Kukavičluk i konfuzija

U modernom hrvatskom teatru „originalnost“ ima visoku cijenu. Širi se poput epidemije, a osobito je zarazila kazališne dramaturge. S obzirom na obilje „originalnih“ dramaturških obrada, koje se najčešće nude kao konfuzne i dosadne predstave, dosegnuli su epigonski kazališni vrh. Ta zaraza nije zaobišla ni Dinu Pešuta, autora dramatizacije romana Majstor i Margarita Mihaila Bulgakova, koji je u režiji Selme Spahić, riječke akvizicije iz BiH, publici predočen 16. rujna kao najnoviji kazališni uradak HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci.

Moderni naši dramaturzi, dakle i Pešut – revni u dosljednu mrcvarenju originalnih djela, njihovu preinačavanju, reinterpretiranju i objašnjavanju što je pisac htio reći – naravno potpomognuti „genijalnim“ redateljskim koncepcijama, ne prestaju publiku iznenađivati i šokirati ponuđenim rješenjima. Njihovom misijskom originalnošću pomodni su kazalištarci oduševljeni.

Vjerojatno će ih oduševiti i Pešutova dramatizacija Majstora i Margarite, amblematskog romana 20. stoljeća, svojevrsne rekapitulacije judeokršćanske civilizacije, u kojem se nalazi sve što današnji čovjekov duh intrigira i muči, u što sumnja i vjeruje, čemu se nada i pred čim strepi, što ga zarobljava i oslobađa. Koji je zapravo nepotrebno racionalno obrazlagati jer je odveć jasan svakomu tko se ne odupire njegovim meandrima fantastike, tko želi duboko zaroniti u slojevite njegove dubine i prepustiti se matici njegove sveobuhvatnosti i svevremenosti.

Kako je riječ je o remek-djelu koje se bavi ljubavlju, teološkim, filozofskim, kulturološkim i političkim problemima – osobito odnosom dobra i zla, istine i laži, hrabrosti i kukavičluka, umjetnika i vlasti... – od ozbiljna dramaturga očekivala se promišljena dramatizacija, a ne kaotična mozaična struktura općepoznatih činjenica. Doduše začinjena s ponešto dramskih silnica, koje je redateljica nastojala osmisliti dosadnim znakovnim teatrom i izvanjskim efektima.

Primjerice krugom ispunjenim pijeskom, luđačkom stezuljom, ležaljkom i ogrtačem kao znakom građanskog statusa, vodom u plastičnim bocama, električnim grijalicama upaljenim na pustinjskom suncu, čime se htjela dočarati strahota mučenja itd.

Povod za takvo kazališno predočavanje romana odmah na početku osiromašuje njegov sadržaj i slojevitost, njegovu kompleksnost i moguće interpretacije. Tako pročitan prestaje biti ono što jest, filozofsko-teološki zapitan na način Dostojevskog te gogoljevski duhovit i ironičan. Prestaje biti groteskna pripovijest o sovjetskoj svakodnevici, satirična slika ondašnje stvarnosti, a postaje negacija sadržaja i nejasan konstrukt.

Imajući na umu asocijativno bogatstvo romana Pešut je nemoć dramatizacije pokušao esejistički pojasniti, što je također jedan od svetih postulata našega modernog teatra. Trudeći se biti originalan u želji i stavu naspram čovječanstva i suvremenosti u kazališnoj afiši napisao je kako je „svaki aspekt tog romana veći od života i od jednog čovjeka“, i pritom zazvao vremena prije čovječanstva, kada je „Istina oslobođena konteksta, sama po sebi – Istina i jedno operativno vrijeme u kojoj bi ona trebala doći. Istina na koju se čeka, koja se izbjegava, koja se poništava od početka svega: planeta, jezika, društva pa čak i prije diobe Dobra i Zla“.

Zato mu je svaka moguća tema romana Majstor i Margarita „apsolutan pojam koji se reflektira u Istini“, a uroniti u roman znači „suočiti se, prije svega, s vlastitim kukavičlukom, tim najstrašnijim od svih ljudskih poroka“. A kukavičluk je za njega „materijalizirani strah, imanentno ljudsko svojstvo na kojem se grade životni vjekovi, društva i cijeli misaoni sustavi“ pa zaključuje da je kukavičluk „temelj ljudskog življenja u strahu od vlastite Istine“. Konačno, misli Pešut, „kukavičluk je beton iz kojega se grade ekstravagantne konstrukcije od laži“ i tvrdi da nas „tako uče Bulgakov, Ješua Ha-Nocri, Woland i Margarita“.

Stoga nije slučajno da su dvije fabule – jedna koja govori o Ponciju Pilatu u Jeruzalemu, dok je bio prokurator Judeje, i njegovu grizodušju jer nije spriječio raspeće Isusa Krista, i druga, koja opisuje svibanjsku moskovsku stvarnost 30-ih godina 20. stoljeća – tek fragmentarno skicirane. Da su barem njihove dramske dvojbe prepuštene sotonističkim seansama Wolande i njegove družine, koji u romanu sve pretvaraju u kaos, mješavinu fikcije i zbilje, svakodnevnoga i fantastičnoga, koje je prispodobljeno doslovnom tombolom i verbalnim obračunom Wolanda s publikom.

Roman Majstor i Margarita dramaturg Pešut i redateljica Spahić sveli su na količinu svojeg umišljaja i fragmente kojima su publiku pokušali uvjeriti da je njihova kaotična priča publici zanimljiva. Ponudili su postdramsku i postmodernisričku interpretaciju sadržaja iz kojega su nastojali, barem tako u afiši piše, ukazati na probleme suvremenoga čovjeka. Tog čovjeka „lišiti kukavičluka, udariti u temelj vlastitih vjerovanja i rastvoriti se prema Istini, a pritom znati da je ona nedokučiva, istovremeno negdje drugdje u vremenu koje tek treba doći“.

U tom svojem futurističkom naumu nisu uspjeli jer su odveć vjerovali u svemoć i magiju potrošenog avangardnog, fizičkog i neverbalnog teatra, kao i u ne baš kreativnu glumačku invenciju i suigru. A najviše stoga jer su podcijenili publiku i prestrašili se da bi uspomoć Bulgakova nešto mogli reći o svojem Wolandu i svojem Ješui Ha-Nocriju.