Odgajaju nas za novo ropstvo

Razgovor s Delimirom Rešickim posebno je iskustvo. U svakom trenutku osjećate da ste u društvu čovjeka iz nekog drugog svijeta. Pjesnik, prozaist, kritičar i esejist, taj stopostotni Baranjac, rođen je u Osijeku samo zato jer u Baranji nije bilo rodilišta. Da je s drugoga svijeta, pokazuju njegove knjige koje ne objavljuje često, ali kad ih objavi, to ne prođe nezapaženo. Deset godina nakon posljednje zbirke pjesama Aritmija objavio je nedavno novu, Lovci u snijegu, za koju je dobio godišnju nagradu Vladimir Nazor, baš kao i za njezinu prethodnicu. Iako je prvu pjesmu u životu napisao o ljetu, zima je trajna tema koja Delimira Rešickog poziva na stvaranje i neprestano nadahnjuje, pa je tako posve obuzela i tu njegovu novu zbirku. Majstor umjetnosti riječi, prepoznat je kao jedan od najosebujnijih hrvatskih poetskih glasova i nedvojbeno je jedan od pjesnika s najbogatijom i najsofisticiranijom poetikom. Mnogi drže da njegova poezija ima ulogu korektora na suvremenoj hrvatskoj pjesničkoj sceni i za njegovo djelo kritičari vole reći da hrvatskoj književnosti vraća već pomalo izgubljeno dostojanstvo. Kako, moguće je naslutiti i u razgovoru.

Gospodine Rešicki, kako je sve, zapravo, počelo?  Kako ste i kada osjetili prvo nadahnuće za pjesmu?

Jedne zimske noći kada od ljepote i dječje zaljubljenosti nisam mogao zaspati, negdje sredinom osnovne škole. Jednostavno sam ustao i počeo pisati nešto o, vjerovali ili ne, ruži i ljetu. Pjesma je, naravno, bila balada.

Kako je izgledao taj trenutak kada ste shvatili da je poezija vaše unutarnje biće, da želite i morate pisati pjesme?

Prvi poticaj zasigurno je dolazio od umjetnosti same – Jima Morrisona i The Doorsa, ali i Šimića, Matoša, Trakla. Doista vjerujem kako čovjek ne bira poeziju kao svoju sudbinu, nego poezija jednostavno koliko začara toliko i fatalno probudi to neizrecivo u nama samima. Biće koje uvijek čeka i vreba iz prikrajka. 

Knjigu Lovci u snijegu objavili ste punih deset godina nakon Aritmije (2005). Ta stanka govori o mnogočemu. Upućuje i na onu danas tako važnu i rijetku ozbiljnost pristupa poeziji, koja ne nastaje lako i ne „štanca“ se svaki dan. 

Poezija je za mene najozbiljniji, ali i još i potpuno onirički prostor prvotnoga ljudskoga imenovanja. Rob Riemen napisao je kako, parafraziram, pjesnici znaju kako bogovi nisu ljudima podarili vatru nego jezik. Taj dar treba poštovati više od svega, ali nikako ne kao nešto inhibirajuće. Jezik u potrazi za svojom izgubljenom slobodom, to je za mene poezija. Poezija nije, kako ste to izvrsno rekli, štancanje, nego potpuna beskompromisnost, zgrušavanje koje može trajati godinama.

Aritmija je donijela temeljit poetički zaokret u vašem stvaralaštvu. Sveprisutna melankolija pojačana je snažnim egzistencijalističkim obratom. Za Lovce u snijegu kritika piše da je svojevrsni nastavak Aritmije. Slažete li se s time?

Potpuno. Želio sam neke motivsko-tematske slojeve iz Aritmije produbiti do sama kraja. Pitanje plutajućega identiteta, povijesnoga  i svakoga drugoga zla koje sebe naziva napretkom, ljudsku patnju, jezik sam.

