Ime

Zrnce je bilo glatko i sjajno poput bisera. Veličine jedva pola milimetra. Njegovo je porijeklo bilo nejasno. Možda ostatak podmorske planine na dnu praoceana, možda čestica saharskog pijeska koju je s jednog kontinenta na drugi prenio južni suptropski vjetar. Možda (što je najizglednije) tek obična prašina bez važnosti i prošlosti. Zrnce je zajedno s nekoliko drugih zalijepljeno za mali komad jabučne pulpe pune bakterija koje izazivaju truljenje. Pulpa se svjetlucala i gnjilila je. Pripadala je jabuci koju su sa stabla otkinula djeca iz susjedstva, a kada su shvatila da je kisela i trpka, bacila su je u travu gdje je za vrućih ljetnih dana postajala sve mekanija, slađa i prekrivena plijesni. Komadić jabučne pulpe kreće se između stabljika i otpalog suhog lišća zaglavljen u vilicama crnog mrava koji puteljkom posutim kiselinom žuri prema mravinjaku. Ispred i iza njega šušte nožice drugih, sasvim identičnih radnika. Puteljak je uredan, izgažen, dvosmjeran. Zrnjenje. Neprekidno neurotično kretanje u travi. Mravi se mimoilaze, u žurbi se dotiču ticalima, kemijskim putem između sebe prosljeđuju informacije. Ovo je jedna od glavnih arterija organizma. Iz mravinjaka sakrivenog u korijenju stare srebrne smreke zvjezdoliko izvire mnogo takvih staza. Neke su tanke poput vlasi, slabo frekventne, izvidničke. Druge su debele i gusto prokrvljene. Mravinjak opipava prostor dvorišta. Biće koje razmišlja i koje se neprestano preobličuje, a koje sačinjavaju stotine tisuća i milijuni molekula svakog mrava i usred kojeg žari i pulsira ogromna mliječnobijela kraljica. Sve što ova životinja koja mijenja oblik dodirne raspadne se, razgradi, nestane bez traga. Sada dodiruje jabuku i jabuka u poslijepodnevu koje sve više odmiče doista pomalo iščezava. Iznad preostale jabuke raste ukrasni grm. Rododendron. U ovoj vrućini izgleda jadno, požutjelo lišće, spaljeno od sunca, uvelo. Grane savijene, kao da su u grču, kao da se žele spustiti natrag u zemlju iz koje su nekoć niknule. Iznad nesretnog grma svoj ubogi život proživljava stablo koje se zove jabuka. Netko ga je oblikovao sukladno vlastitim predodžbama – vezao ga je žicom i odredio smjer rasta grana. Žica se zarašćuje u koru, urezuje se još dublje, reže živo meso. Jabuke na granama postaju sve teže. Dozrijevaju zajedno s ovim crnim iščašenim ljetom koje huči. Većina ih u ovoj pripeci ni ne dočeka berbu. Siroto stablo počne iz njih piti, sisa iz jabuka vodu koju je samo ulilo u njih. Stanje je sve gore. U cijelom dvorištu. Zapuštene gredice, popucala zemlja, sive peteljke, leševi tulipanâ, leševi ruža. Iz kućice sklepane od laminata proviruje dio psa. U kutu dvorišta drvarnica, ispred nje uginuli ­žigul*. Ostaci automobila. Ispod oljuštena poklopca motora nazire se utroba. Oko ostataka automobila i u njima rastu koprive. Na stražnjem sjedalu ugnijezdila se mačka, ovdje dovodi na svijet mačiće kojima preplavljuje obližnja dvorišta i cijelu četvrt. One koje ne ubije pas valja uloviti i udaviti u vodi. Ljeto kao bolest, kao upala u dvorištu. Žari šljunak, žari kanta za polijevanje, žari presahnula hrđava bačva ispod užarenog žlijeba. A ondje gdje je žlijeb, tamo je i kuća. I zaista, ovdje je kuća, a ta je kuća neugledna, fasada s tinjcem, s okvirâ prozorâ ljušti se boja, uz prozorske klupčice zahrđali, dugo nekorišteni željezni nosači zastave. U kući živi čovjek imenom Josef. Upravo čuči ispod jabuke i promatra stvari. Zrnce pijeska zalijepljeno za jabučnu pulpu koja gnjili i koju odnose mravlje vilice. Pogledom prati pulpu sve dok ne iščezne nakon što je proguta organizam mravinjaka koji živi i neprestano gladuje u korijenju smreke. Aktivnosti mravâ ostaju neshvatljivo izvan dosega vrućine, štoviše, njihov rad kao da se uslijed žege pojačao. Sve se to komeša pred Josefovim očima. Male crne iskre na puteljku kukaca. Jabuka iščezava, na zemlju pada ornamentalna sjena, sunce se cijedi kroz slamnati šešir. Josef osjeća pumpu u sebi, sa sigurnošću može osjeti tlak, tečno kolanje krvi u grudima, tamo i natrag, tamo i natrag kroz klijetke i pretklijetke njegova srčanog mišića načetog dvama infarktima. Krv u Josefu je crna, ljepljiva i stara. Za vrućeg dana ona postaje sirup, teče usporeno, klizi korijenskim labirintom žila ljepljivim kretanjem meda. U dvorište odnekud dotrči jedno mače, nešto lovi u tekućem zraku, u tom se treperenju to doima kao kakav pljosnati crv, crni metilj koji valovito plovi iznad tla. Prije će to biti leptir, razmišlja Josef. Ali tko zna. Ljeto huči, omamljuje, može se dogoditi bilo što. Mače se za tom stvari što se kreće popne na olupinu žigula, ali odmah potom skoči