajednici mogu se rađati patriotski motivi otpora prema nepravednosti. To znači da je svaki odgovoran za dobar ustav zajednici kojoj pripada… Ubi patria, ibi libertas, tamo gdje sam kod kuće, tamo sam odgovoran za slobodu.

Da zaključim: etnički ili partikularni patriotizam stvara kako vanjske tako i unutarnje neprijatelje, a ustavni patriotizam nema snage za djelotvorno djelovanje. Jedan je agresivan i primitivan, a drugi apstraktan i nedjelotvoran. Zato put mora ići od etničkog prema ustavnom patriotizmu, odnosno samo u djelotvornom međusobnom podržavanju oni afirmiraju pravu vrijednost patriotizma.