Potraga za identitetom i ekologija

Kao zreli 49-godišnjak, Međunarodni festival kazališta lutaka PIF, održan od 13. do 18. rujna, „u šest službenih i deset neslužbenih dana“ sa sjedištem u Kulturnom centru Travno, u raznovrsnim kazališnim i vanjskim prostorima u Zagrebu i u Sisku, pod vodstvom urednice programa Livije Kroflin, bio je posvećen uspomeni na Zvonka Festinija, dugogodišnjega predsjednika Umjetničkog savjeta PIF-a.

Kao svojevrsna smotra lutkarskoga kazališta PIF dovodi u Zagreb predstave iz Hrvatske, Kazahstana, Rusije, Bugarske, Izraela, Slovenije, Španjolske, Srbije, Slovačke i Meksika, a zagrebačka te sisačka publika mogla se upoznati sa čak dvije stotine lutkara. U konkurenciji za nagrade bilo je šesnaest predstava.

U velikom spektru tema, tehnika, dosega i poetika od onih najviših estetskih do edukativnih, ali i onih banalnih, komercijalnih, neumjetničkih, nameće se pitanje života kazališne ili scenske lutke za male i velike gledatelje, kojima je bilo posvećeno nekoliko predstava. Možda zbog svoga višegodišnjega boravka u kraljevstvu kazališta lutaka u Pragu i gledanja ingenioznih lutkarskih predstava za odrasle braće blizanaca Forman ili češkog opernog kazališta lutaka, na zagrebačkom lutkarskom festivalu zapažam određenu krizu, možda odraz takva stanja u lutkarstvu ili financijske nemoći ili nedostatno promišljene poetike takva kazališta u predstavama za odrasle koje pokušavaju sintetizirati plesni i dramski teatar i multimedijalne silnice često gubeći ili namećući lutkarski izraz.

Iz takva okvira iskače predstava Obitelj Samsa „kazališnoga laboratorija“ Sfumato, „teritorija kazališnih istraživanja“ iz zemlje velike lutkarske tradicije, Bugarske, koja dramaturški inventivno spaja Kafkine dnevnike i za lutkarstvo priželjkivanu prozu Preobrazbu, u virtuoznoj animaciji. Crnina života Kafkine obitelji izvrsno se uklapa u crnilo lutkarske kutije potencirano bojom kostima, odijela scenski angažiranih i dinamičnih izvođača s jednako činovničkim i avangardnim polucilindrima iz kojih izvire svjetlo – bjelina kostimiranih košulja. Mama, Tata i Sestra u ljudskoj figuraciji, s maskama kao dijelovima tijela-lutke, animiraju vlastito tijelo, ego i alter ego, osobu/lice i masku, postajući animirane lutke s minimalnom govornom kulisom u igri emocijama i titrajima tijela kao suigrače rabeći i strune elastičnih vrpca u dispozitivima pozornice strukturirane bijelim paravanima, koji, pak, oprostoruju dijelove tijela i sami postaju lutke-ljudi. Preobrazba čovjeka u kukca, Gregora Samse u konkretiziranu metaforu svedenosti na život bez duše, sjajno se uklapa u preobrazbu čovjeka u golemu lutku koja velikim brojem pipaka u stalnoj i vrhunskoj animaciji više izvođača prijeti bezdušnom svijetu otuđenosti i hladnoće, dok se animator Lyubomir Zhelev fascinantno pretvara u animirana kukca koji se glasa kao kukac-lutka, „zapasavši“ cijeli svijet silinom otuđene tuge s prepletima komedijskoga i tragedijskoga (Zhelev zasluženo dobiva posebnu nagradu stručnoga povjerenstva za scenski pokret, animaciju i zvučnu artikulaciju Gregora Samse). Golema lutka velikoga kukca postaje sve duševnija, kao da zaista dobiva dušu pa u trenutku smrti djeluje tragedijski i bolno na publiku. Nagradu za scenarij i režiju dobila je Katya Petrova, a predstavi u cjelini dodijeljena je i nagrada za inovativnu scensku adaptaciju aktualne filozofske teme – različitosti.

Suprotno tome, Ožalošćena porodica Kazališta mladih iz Novoga Sada, prema tekstu Branislava Nušića, forsira scensku lutku preobrazbom glumaca koji se u trenutku simboličnoga očitovanja moralne ružnoće članova pokojnikove obitelji preobražavaju u lutke s repovima i krakovima. Slično se događa u Nakazama zasnovanima na istoimenom filmu Kazališta lutaka Maribor, kad se lutke predočuju kao simboli tjelesne nakaznosti. Scenska lutka mogla je biti kazališno funkcionalnija i u predstavi Ljubav P i strast B kazališta Odivo iz Slovačke, utemeljenoj na Lorcinoj drami Ljubav Dona Perlimplina i Belise u njegovu vrtu.

