Mačeratanski festival u Zagrebu

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu najavljuje za 5. i 7. listopada posebne izvedbe Puccinijeve opere Madama Butterfly, u povodu 25. obljetnice osnutka Talijanske unije (16. srpnja 1991) i 20. obljetnice Ugovora o pravima manjina između Republike Italije i Republike Hrvatske (od 5. studenoga 1996). Predstavu pripremaju Veleposlanstvo Republike Italije u RH i Talijanski institut za kulturu, u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem iz Trsta, Talijanskom unijom i HNK-om. Izvedba te opere istodobno je rezultat bilateralnog ugovora o suradnji na području kulture i obrazovanja između Hrvatske i Italije.

Riječ je o povijesnoj produkciji Opernog festivala u Macerati i Zaklade Arena Sferisterio redatelja, scenografa i kostimografa Piera Luigija Pizzija. HNK će osigurati orkestar i zbor te soliste za male uloge, dirigirat će Nikša Bareza. Iz Italije, uz scensku postavu, dolaze solisti: tenor Vincenzo Costanzo kao Pinkerton, mezzosopranistica Raffaella Lupinacci kao Suzuki, bariton Damiano Salerno kao Sharpless i sopranistica Donata D’Annunzio Lombardi u naslovnoj ulozi, koju je ovoga ljeta pjevala i na Puccnijevu festivalu u Torre del Lagu, uz Liu u Turandot u Veroni.

Pier Luigi Pizzi bio je, od 2006. do 2011, umjetnički ravnatelj festivala u Macerati i isposlovao mu službeni status festivala. Naslijedio ga je mladi redatelj Francesco Micheli, kojemu je ovoga ljeta počeo drugi četverogodišnji mandat. On je dinamizirao festival koji je ovoga ljeta – s deset opernih izvedbi i još tri pretpremijere za mladež, raznim koncertima i drugim popratnim priredbama, uključujući koncerte Gorana Bregovića i njegova orkestra Wedding & Funeral te Ezija Bossa – potukao sve dosadašnje rekorde s više od 31.000 gledatelja i više od 1.200.000 eura prihoda od ulaznica. Prosječno je, na svakoj od četiriju izvedbi Otella te na po trima izvedbama Norme i Trubadura, bilo 2187 gledatelja.

Opera pod zvijezdama

To su pokazatelji koji ohrabruju, osobito u usporedbi s mnogo poznatijim, ali i daleko većim opernim festivalom u veronskoj Areni. Verona već drugu godinu zaredom nije imala premijeru i smanjuje broj izvedbi, koje ipak traju puna dva mjeseca. Repertoar je uvijek isti: Aida, Turandot, Carmen, Trubadur, Traviata, Tosca, uz još možda dva-tri najpopularnija naslova i koncerte Placida Dominga. Za sljedeću godinu najavljena je nova, premijerna produkcija Nabucca, koji je ionako stalno na repertoaru. Zbog velikih dugova čak se pojavila zamisao o ukidanju Zaklade Arena di Verona i prepuštanju organizacije festivala nekom privatnome meceni.

Verona je poprište masovnoga turizma pa i operni festival mora udovoljiti tom imperativu. Mačeratanska arena, odnosno njezin sferisterij, nekoliko je puta manji. No to još znači mjesta za dvije i pol tisuće gledatelja, što je više i od najvećih opernih kazališta. Gledatelj u Veroni može uživati u golemosti Arene, njezine pozornice i spektakularnosti predstava. U Macerati prostor je mnogo manji nego u Veroni, ali ipak velik i nekako više po mjeri čovjeka, srastao s gradom, a predstave određuje specifičan, izduženi oblik pozornice.

Osobito me zanimalo kako će – kao naslov – uspjeti Verdijev Otello, koji se nerijetko ne pokaže privlačnim najširoj publici. Problema nije bilo, izvedbe su bile pune, što potvrđuje dobar njuh umjetničkog ravnatelja Francesca Michelija. Festival je ovoga ljeta tematski bio određen pojmom Mediterana. Cipar u Otellu, Aragonija u Trubaduru, Afrikanac Otello, Ciganka Azucena; barbarka Norma i njezini Kelti daleko su od Mediterana, ali je ipak Bellini rođen u Cataniji, a Normin odabranik Pollione rimski je vojnik. Svašta bi se još tu moglo dodati i zatim elaborirati kako bi se tema potkrijepila, iako se malo od svega toga može vidjeti na pozornici i malo koga u publici to uopće zanima, a sve se, bez mudrovanja, može čuti u glazbi. Ipak je načinjena lijepa gesta: festivalski katalog tiskan je u točno 2899 primjeraka. Svaki je posvećen jednoj od žrtava migrantske krize što ih je od početka ove godine, na njihovu putu od Azije i Afrike prema Europi, progutao Mediteran.