Općenito se smatra da su zimski prizori u slikarstvu bili relativno rijetki u zapadnoj umjetnosti do rane renesanse. Jedno od slikarskih djela koje dočarava to godišnje doba poznata je slika Petera Bruegela Lovci u snijegu. Zašto ste odabrali baš tu sliku da „posudi“ naslov zbirci? 

Zbog fascinacije koja ne prestaje. Zbog načina na koji slikarski uspostavlja i čuva harmoniju baš svih stvari. Onu gdje je sve još jedno i jedno baš sve. Zbog mirisa čitanke u kojoj sam je prvi put vidio. Zbog trenutaka kada sam u Beču gledajući je pomalo shvatio o čemu je Einstein govorio kada je pričao o simultanitetu vremena. 

Očarani ste njome čitav svoj život?

Jesam, jer se na njoj posve i još jasno vidi nešto čega više sudbonosno nema – spokoja u sasvim jednostavnim prizorima ljudskoga života. Najveće mistične tajne ne otkrivaju se samo u doživotnoj koroti nego u, sjetimo se i te Van Goghove kanonske slike – istrošenom paru seljačkih cipela.

I sada, na kraju ljeta, pitam vas, zašto baš zima? Naime, citatom o zimi Williama Blakea započinjete zbirku. Zašto je baš zima trajna tema koja vas uvijek poziva na stvaranje i neprestano nadahnjuje?

Kada bih mogao posve točno odgovoriti na ovo, najljepše u književnim razgovorima postavljeno mi pitanje, ne znam da li ću vas sada potpuno razočarati, ne bih nikada više pisao poeziju. Možda je odgovor u snijegu koji na kraju Joyceovih Mrtvih gleda s prozora glavni junak, nešto što iznova okuplja svijet živih i mrtvih, sva bivša, sadašnja i buduća vremena. Ispod snijega najbolje se odmara zemlja. I ljeto u nečijoj kosi u svjetlosti i ovoga kolovoza dugujemo tom odmoru. Oduvijek sam volio oštar zimski zrak i miris snijega. Taj bijeli flash koji je uvijek hranio moje fizičko biće.

Može li se reći da je to vaša najosobnija, najintimnija zbirka, ali i najveći iskorak prema čitatelju?

U potpunosti. Mađarski književni velikan Sándor Márai napisao je: „U Budimpešti je podignut spomenik Bezimenom Piscu Anonymusu... Ali Bezimeni Čitatelj još nije dobio svoj kip.“ Bez njegova „kipa“ besmisleno je svako pisanje.                                                                                 

U ranijim knjigama tek naznačene, autobiografija i osobna povijest probijaju se u Lovcima u snijegu u prvi plan, primjerice u pjesmi Angelus Novus, a posebice u zaključnoj poemi Kuća izlazećeg sunca – pjesma ispod pjesama, zar ne?

Dakako, ali uz jednu malu ogradu. Pisac, jednostavno, ne može nikada napisati svoju autobiografiju jer bi na bilo kojoj stranici počeo pomalo, pa sve više i više, lagati. Čitajte opet Julijanu Matanović, Milanu Vuković Runjić, Ivanu Šojat, Dašu Drndić, Maricu Bodrožić, Alidu Bremer. One jako dobro znaju da autobiografski fragmenti i osobna povijest po sebi ne mogu nimalo pomoći autentičnosti knjige. Pisac je, barem po meni, uvijek i svoja i tuđa izmišljotina.  

O pravoj, žestokoj stvarnosti govori ta posljednja pjesma u knjizi. Stvarnost dokumentirate i konkretnim navođenjem lijekova – Zyprex, Xanax, Fevarin... Kako je bilo pisati o tom dijelu svoje biografije?

