Politički korektan remake

Zacijelo i površni poznavatelji filma znaju da je uradak Sedmorica veličanstvenih američkoga redatelja Antoinea Fuque remake istoimenoga vestern klasika (1960) Johna Sturgesa. Prisjetimo li se pak da je Sturgesov film prilagodba japanskoga remek-djela Sedam samuraja (1954) Akire Kurosawe, ne treba zaboraviti ni američki televizijski serijal Sedmorica veličanstvenih (1998–2000) svojedobno prikazivan i u nas. Zasigurno se zanimljivim može učiniti da je to treći važan žanrovski remake nastao u posljednjih desetak godina. Pritom se U 3 i 10 za Yumu (2007) Jamesa Mangolda odnosio prema istoimenom filmu (1957) Delmera Davesa, a Čovjek zvan hrabrost (2010) Joela i Ethana Coena prema filmu istoga naslova (1969) Henryja Hathawaya. Oba su remakea provučena kroz dvostruku prizmu – ranijih filmskih ostvarenja, ali i književnih predložaka prema kojima su nastali, u prvome slučaju Elmorea Leonarda, a u drugome Charlesa Portisa. Usto, Mangoldov se rad priključio tradicionalnoj struji u suvremenome vesternu, a film braće Coen revizionističkoj. Nema nikakve sumnje da su Sedmorica veličanstvenih negdje na sredini između dviju navedenih smjernica. Ako su im pripovjedna struktura kao i žanrovski kontekst razmjerno tradicionalni, rasni predznaci likova i društveno očitovanje bliži su revidiranju žanrovskih postavki.

Rasna snošljivost

Sturgesov se film nije mogao podičiti rasnom raskoši, odnosno sedmorica su središnjih likova bijelci, kao i glumci što ih tumače. Međutim, u Fuquinom je pomak vidljiv već u liku vođe sedmorice, lovca na ucjene Sama Chisolma, koji je Afroamerikanac (Denzel Washington). Kockar Faraday (Chris Pratt), precizni strijelac Laku Noć Robicheaux (Ethan Hawke) i tragač Jack Horne (Vincent D’Onofrio) su bijelci, a rasno im je blizak i meksički odmetnik Vasquez (Manuel Garcia-Rulfo). Nadalje, Robicheauxov prijatelj Billy Rocks (Byung-hun Lee) istočnoazijskoga je podrijetla, dok je Crvena Žetva (Martin Sensmeier) Indijanac iz plemena Komanča. Takva nas rasna podjela navodi na pomisao o političkoj korektnosti, pa se može doimati i pomalo anakronom upravo zbog rasne snošljivosti većine likova, snošljivosti koja zasigurno nije vladala potkraj 1870-ih, kada se zbiva radnja filma. Priključimo li tim likovima mladu ženu Emmu Cullen (Haley Bennett), koja ih unajmljuje da bi pomogli spasu gradića izloženog pogibelji, sasvim su jasne referencije ne samo na žanrovski izvornik Johna Sturgesa nego i na prošlogodišnji vestern Mrska osmorka Quentina Tarantina, u kojem je skupina središnjih likova sačinjena od sedmorice muškaraca i jedne žene, a vodeći je lik također Afroamerikanac, lovac na ucjene (Samuel L. Jackson). No kako je u Sedmorici veličanstvenih temeljni modus djelovanja likova zajedništvo pa čak i žrtvovanje za dobrobit očuvanja egzistencije stanovnika gradića, a u Mrskoj osmorci međusobno trvenje likova koji i nisu skupinom, Tarantinov se film prema Fuquinom odnosi kao naličje iste žanrovske kovanice.

Nužno je navesti da se Fuquin remake oslanja i o Sturgesov vestern kao i o Kurosawin samurajski film, a u autorskoj erudiciji nastoji izmijeniti barem dio društvenoga i žanrovskoga konteksta. U očitovanju društvenoga stanja sasvim je jasno da Sedam samuraja izravno svjedoči o feudalnom Japanu, dok je u prvom remakeu odraz nasljeđa feudalizma znatno prigušeniji – ne samo zbog činjenice da se zbiva u drugoj polovici 19. stoljeća. Stanovnici meksičkoga sela koji traže pomoć da bi se obranili od bandita nemoćni su uspostaviti pravedne društvene odnos, a tako je i sa stanovnicima gradića na američkome Zapadu s obližnjim rudnikom u Fuquinom filmu, ugroženih od nasilnoga moćnika (Peter Sarsgaard) i njegovih naoružanih pobočnika. Suprotnost krupnoga i sitnoga kapitala ovdje se i izravno iskazuje iako je umotana u žanrovsko ruho. Socijalna pravda i uspostava gradske zajednice i u ovome se slučaju moraju obraniti oružjem plaćenika i priučenih stanovnika grada, ali se pritom profesionalni zaplet vesterna uslojava i dvostrukim zapletom osvete zbog antagonistovih zlodjela i tijekom zapleta kao i davno prije filmske radnje. I dok je profesionalizam protagonista izravno preuzet iz izvornika, osveta središnjega lika zbog prijašnjega stradanja obitelji može podsjetiti na sličan motiv iz epskoga vesterna Bilo jednom na Divljem zapadu (1968) Sergia Leonea. Ujedno u postmodernističkome žanrovskome odrazu, kada se antagonisti posluže strojnicom, daleko je to variranje motiva iz Divlje horde (1969) Sama Packinpaha provučena kroz povijesnu perspektivu napretka naoružanja.