Pravi dašak Mediterana, što ne može predvidjeti nijedan ravnatelj niti izrežirati bilo koji redatelj, donosi priroda na otvorenom prostoru. U Otellu je, u Desdemoninoj Pjesmi o vrbi, vjetar zapuhnuo upravo u pravom trenutku kada joj Emilia odgovara da je buku, koju je čula, prouzročio vjetar (izvedba 5. kolovoza). U Normi se Mjesec, praćen oblacima, pojavio upravo u prizoru Casta diva (izvedba 7. kolovoza). Čarobno.

Vodeće svjetske sopranistice

Ljetni operni festival u Macerati održava se potkraj srpnja i početkom kolovoza, u četiri ciklusa s trima opernim naslovima, vikendima. Na ovogodišnjem, održanom od 22. srpnja do 14. kolovoza, glavne ženske uloge bile su povjerene nekima od vodećih svjetskih sopranistica: Leonoru u Trubaduru pjevala je Anna Pirozzi, najmlađa talijanska operna zvijezda, neposredno poslije nastupa u istoj ulozi u Londonu; Desdemonu Jessica Nuccio, još jedna talijanska zvijezda koloraturno-lirskoga faha; a Normu urugvajska sopranistica Maria José Siri, prije nastupa u Veroni kao Aida i otvaranja nove sezone milanske Scale, 7. prosinca, kada će pjevati Puccinijevu Butterfly. Predstave su uzorno glazbeno izvedene, sa stalnim ansamblima festivala – Zakladnim markeškim regionalnim orkestrom, Markeškim opernim zborom V. Bellini, Scenskom glazbom Salvadei i Dječjim zborom Pueri Cantores D. Zamberletti – pod ravnanjem dirigenata Riccarda Frizze u Otellu i Michelea Gambe u Normi.

Impresivni tenori

Režijske postave bile su, unatoč obaveznim dodacima moderniziranja, koji su sami sebi svrhom, tj. svrha im je pokazati redateljevu kvazioriginalnost, zapravo standardne, s prikladnim scenografijama za izduljenu pozornicu Sferisterija. Od kostima jedini je, u pozitivnom smislu, bio dojmljiv kostim Otella (kostimografkinja Ana Garay), dok su ostali kostimi u Otellu lako zaboravljivi. U Normi je sve bilo u funkciji naglašavanja barbarske okoline te operne priče, pretjerano (redatelji Luigi Di Gangi i Ugo Giacomazzi, scenografkinja Federica Parolini, kostimografkinja Daniela Cernigliaro). U Otellu (redatelj i scenograf Paco Azorin) poprilično su smetali mimičari – Jagovi pomagači i ovrhovoditelji njegove zloće – koji jadnoga Otella i Desdemonu ni trena nisu puštali na miru.

U pjevačkoj podjeli, uz već spomenute izvrsne sopranistice, odlični su bili tenor Stuart Neill kao Otello i bariton Roberto Frontali kao Jago, ali i mezzosopranistica Tamta Tarieli kao glasovno impresivna Emilia, izražajna u ansamblima, u Otellu.

Norma je samo u početku Mariji José Siri zadavala manje koloraturne poteškoće, da bi se poslije opušteno raspjevala, do kraja te opsežne uloge. Uloga Adalgise nije nikakva poteškoća velikome glasovnom potencijalu mezzosopranistice Sonije Ganassi, kao ni uloga Orovesa basu Nicoli Ulivieriju. Junačke odlike tenorskih glasova iskazali su Rubens Pelizzari kao Pollione i Manuel Pierattelli kao Flavio.

Poslije Mediterana, sljedeće godine vrijeme je za Orijent: na programu će biti Turandot, Madama Butterfly (u novoj režiji Nicole Berloffe) i Aida.