Lako i potpuno katarzično! Moja je izravna namjera u pisanju te poduže pjesme bila, između ostaloga, detabuizirati činjenicu nečijega, pa i svoga, psihijatrijskog liječenja. U mom slučaju radikalne anksiozne depresivnosti uvjetovane nekim konkretnim, nemalim neurološkim i inim problemima. Napisati onima koji imaju sličnih ili još mnogo gorih iskustava da nikako nisu sami, da zato nisu nimalo manje vrijedni od drugih i da pitanje vrlo složenih duševnih stanja nije razlog zbog kojega se morate dodatno opterećivati reakcijom svoje tzv. „sredine“, pa i ono što je najtraumatičnije, reakcije svojih, mislili ste, tolikih „bližnjih“. Zar nije vrhunaravno licemjerje da se u svijetu u kojemu se na svim meridijanima i paralelama nekada bogata Zapada primjerice Xanax guta kao nekada Pepermint vrlo lukavo odstranjuju u društvenu jamu oni koji su to bili kadri priznati i sebi i drugima?

Koliko danas još uvijek postoji određeni zazor pisanja o temama psihičkih problema, poremećaja ili bolesti? Je li to još tabu-tema?

Apsolutno! Tiho odstranjivanje ljudi s problemima o kojima me pitate u Hrvatskoj još itekako postoji, ali ja se nisam nimalo bojao te malograđansko/neandertalske reakcije „zdravih“ iz bilo kojega plemena. Freud je, uostalom, još davno napisao kako je, parafraziram, psihički potpuno zdrav čovjek čista fikcija. Svi mi u sebi nosimo ožiljke koje ne želimo i ne možemo podijeliti s drugima. Moj učitelj života, uz ostale, bio je i ostao Friedrich Nietzsche, koji je najjasnije pisao kako život treba voljeti uvijek, usprkos svakoj, pa i najtežoj patnji. I nije li on sam ponajbolje svojim mukotrpnim primjerom pokazao kako se u ljubavi za život i istinu nikada ne može pretjerivati, pa ma kakva god sudbina čeka čovjeka koji drukčije misli. Uostalom, ne treba biti Foucault da bi se shvatilo da tzv. „ludilo“ nije ništa drugo nego samica u koju najlicemjernija društvena demagogija trpa na sve perfidnije i perfidnije načine sve što je bitno drukčije od njezina obožavana prosjeka u sve zlokobnijem mobingu. Dapače, ja sam o tome napisao najdužu pjesmu u knjizi. Pjesnik ili ini književnik nema nimalo smisla ako nije kadar boriti se svim silama i protiv bilo kakva zaziranja od bitno Drukčijega.

Baranja je sastavni tematski dio vašega djela. No vi razbijate stereotipe zavičajne književnosti koja je najčešće sklona kiču, banalnoj sentimentalnosti, ili „idiličnosti“?

Gustav Meyrink je napisao kako je sentimentalnost glavna odlika hulja. Nečemu sličnome, na prvoj godini studija, upozorio me dragi profesor i prijatelj Zlatko Kramarić. Nema ničega strašnijega od laskanja bilo čemu, pa i zavičaju. To je posao polupismene bande, koja onda tu ljubav skupo naplaćuje posve konkretnim financijskim utrškom na buvljoj zavičajnoj tržnici. Uz obvezne polupijane uglednike i zaslužnike!  

Kad čitam vaše pjesme o Baranji, jasno mi je zašto ste tako vezani uz nju. No, kako to da se ipak nikada niste nikamo odselili? Jeste li ikad o tome razmišljali?

Jesam, i ponekad mi je sasvim teško biti ovdje gdje sada jesam, ali mnoge zlosretne okolnosti, a prije svega rat i sudbina moje obitelji, izravni su krivci što sada nisam negdje drugdje, primjerice u Zagrebu, gradu koji volim svim svojim srcem. Baranja je moja epifanična sutonja i praskozorna zemlja, ali i ukleta kaljuža.

Izraziti osobni pečat pojačan je u knjizi autorskim fotografijama, sjajno ukomponiranima u tekst. Što fotografije pokazuju, a da tekst ne govori, i obrnuto?

