Nada okružena stravom

Vremensko putovanje kroz sobu, druga predstava izvedena na Festivalu svjetskog kazališta 20. rujna, dolazi iz Japana (autor i redatelj Toshiki Okada) i donosi u naš teatarski obzor novi kôd percepcije svijeta, odnosa prema ljubavi, životu i smrti, te funkcije kazališta kao izvedbene umjetnosti. Tolika suptilnost i suzdržanost u izrazu teško je dohvatljiva europskim glumcima naučenima na veću ekspresivnost, pojačanu gestikulaciju i mimiku, kao i gledateljima koji su u agresivnom životnom ritmu potencirano nemirni jer mir prema današnjemu stereotipu ne može biti pozitivna reakcija na zbilju.

Zato je gledateljstvo trebalo postupno uvući u drugi svijet, svijet izokrenutosti, i pustiti nas kroz labirinte HNK-ove zgrade do nove vizure i pripustiti na pozornicu, izložiti nas i pokazati kako mi gledamo drugi svijet, mijenjamo identitet, smirujemo se i ulazimo u tišinu Drugoga i onostranosti.

Gledatelji koji su kasnili remetili su uranjanje u tišinu, kao i nekoliko njih koji su izišli kako kašljem ne bi dalje pomaknuli ravnotežu, razvođači su unosili nove crvene sjedalice koje su upućivale na veliko zanimanje publike, u daljini je prošao motor bez auspuha, a sve ostalo bila je tišina i koncentracija na prozračnu scenu i vlastitu nutrinu. Pripremljeni postupnim ulaskom na smirenost, nedogađanje i snovitost, fokusirali smo se na minimalističko prizorište unutarnjih života, međusobnih odnosa mladih ljudi s referencijama na izvanjski svijet. U programskoj knjižici Toshiki Okada je napisao: „Među osjećajima koji su me preplavili nekoliko dana poslije cunamija 2011. godine i nesreće u Fukushimi, bili su tuga, zebnja i strah, ali ne samo ti osjećaji, bila je tu i nada… U predstavi sam želio prikazati odnos između živih i onih koji su otišli u smrt u takvim okolnostima.“

U bijeloj sobi nema ekspresionističkih ni naturalističkih scena, nema vriska, krvi ni eksplicitnih vizura, samo samoća, tuga, unutarnji vrisak koji je dopro do mnogih u publici koji su uranjali u bjelinu scene, ulazeći voajerski u tuđu sobu, život, emocije. Minimalistički postavljeni dijelovi scene, ventilatori, kamen na ploči, žice, ormarić neobične vizure kao limena bačva za opasni otpad, uz stol i sjedalice prosječnoga kućanstva građanske obitelji, čaša umjesto vaze s dva žuta cvijeta postupno dobivaju funkciju, i izdaleka čujemo zvukove koji postaju zvukovi kazališta, a zapravo dokumentarističke vizure, kamen škripi na ploči štednjaka, gramofonskoj ploči, u žicama spojenima sa staklenom zdjelom čuju se kapi infuzije, mobitel zvoni i kubus titra plavkastim svjetlom kao da je riječ o mondenim restoranima 21. stoljeća i materijalnome svijetu koji se iznenada urušio i nestao u valu koji se povlači ostavljajući samo ishodišnu bit života i prepletanje egzistencije i esencije, a nitko se ne javlja, čuje se škripa parketa, pozadinski zvukovi koji mozaikalno stvaraju strepnju i prijetnje odlazaka (autor zvuka, scenograf Tsuyoshi Hisakado; oblikovanje zvuka Norimasa Ushikawa).

Predstavu Vremensko putovanje kroz sobu čine riječi koje kao titraj nepoznatoga jezika osjećamo odjedanput kao svoje, ne prepoznajući im pravo značenje, ali prepoznajući emociju u njima (titlovi su na hrvatskome jeziku). Slušali smo različitost boja glasova i doživjeli glumačke i karaktere dramskih osoba. Identitet glasa koji teče kao rijeka stvarao se umijećem glumice (izvrsna Mari Ando) i predstavljao identitet umrle djevojke, mlade protagonistove žene Honoke koja je živjela četiri gotovo poetska dana nakon potresa u svojevrsnom čistilištu ljubavi i ljepote i katarzično otišla. U crnom kostimu, lagano se krećući, obilazi „muškarca svoga života“, pripovijeda mu zajedničke priče, ulazi u njegov sadašnji emotivni svijet kojega se on ne želi osloboditi, rijetko viđenim pokretima ruku i prstiju stvarajući novu začudnost. Govori kontinuirani monolog, kao neprekinuti val teksture i, dok govori, još traje njezina egzistencija u odlasku. Muškarac u sivome (Izumi Aoyagi), mladi Honokin muž, muči se sjedeći na sjedalici, titra, grči se, trza u iznenadnim napadima, nijem i bez mogućnosti verbalne ekspresije i čujnoga dijaloga sa smrću. Okrenut većim dijelom predstave leđima prema publici, ostvaruje trodimenzionalnost sobe i njezinu tjelesnu prostornost i puninu. Kad progovori, donosi novu dimenziju i uspostavlja nove prostorne i glumačke međusobne odnose. Nova djevojka (mimično i glasovno izražajna Yo Yoshida), Arisa, komentatorica u žutoj košulji (kostimograf Kyoko Fujitani /FAIFAI/), proscenijska posrednica između dvaju svjetova, uvijek dolazi na scenu dijagonalno, s lijeve strane do mikrofona i postupno sjeda s Muškarcem za isti stol, posvećena, tiha, ozbiljna, zakopčana, sa svojom tajnom. Svjetlo i tama zaustavljena kronotopa ne rješavaju potpuno zagonetku života i predstave (oblikovatelj svjetla Tomomi Ohira /ASG/).

U ovoj i filozofski impostiranoj predstavi dominiraju valovi riječi koji kao da stvaraju prostor duha, uma i scene. Suptilnost Okadina teksta i njegova poetičnost u neskladu su s katastrofom koja je potaknula redatelja na njezino stvaranje.

Vremensko putovanje kroz sobu teatarska je vizija nastala kao Okadina kazališna trilogija, uz Trenutnu lokaciju  i Tlo i pod, alegorijski prikazujući smisao napetosti i izolacije japanskog društva poslije katastrofe. Toshiki Okada kazališnu je družinu chelfitsch osnovao 1997. u Tokiju, a za njih je napisao i režirao sve predstave, uz uporabu hiperkolokvijalnoga japanskoga jezika i specifične koreografije.

Predstava se čehovljanski bavi tišinom, emocijom, trenutkom, prividnim nedogađanjem, ali ovisi i o tišini kazališta, publike, glumaca koji u Sobu unose individualne uspomene, tuge, iskustva potresa, cunamija, svojih života koji se prožimaju sa životima drugih na sceni i međuigrom nadograđuju.

Toshiki Okada, minimalist u pokretu, gesti, mimici, sceni, zvuku, svjetlu, pomaku, napravio je predstavu u koju su interpolirani elementi dijelom nedokučive nam istočnjačke filozofije, ali predstava i njezine tišine dugo će nas pratiti. Okadinim tekstom i tjelesnim pokretima glumaca dosežu nov stupanj intenziteta, a nevidljiva mentalna patnja i bol udruženi su u usko povezan i višeslojan odnos sa zvukom i prostorom.