Književnost i laž

U Društvu hrvatskih književnika 22. rujna održana je polemička tribina Je li navala komercijalnih priručnika o samopomoći ugrožava tržište ozbiljnih knjiga?. Koliko takva literatura utječe na javnost i uzima li prostor ozbiljnoj publici razgovarali su književnici Boris Perić i Stjepo Martinović, stručnjak za rubna područja znanosti Drago Plečko te voditeljica tribine Lada Žigo Španić.

U uvodnom je dijelu Lada Žigo Španić pojasnila kako je riječ o drugoj strani literature – „kvaziduhovnjačkoj“ komercijalnoj literaturi koja je zasula tržište te na drugi način pokušava pridobiti publiku. Takva se „duhovnost“ rasplamsala u medijima i, dok u Hrvatskoj postoji mnoštvo registriranih iscjelitelja, službena je medicina zapravo nemoćna.

Književnik Stjepo Martinović stavlja razvoj self-helpa (80-ih i 90-ih godina prošloga stoljeća) u kontekst društvenih promjena koje su obuhvaćene neadekvatnim terminom tranzicija, što u doslovnom prijevodu znači prijelaz iz nečeg u nešto. Ipak, ovdje se nije radilo o prijelazu iz neke stare kvalitete u novu koja je dobro objašnjena i ljudi su na to pristali, već se radilo o notornoj prijevari. Martinović smatra kako se društvo vratilo u kapitalistički sustav i njegovu vulgarnu neoliberalnu varijantu, okrutniju od bilo koje u 20. stoljeću. Od self-helpa jedinu pravu korist imaju autori koji su se na temelju toga obogatili, kao i njihovi nakladnici, rekao je Martinović.

Drago Plečko izdvojio je tri stupa oko kojih se vrti ljudska egzistencije, a to su strah, taština i novac. Zbog ljudskog neznanja, kad dođe netko najavljen na prikladan način, nema razloga za sumnju u njega, napominje Plečko „Literatura o samopomoći nema veze s književnošću, čak se i ne trude dokazati da je riječ o književnosti, već ona treba biti dovoljno dobra za prodaju velikog broja primjeraka“, rekao je.

Književnik Boris Perić smatra kako postoje dva temeljna stupa, a to su nesreća i egoizam, u što onda ulaze taština i novac, jer ništa nije egoističnije od nesreće ili bolesti, što je zapravo i književna metafora. Self-help literatura cilja na publiku s niskim strastima u vremenu potpunog rasapa solidarnosti i vrijednosti. Osvrnuo se na egoizam koji se etablirao kao vrijednost u posljednjih nekoliko desetljeća te nam ga cijela medijska struktura, reklamna industrija i marketing daju kao vrijednost. Književnost nema tu ciljnu grupu i tu se ne preklapaju, rekao je Perić. Self-help literatura nije uvijek bila ezoterična, već se s ezoterijom spojila u jednom trenutku. Napominje kako je ta literatura starija, u Europi se javlja 50-ih godina prošlog stoljeća, no proizvod je 19. stoljeća. „Ne možemo reći da je uvijek bila nepoštena, no bila je izvan onoga što bi literatura i književnost trebale biti“, naglašava Boris Perić. Nadodaje kako je self-help uvijek postojao, i to u filozofiji, a zvao se etika. Do 18. stoljeća etika nije bila jako daleko od praktičnih savjeta koji su nudili rješenja kako biti sretan, zadovoljan i blažen, a tek s Kantom ona prestaje biti self-help. Upravo tada su u 19. stoljeću u Njemačkoj krenule knjige za rasprave o moralu i za praktične savjete za ponašanje, zaključio je Perić.