Fotografijom sam se, na ovaj ili onaj način, bavio cijeli život. I hvala vam na komplimentu, sada to sve skupa ima smisla. Fotografije u knjizi nisu ilustracije. Autorska mi je namjera bila iskoristiti oniričnost, ono Benjaminovo podsvjesno fotografije, u sudaru s izravnim stihovnim „opisima“ ponekad i više nego užasne ili otužne stvarnosti.

Ne pišete samo o osobnim traumama, nego i o ljudskoj patnji općenito, o tome što je „velika povijest“ učinila „malim ljudima“. Neven Ušumović u pogovoru piše da je zbirka posveta W. G. Sebaldu, ali i da u njoj tražite riječ za holokaust u poeziji. 

Čitanje W. G. Sebalda bilo je za mene još jedno nevjerojatno čitateljsko iskustvo i Lovce u snijegu možete motriti kao posvetu upravo njemu, ali i mnogim drugima. W. G. Sebald nije me doveo u stanje pozitivnoga šoka jer mi je otkrio da su Saturnovi prsteni zagonetka koju je izravno u oči gledao Dürer kada je u čudesni bakropis Melankolija urezivao svoje viđenje praiskonske kozmološke drame i tajne, jer sam i tu grafiku sasvim dobro poznavao još u srednjoj školi, nego zato što je pokazao kako je još moguće naći riječi i za ono najtragičnije, pa i Holokaust i ino ubijanje, iz dana u dan, onih već davno ubijenih. Nije li čudesno to da je jedan od najvećih majstora stiha svih vremena, Paul Celan, svoju poeziju pisao na njemačkom jeziku?

Svaka vaša pjesnička knjiga drukčije je konceptualno postavljena. Kako se rađa taj koncept?

Uvijek, u pisanju bilo čega, imam, premda nekada vrlo krhak, koncept. Nikada, primjerice, nisam počeo pisati nešto čemu nisam prvo smislio kraj, zamišljenu točku do koje kanim stići i, u tome je ljepota pisanja, baš svim mogućim putovima.

Od početaka bavljenja književnošću, potkraj 70-ih, uvijek ste nastojali jasno naznačiti čiji su vas umjetnički opusi ili djela nadahnjivali. U novoj se zbirci također mogu pronaći referencije na mnoge poznate umjetnike – od Celana, Slave Raškaj, Nico i Kleea, Morrisona... Ima tu i  Blakea i Esterházyja, i Marune i Jüngera, Krasznahorkaija i Cohena... Zašto su vam toliko važne te referencije?

Uvijek mi je veoma stalo do toga da zadržim sposobnost da se mogu otvoreno diviti umjetnosti i, nije nimalo nevažno, filozofiji, koju, nažalost, nisam mogao studirati jer sam mogao birati samo osječke fakultete. Nikada nisam podnosio toliki bezbroj nedarovitih licemjera koji su svojim antidjelom blagonaklono dokazivali nama neukima da je umjetnost odavno mrtva, s inače velikom nadom da će tragovi toga njihova osviještenoga (anti)umjetnikovanja biti skupo naplaćeni u nekome lokalnome ili svjetskome muzeju. Ti mrzitelji umjetnosti i pseudoavangardni šljam nimalo se ne razlikuje od maloprije spomenutih zavičajaca koji misle da je strašno važno bilo roditi se u baš toj selendri ili velegradu, potpuno mi je svejedno.

No čini se da prednost imaju Mađari – filmaš Béla Tarr i pisac László Krasznahorkai. Zašto?