Zaboravljena priroda

Svojevrstan provodni emotivni naboj ovogodišnjemu festivalu dali su Kazahstanci. PIF je otvorila predstava Tko konjima plete grivu Regionalnoga kazališta lutaka Alakay iz Kazahstana, koja otvara nove, hrvatskoj djeci i odraslima egzotične svjetove stare nomadske kulture stepskih plemena te gotovo zaboravljenih životinja u svijetu internetske stvarnosti. U paraboli priče o mladom konjiću koji treba razumjeti što je prijateljstvo, vrijednost, žrtva, prevladavanje životnih nesreća i kako bi među konjima dobio društveni status artikulira se u današnjim kazališnim teorijama i praksi sve naglašenije istraživanje potrage za identitetom. Različitost kao prohodni motiv ovogodišnjega PIF-a izražena je u kazahstanskoj predstavi i u glazbi tradicionalnih instrumenata izvođenoj uživo. Lutke, kostimi i scena tradicijski su, folklorno oblikovani, a tako je intonirana i cijela predstava. Dok pred nama prohode figure crnoga kazališta, ginjoli, zijevalice, štapne lutke, stolne lutke uz otkucaje mitoloških ritmova, svijet velikih lutaka na štapu koje animiraju vidljivi animatori, uz osluškivanje pokreta, zvuka, tema i fascinantnoga scenskog pokreta, dok gledamo izvrsnu animaciju i maloga konjića i neprijatelja, uživamo u tradicijskim kostimima u predstavi koja nam otvara svijet stepe, svemir prostrt pred nama kojim prolaze ritualni konji svjedočeći o suigri prošlosti i sadašnjosti, Prvoga i Drugoga, različitoga i univerzalnoga. Stručni žiri nagradio je ansambl predstave posebnom nagradom za animaciju.

Suvremena Snjeguljica

Od predstava za djecu jednako zanimljivih odraslima iskočila je u svim elementima, u dramaturškom i redateljskom smislu iznimna, lucidna predstava Snjeguljica Mini teatra iz Ljubljane koji su davne 1999. utemeljili Robert Waltl i Ivica Buljan. Ruho klasične bajke premješteno je u aktualniju rudarsku okolinu, u mračan i onečišćen rudarski gradić, gdje žive patuljci kao rudari, a zla kraljica, njihova gospodarica, pokušava pesticidom ubiti Snjeguljicu. Umjesto princa Snjeguljicu spašava eko-bioinženjer. Osim inventivne i potrebne ekoporuke predstava očarava minimalizmom i dušom dvoje izvođača, koji su jednako dobri komunikatori s publikom i animatori u svim detaljima osmišljenih marioneta. Glazba u dramaturškoj funkciji lajtmotiva prati pojedine protagonističke i antagonističke skupine. Minimalistička scenografija u boji zemlje konkretizira rudarstvo i nepravdu, a limovi narušeni hrđom naglašavaju opasnost zagađenja. Za uspješno osuvremenjivanje klasične bajke redatelj Marek Bečka i dramaturginja Zala Dobovšek nagrađeni su za adaptaciju i dramatizaciju.

Od drugih predstava za djecu, djecu i odrasle vizualno je i idejno zanimljiva bila neverbalna, nagrađivana predstava Kad je sve bilo zeleno Kazališta Key iz Izraela u paraboli priče o dječaku i drvetu, čovjeku i prirodi. Dodijeljena joj je nagrada Tibor Sekelj za predstavu s najhumanijom porukom.

Od predstava za djecu klasičnom se poetikom ističe predstava Kazališta lutaka Ljubljana Sutra je bila zabava sa stolnim lutkama o životinjama koje čekaju da dođe proljeće, s domišljatom scenografijom. Za tehnologiju lutaka nagrađena je Žiga Lebar, „koja je doprinijela glumačkoj igri, podržavajući karaktere likova i scensku igru“.

Od predstava namijenjenih djeci vrtićke dobi istaknuli bismo predstavu Iš’o Viljo u dućan umjetničke organizacije Kruna Tarle-art i Lutkarske organizacije koju fakat trebamo (LOFT) iz Zagreba, o kojoj smo u Vijencu već pisali, o psiću koji se uči životu kao i malo dijete, i predstavu Kazališta lutaka Zapik i Doma za djecu i umjetnost iz Ljubljane U zemlji prstnih lutaka o maloj guski Lizi koja traži svoj dom, a djeci su omogućeni i ulaženje u čaroliju scenskoga pripovijedanja priče i vlastita animacija prstnih lutaka.

Na PIF-u je publika mogla vidjeti velik broj predstava izvan konkurencije, koje su kreirali   studenti glume i lutkarstva s Umjetničke akademije u Osijeku, Triko cirkus teatra iz Zagreba, Teatra To Go iz Osijeka, Malog kazališta lutaka LET iz Zagreba, Reda čuvara grada Zagreba te lutkarskih skupina osnovnih škola iz Zagreba.

Problemi s režijom
i dramaturgijom

Stručni žiri Međunarodnoga festivala kazališta lutaka (Marijana Petrović iz Srbije, Nina Maliková iz Češke i Igor Tretinjak iz Hrvatske)  dodijelio je nagradu Milan Čečuk za najbolju predstavu u cjelini Snjeguljici Mini teatra iz Ljubljane, a uz nagradu Tibor Sekelj Kazalištu Key iz Tel Aviva za predstavu Kad je sve bilo zeleno dodijeljen je i niz nagrada za pojedinačna ostvarenja. Dječji žiri nagradio je, kao i odrasli, Snjeguljicu Mini teatra iz Ljubljane.

U ime stručnoga žirija sintezu o pogledanih šesnaest predstava u službenoj konkurenciji dao je Igor Tretinjak, istaknuvši kako su na festivalu bile zastupljene sve vrste lutaka – od marioneta, ručnih, štapnih, stolnih, prstnih lutaka, do grotesknih maski i teatra sjena – i najslabiju točku, dramaturgiju i režiju, a zaključak je koji se nameće „vjera u lutku“ i poruka da je ovogodišnji žiri za jubilarni 50. PIF sljedeće godine, kao i u godinama koje slijede, „poželio da veći prostor dobiju nezavisne družine jer vjerujemo kako će one, nevezano uz institucije i proračun, biti idejno najprogresivnije te da će otvarati nove putove i pomicati granice lutkarstva“.