Vijenac 589

Film

Uz kinopremijeru filma Psi rata redatelja Todda Phillipsa

Inteligentna satira

Josip Grozdanić

Nakon što je 2009. režirao hit-komediju Mamurluk, redatelj Todd Phillips, postao je razmjerno utjecajno ime u Hollywoodu. Barem u segmentu dijelom moronskih komedija s pričama o nezrelim ljudima različitih dobi koji uglavnom tijekom nekog putovanja doživljavaju različite (ne)zgode te ponekad postaju donekle odgovornije i možda zrelije osobe, ozbiljnije i svjesnije svojih postupaka i njihovih posljedica, dakako na uglavnom trivijalne i pojednostavnjene načine na koje se stjecanje odgovornosti i zrelosti shvaća u kontekstu današnje holivudske komedije. Todd Phillips svojevrsna je ponešto inferiorna varijanta Judda Apatowa (Junfer u 40-oj, Zalomilo se), s kojim dijeli interes za marginalce i gubitnike te neodgovorne i nezrele protagoniste, baš kao i sklonost vulgarnom i prizemnom humoru te apsurdu, no od kojeg su ga dosad razlikovali manjak redateljske promišljenosti i inteligencije te nedostatak autorske ambicioznosti i suptilnijeg osjećaja za komično. Premda će Phillips teško u dogledno vrijeme ponoviti komercijalni uspjeh izvornoga Mamurluka, recentna satira Psi rata koju potpisuje i kao suscenarist svjedoči o njegovim drugim i mnogo zanimljivijim potencijalima.

Posrijedi je dosad najuspjelije i najzrelije, a u tematskom i izvedbenom smislu i najambicioznije Phillipsovo ostvarenje, u kojem on svojim redateljskim uzorima istodobno daje posvetu te s manje ili više uspjeha epigonski prepisuje i posvaja njihove redateljske postupke. Konkretno, riječ je o Brianu De Palmi na čije se Lice s ožiljkom referira više puta tijekom filma, od filmskog plakata koji se koči na zidu ureda suprotagonista Efraima Diverolija, preko drugog zida u tom uredu na kojem je aplicirana fotografija zalaska sunca s palmama, identična onoj u De Palminu remek-djelu, do otvorene verbalne posvete od strane Diverolija pred kraj. U režiji se Phillips intenzivno oslanja na Dobre momke Martina Scorseseja, iz kojeg preuzima off-naraciju pozitivnijega protagonista u prvom licu te povremeno crnohumorno zamrzavanje dramatičnijih scena i atraktivan soundtrack na kojem su među ostalim i pjesme Leonarda Cohena, Deana Martina, Grama Parsonsa i Iggyja Popa te bendova The Who, Pink Floyd i Credence Clearwater Revival. Iako ponekad odveć doslovan, Phillips je bistar „prepisivač“, pa u njegovu ostvarenju mogu uživati i filmofili koji će s lakoćom detektirati posvojene detalje i postupke.

Kad se kaže da su Psi rata satira, to ne znači da je pred gledateljima satirična komedija, premda film ima (crno)humornih detalja, već je više riječ o satiričnoj drami jasnih i često istaknutih kritičkih žalaca usmjerenih ponajviše na američku vanjsku politiku i djelovanje Pentagona. Priča se temelji na istinitim događajima od 2005. do 2007. godine, koje je u tekstu u magazinu Rolling Stone 2011. opisao novinar Guy Lawson. Kako na samu početku kaže narator David Packouz, kojeg odlično utjelovljuje sve traženiji Miles Teller, rat je ponajviše posao koji odabranima donosi profit, a svatko tko vjeruje i tvrdi drukčije naivan je ili laže. Ako ste dovoljno pametni i spretni, rat možete iskoristiti za bogaćenje, pa tako skromni obiteljski čovjek David, maser bogatih muškaraca iz Miamija, na nagovor nekadašnjega školskog kolege Efraima (izvrsni Jonah Hill, kojemu podjednako dobro leže i komične i ozbiljnije dramske role) pristane pridružiti mu se u ne uvijek ili ne sasvim legalnu poslu trgovine oružjem. Naime, Efraim na posebnim internetskim stranicama prati skromnije – jer želi ostati „ispod radara“ – natječaje za nabavku oružja koje Pentagon raspisuje, i prilično dobro zarađuje kupoprodajom rabljenog oružja i streljiva koje cirkulira često bizarnim kanalima nalik onima u također odličnoj te idejno i moralističkom intonacijom srodnoj satiri Gospodar rata Andrewa Niccola. Kad dođu u mogućnost sudjelovanja u 300 milijuna dolara vrijednoj operaciji nabavke starog albanskog naoružanja kineske proizvodnje za potrebe afganistanske vojske, a pod nadzorom Pentagona, u što će se uključiti i velik ilegalni trgovac oružjem Henry Girard, kojega tumači Bradley Cooper, Davida će nakon zajedničke pustolovine u Afganistanu posao odvesti u „zemlju orlova“, gdje će se naći u smrtnoj opasnosti i gdje će njegov odnos s nepouzdanim Efraimom početi pucati.

Režija Todda Phillipsa jest epigonska, ali je dinamična, dosta energična i bez praznoga hoda, likovi su učinkovito profilirani i vođeni, križanje komičnog i dramskog prosedea vješto je i nenametljivo izvedeno, pa u komičnim pasažima uvijek ima drame, a u dramskima komike, a pohvaliti valja i izostanak spomenutoga vulgarnog humora kojemu je Phillips sklon. Ono u čemu cjelina donekle šepa jest povremeno nasilno kalemljenje moralističkih žalaca na satiru, što nije uvijek skladno ni elegantno izvedeno. No to ipak nije razlog da ne pogledate vrlo dobar film čija se satirična potka krije u rečenici koju izgovara Efraim, a koja glasi „Živjela Amerika Dicka Cheneyja!“

Vijenac 589

589 - 29. rujna 2016. | Arhiva

Klikni za povratak