Zato što je svijet Tarrovih filmova svijet mojega djetinjstva i mladosti, zato što jedino taj svijet jako dobro poznajem, zato što sam melankolične birtije pune čudaka i napuštene pustare poput one u Sotonskom tangu gledao i gledam pretvorene u ruševine u korovu od dva metra na svojim vožnjama biciklom po Baranji, zato što tako mogu preživjeti sve svoje nedjelje. Zato što je Tarr, barem po meni, najvažniji europski filmski redatelj u posljednjih tridesetak godina. Njegova filmska estetika združena s književnim genijem iste klase, Lászlóm Krasznahorkaijem, posljedovala je četirima, za mene, remek-djelima europske umjetnosti. Prokletstvom, Sotonskim tangom, Werckmeisterovim harmonijama  i Torinskim konjem. Ta četiri naslova, nimalo kozerski, jednom sam prozvao svojim četirima stranama svijeta. Tarr je uvijek izvrsno birao suradnike, ovoga ću puta spomenuti samo Eriku Bók, čija je interpretacija male Estike u Sotonskom tangu utjelovila meni najpotresniju djetinju žensku sudbinu u europskoj umjetnosti općenito. Tarr i Krasznahorkai ostavili su kao svoj testament potresno, neraspletivo tkanje svih registara ljudskih emocija, „usput“ razotkrili sotonske mehanizme totalne manipulacije ljudima u vremenu u kojemu i sada živimo, u kojemu caruju lažni proroci i tenkovi na ulicama po potrebi i, što je u njima najpotresnije, jasno pokazuju „melankoliju otpora“ u borbi za ljudsko dostojanstvo u doba koje ponajviše zatire baš svako dostojanstvo! Na kraju Torinskoga konja ista je sudbina i konja i kćeri nasilnoga konjušara – namjerno, dostojanstveno gladovanje do smrti. Interes za mađarsku kulturu svakome Baranjcu, ma s koje strane bivše granice dolazio, za mene se podrazumijeva samo po sebi.

Kad biste mogli pisati scenarij za film Béle Tarra, o čemu bi on bio, kako bi izgledao?

Mislim da je posve zaslužio da ga svi lijepo ostavimo na miru. Bilo bi to nešto vrlo jednostavno, nešto s malo riječi. I dalje bi to bilo carstvo kiše. Ali, ja ne volim sanjati „puste snove“ pa se zato sa svojim prijateljem još iz djetinjstva, redateljem Silvijem Petranovićem, spremam napisati barem dva filmska scenarija.

David Bowie je jedan od najvažnijih umjetnika 20. stoljeća koji je utjecao na vas?

David Bowie je genij transformacije, truda da se nikada ne spava na staroj slavi nego ide dalje u nepoznato, u neizrecivo, u nesvirano, a istodobno velemajstor umjetničke jednostavnosti, osnovnoga rokerskog riffa i „krađe“ kako iz svijeta „visoke“ tako i „niske“ kulture. Ali mnogo važnije od svih konceptualnih mijena jest to da je prije svega bio izvrstan pjevač, dalekovidan tekstopisac i skladatelj, glumac i nadasve čovjek koji je spasio toliko, bar rokerskih, života. Rebel, Rebel...  I love you so!

Ono što bitno obilježava vaš autorski rukopis jest briga o jeziku, stilu. Vaš tekst, prozni ili poetski, uvijek je estetiziran, s pažnjom i mjerom tako da čitatelju pruža i umjetnički i intelektualni užitak. Što je vama jezik?

Ono što je bio mome pokojnome, velikome prijatelju i za mene, eto sve do neki pretužni dan, najvećem hrvatskom živućem pjesniku, Nikici Petraku. Mjestom najveće odgovornosti, Scientia Sacra za one koji još čitaju poeziju. Jezik je i za Nikicu i za mene, koji sam od njega učio, dom lirozofije – jedne nimalo lake duhovne discipline. Njegovi stihovi: „Nema li je, ljubav je usud. Usud je ono bez ostatka“ jedni su od meni najvažnijih stihova hrvatskog pjesništva. Što je pisanje ako nije briga za sudbinu jezika? Blebetanje i brbljanje bez kraja i konca. Umor i pad. Sramota.   