Scenarij Nica Pizzolata i Richarda Wenka restrukturira predložak izvornika, prilazi mu s dužnim poštovanjem, ali ne zazire ni od bitnih promjena primjerenih suvremenim razdobljima i trenutnome statusu žanra. Ipak, naglasak je na akciji, a ne na karakterizaciji pa se i psihološki sklopovi i egzistencija središnjih likova ocrtavaju u kratkim preciznim potezima, možda više nalik skici ili crtežu negoli potpunoj slici. Ne treba zaboraviti da je motiv povijesnoga i žanrovskoga oslonca doseljenika na Zapad o vjerski segment u ovome filmu izvučen u prednji plan društvenoga i osobnoga konteksta. I usprkos izravnom tumačenju novozavjetnoga teksta, Sedmorica veličanstvenih – kao i mnogi drugi vesterni – potvrđuju da je Divlji zapad više nalikovao starozavjetnome. Nimalo ne sumnjamo u dosljedno visoku kvalitetu glumačkih tumačenja svakoga od središnjih likova, premda je jasno da se Denzel Washington i Ethan Hawke ipak izdvajaju iz skupine. Blizak im je Vincent D’Onofrio, dok Chris Pratt potvrđuje stečeni zvjezdani status. Uz prigušenu silovitost Haley Bennett, ostaje vidljivim da su se Garcia-Rulfo, Lee i Sensmeier morali nositi s ovlašnom karakterizacijom likova, a Peter Sarsgaard razmjernim je manirizmima izraza utjelovio stožernoga antagonista. Snimatelj Mauro Fiore uspješan je u oslikavanju dalekih prostora američkoga Zapada, rabeći pritom paletu i osvjetljenje barem djelomice nostalgična okusa. Podcrtala je to i glazba, nažalost nedavno stradala, Jamesa Hornera, koju je dovršio Simon Frangeln.

Forma nadvladala sadržaj

Desetak filmova s redateljskim potpisom Antoine Fuque – počevši od Elitnih ubojica (1999) – svjedoči da je posrijedi filmaš sklon akcijskom prosedeu, razgranatom u različitim žanrovima poput kriminalističkoga trilera (najznačajniji Dan obuke, 2001), ratnog filma (Suze boga sunca, 2003), povijesnoga (Kralj Artur, 2004) ili pak sportskog (Lijevi kroše, 2015), a ni prožimanje trilera dramskim naglascima nije mu strano. Neupitna je i njegova erudicija u vesternu. Prema vlastitim navodima, žanru je sklon još od formativnog razdoblja, a popis najdražih naslova poklapa se sa stožernim izborom mnogih genologa. Tako se u Sedmorici veličanstvenih upustio u formuliranje vlastitoga redateljskog prosedea na tragu različitih žanrovskih razdoblja, sežući i do klasičnoga. Pritom ga možemo označiti vrhunskim stilistom, što se ponajviše uočava u prvome revolveraškom obračunu sa širom skupinom antagonista, a nadograđuje i u ostalim segmentima. No razvidno je da mu odnos prema stilu i žanrovskoj formi prevladavaju nad sadržajem te stoga ne percipiramo i njihovo potpuno jedinstvo – prijelomno za potpunu cjelovitost i kvalitetu filma. Fuqua je tako naklonjen žanru, poznaje mu zakonitosti, no ne izgara s likovima ni situacijom u kojoj se zatječu te se njihovo stradanje bilježi, ali ne i osjeća. Odmak je takav da – zamalo ironično – najviši prag emocionalnosti tijekom završnoga obračuna ne uočavamo u uranjanju u sudbine protagonista nego u kratkom kadru neimenovane malene djevojčice koja prestrašeno zove majku. Dakako, nema sumnje u Fuquin dar za variranje filmskoga ritma, postizanje zavidne dinamike, naglašene i montažerskim radom Johna Refoue. Redatelj je to s osjećajem za neprestano gradiranje akcijskoga koji mjestimice ne uspijeva ili pak ne želi prevladati mjestimične nedostatke scenarističkih predložaka. Upravo zbog toga – a usprkos kvalitativnim ili tržišnim uspjesima – ne može mu se u potpunosti priskrbiti oznaka potpunoga filmskog autora.

Film Sedmorica veličanstvenih dakle upotpunjuje širok raspon stvaralaštva Antoinea Fuque te podjednako slijedi remakeove nastale u posljednjih desetak godina, iako je kvalitetom malen korak iza njih. Uzroke tomu možemo prije svega pronaći u netom navedenim nedostacima koji ipak ne pretežu nad vrlinama. Tako žanrovska remitologizacija temeljnoga predteksta u žarištu prosedea Antoinea Fuque nosi uteg glasovitoga prethodnika Johna Sturgesa, a nema sumnje da će vremenski odmak pokazati koliko se remake uspio otresti toga bremena te kakvo mu je mjesto u okvirima suvremenoga vesterna.