Neki kritičari smatraju da ste vi od svih pjesnika suvremenika najviše šimićevac, kad se doista dubinski čita vaša poezija?

To je tako velik kompliment. Šimić je izravni krivac za moju začaranost poezijom, posve za hrvatsku kulturu atipičan, beskompromisan intelekt, istinski patnik čije životno djelo izravno korespondira s vrhuncima europske kulture njegova doba. I danas recitiram u sebi njegove stihove. U posljednje vrijeme Ljubav siromaha i, prije svih, Povratak.

Čini mi se da vaše pjesništvo uvijek nastoji dati glas onomu što se ne čuje, onomu što nema glasa ili ne dolazi do njega?

To je izravna posljedica moje mladenačke, a toplo se nadam i predstaračke, fasciniranosti rockom kao nekada motornom snagom popularne kulture, do pada u deveti krug MTV-jeve obmane, u kojoj se, kao je to sjajno pisao nikada prežaljen Darko Glavan,  glazba više ne sluša nego gleda. Camus je pisao kako ga ne zanima „velika povijest“, nego njezine žrtve.

Poznata su Rilkeova Pisma mladom pjesniku. Što biste vi napisali mladom pjesniku koji traži savjet?

To da ne laže. Ni sebi, ni drugima. To da ne piše pjesme kao pripremu za prvi roman. To da bude spreman biti prosjak, ali s dostojanstvom. To da zna biti potpuno sam. Ali i opijati se do besvijesti s poznatima i nepoznatima, kako je to davno savjetovao Baudelaire.

Urednik ste pjesničke biblioteke Fraktali u nakladničkoj kući Fraktura.  Što znači biti urednik pjesničke knjige? Kako i koliko radite s pjesnicima i na pjesmama?

Imao sam priličnu sreću da sam uređivao knjige sjajnih pjesnika i isto takvih ljudi, nimalo sklonih taštini. Nikako ne s veličinama koje ljubomorno čuvaju svako svoje slovo. Baš svako uređivanje bilo mi je i osobno vrlo poticajan rad u jeziku. O tome koliko je takav rad bio produktivan, nije na meni govoriti.

Pjesnička scena nam je jako živa i produktivna. Što biste vi izdvojili, što zapažate u našoj pjesničkoj produkciji bez obzira na „oskudna vremena“?

Uz doista prepoznatljivost najrazličitijih autorskih, raznogeneracijskih poetika, barem u onih najmlađih, potpuni izostanak bilo kakve dosadne kuknjave nad smislom poezije u, kako ste to sjajno citirali Hölderlina, „oskudna vremena“. Piši ili nemoj pisati, ma kakva vremena bila.

A što je to dobra poezija? Kako je danas prepoznati?

Dobra je ona poezija koja se, rekao bi Nick Cave, bori sa zaboravom i smrću, ona poezija koja se raduje životu, poezija koja slavi neponovljivost svakog bića, ona koja je svjesna da je tragičnost ljudska neizbježna bit, ona koja se ničega ne boji, ona koja svim utjerivačima i kamatarima i kamatarkama straha kamovljevski pljuje ravno u lice.

Pišete li prozu? Što je s romanom radnog naziva Djeduška koji ste najavljivali, a koji je trebao pokriti povijest hrvatskoga dijela Baranje u 20. stoljeću?

Pišem, i to satima i danima – čudnu knjigu radnoga naslova Selfie, raspadanje bez početka, padanje bez kraja, pomalo jezovit kratki roman Kako sam postao ubojica, a onda će valjda doći vrijeme i za Djedušku. „Problem“ s Djeduškom je u tome što mi je potrebna izvorna arhivska građa do koje je prilično teško doći. 

Godine 2010. objavili ste knjigu ogleda, polemika i kritika Demoni u tranzicijskoj špilji. Koje biste poglavlje danas dodali toj knjizi? Gdje su danas ti demoni?

Nažalost, tranzicija danas više nije čak ni poluoperativan pojam. Imena našega vremena su distopija, nihilizam, površnost, totalno, virtualno i ino zaglupljivanje i, ono najvažnije, kaos. Demoni danas umnogome prerastaju granice gotovo pa potpuno upropaštena ljudskoga mišljenja. Mnogi tzv. „intelektualci“ danas su tek služinčad Molohu spektakla, ukusu medija, logici lobotomizirane rulje. A one poput, primjerice, Žarka Paića, koji istinski misli naše vrijeme, pokušava se na sve načine ušutkati. Ignorancijom na potpunom rubu morala i pameti. Sramotna je činjenica da časopis europskoga ugleda poput Tvrđe, o kojemu sam imao čast govoriti u bečkome Dokumentacijskom centru za Srednju Europu, dobiva manje budžetnoga novca od palanačkih kupusara.

Je li još najveći demon radikalni antiintelektualizam?

Posve točno! No zanimljivo je i čudovišno upravo to da taj radikalni antiintelektualizam sada više nikako ne potječe samo od neobrazovane batinaške rulje kojom rukovode sulude vođe kaplarske pameti, nego upravo „intelektualne“ kreme u službi vlastite pohlepe, bezdušne pljačke, oligarhijske vlasti i moći, kapitala koji je posve izgubio svoj razmetljivi razum, svi ti genetičari, medijski magnati i ine klape koje se hrane europskom propašću, a koji svoj cilj pogađaju izravno u njezin temelj – obrazovanje. Srozavanje obrazovanja na to da ako ste srednjoškolski priučen električar ne morate znati ništa o Kafki ili, ako ste slučajno informatičar, ništa o Matošu nije posljedica, nego cilj. To što su upravo „društvene znanosti“ prve u redu za odstrel u ime daljnjega „napredovanja“ nije nimalo slučajno. Znaju oni jako dobro da novo ropstvo treba upakirati u sveznajući ekran. Selfie kultura samosnimanja nije ništa ino nego kultura pucanja u vlastito čelo iz velike blizine. Tu je nemoguće promašiti.  

Postoji li nešto što vas može iznenaditi?

Dakako da postoji! Svako novo istinsko umjetničko djelo – glazba, pjesma, film, slika, fotografija. Ali i svaka poštena ljudska riječ – mudra, poetična, empatična pa i ona bolno otrežnjujuća. Recimo, ovoga ljeta, koncert PJ Harvey na festivalu INmusic u Zagrebu. Snaga kojom ta žena svim svojim talentima transformira sve oko sebe čini da i svijet opet postaje Šimićevo, Nietzscheovo i Heideggerovo čudo. Događaj. Big Bang. Električna stolica. Sudnji dan. Vilenjakinja s gavranovim perjem u kosi koja pjeva o svojoj pustoj zemlji. Nježnost i okrutnost u isti tren. A ponajviše, i ono najvrednije, istinska je ljubav koju za nekoga još možete naći u sebi samome i svemu oko sebe. Usprkos iskustvu, godinama, svakome ponovljenom razočaranju, tabletama, usuprot tamnoj zvijezdi melankolije koja nasumce gasi i guta planete i galaksije, podmuklosti vremena u kojemu živimo. Prije nekoliko dana opet sam, nakon dvadesetak godina, uzeo u ruke gitaru. Prva pjesma koju sam „skinuo“ bila je The Desperate Kingdom of Love PJ Harvey. No čak i u toj najtrajnijoj od svih kraljevina na zemlji i nebu postoji jedna sekunda zbog koje vrijedi živjeti i otrpjeti baš svaku patnju. Zbog te se sekunde piše, živi i bezuvjetno voli. Ta, pa makar i jedna jedina neponovljiva sekunda, oduvijek je bila cijeli moj svijet.