s užarena poklopca motora, opeklo je šapice, pritom ispusti čudan biološki zvuk, mijaukne, ali to je sasvim prigušeno mijaukanje, nemačje krčenje. Josef odjednom nije siguran nije li to bio samo živčani trzaj u njegovoj glavi ili se možda nešto pomaknulo negdje duboko u tamnim šupljinama lubanje… Bolje je ne misliti. Komešanje mrava Josef sad već vidi svugdje u dvorištu, i na nebu kad u njega pogleda, rojenje vidi čak i kad zatvori oči – zaključi da bi se trebao skloniti u hlad, s velikim naporom ustane, nakratko hropće, zatim prevali tih nekoliko metara prema terasi u hladu gdje se iscrpljen svali u jednu od fotelja ispletenih od plastike koja imitira pruće. Nasuprot njega pomaknu se zabrinute oči njegove kćeri Alžbětke. „Dobro si, tata?“ Kima glavom. Hropće. Vrtni stolić – čaša, u njoj voda, u njoj šećer i limun, zdjelica, u njoj loše, jeftine oblatne s kojih teče krema od kakaa (danas je uopće sve tekuće), na kremu je nahrupila osa, na stolnjaku par ruku – nešto miješaju, premeću kutiju šibica, s vremena na vrijeme stavljaju je u razne položaje u kvadratnoj mreži išivenoj na stolnjaku. Čudan, odjednom ne sasvim poznat svijet stvari. I svijet riječi. Josefova djeca razgovaraju. Više ih je ovdje. Troje. Razgovaraju o njemu. O ocu. Što s Josefom? Što će sad s njim? Josef ih čuje, ali ih ne razumije. Svijet riječi, odjednom ne sasvim… „Što ti kažeš, tata?“ (Aněžka), Josef diže glavu i ne zna. Toliko ne zna da se tome po svemu sudeći nekako prilagodila i anatomija njegova lica, budući da djeca potvrdno i jednoglasno kimnu te nastave s razgovorom ne obazirući se na njega. „U Mladoj Boleslavi…“ (Adam), Josef sluša, ali nije sposoban održati sve to na okupu, svijet riječi u posljednje vrijeme kao da… „Linda je rekla… izvrstan… njezin tata… šetnje parkom… izvrsne… njegovateljice… izvrsne… ljubazne… hrana… izvrsna, nema se tu šta razmišljat“, zaključi Adam, otpije gutljaj limunade i s prijezirom pogleda u čašu (kao kad je bio mali, pomisli Josef), Alžbětka namjesti kutiju šibica u novi položaj na mrežastom stolnjaku, Adam je ubrzo nesvjesno, ali naizgled namjerno uzme, pripali cigaretu, uvuče dim, ispuhne dim kroz nos pa se začuje šuštanje, u toj suhoj žezi dim se gotovo ni ne vidi, baci šibicu nemarno na stol. „Ne bismo li ipak još mogli…“ (Anežka), ruka Alžbětke plaho i zamišljeno ponovno namjesti šibice. Aha, kaže odjednom Josef sam sebi, mrcine. Iz zdjelice s rastopljenim oblatnama krenulo je strujanje, tamo, natrag, ticalima dodirnuti pa brzo dalje, između čaša i pepeljare, dolje po stolnjaku, na naslon fotelje, jedan mali dio čak i po Adamovoj nozi i… „Nešto ondje tražiš, tata, nešto ti je palo?“ (Alžbětka), Josef zbunjeno pušta stolnjak, podiže glavu. „Što?“, Adam Adámek Áda odmahne rukom, pogleda Alžbětu, zavrti glavom i malčice zakoluta očima, Josef: „Što sam to…“ Svijet riječi odjednom kao da je… „Gle, Anež, ti to nećeš plaćati, zato te molim da prestaneš s tim…“ (Adam), morat će to u potpunosti iščupati, razmišlja Josef, što je previše, previše je, u korijenju smreke to buja kao tumor, kola cijelim dvorištem, ono što dodirne nestane bez traga, iskopati to, iščupati, što je previše… „Možemo se svakih nekoliko dana izmjenjivati, ne… pa tata je ovdje cijeli život… ondje će sve biti novo, strano… ne možemo ga samo tako…“ (Aněžka), plaho kretanje kutije šibica po stolnjaku (Alžběta), „jesi ti normalna!?“ (Adam). Zatim svi šute, svijet riječi odjednom ne postoji. Josef je izdahnuo zrak, vidi sve troje djece, lijepe, šutljive, zaokupljene nepoznatim mislima, doimaju se umornima, Adam je uzrujan, znoji se ispod svoje snježnobijele košulje, otpuštena kravata ukoso mu visi na prsima, Alžbětka zatvorenih očiju pravi kićanke na porubu stolnjaka, Aněžka glave okrenute u stranu, vjerojatno uvrijeđena, gleda nekamo u dvorište. Tišina i mir. Troje djece koja su se nekoć davno gegala istim ovim dvorištem, mliječni zubi zarezivali su im se u desni, u glavi i glasnicama počeo je nicati svijet riječi, oko njih je počeo nicati – počeo je značiti svijet stvari, a još prije, u prastaroj koordinati vremena, svatko od ovo troje odraslih, savršenih, cjelovitih bića bio je tek jedna stanica u Josefovu tijelu i druga stanica u tijelu… Njezinom… Josef se prene od užasa… Njezinom… Prisjeti se lica, stotine načina i varijanti osmijeha, stotine nijansi gesta, male, blage govorne mane, ali imena, imena ondje nije bilo… Nije ga bilo… Uokolo iznova teku riječi, u čašama ljepljiva šećerna voda, na stolnjaku šibice, iz zdjelice odlaze mrvice i mali pramenovi tople kakaove kreme, ticalima dodirnuti, a zatim „…s dvorištem ćemo za to dobit… otprilike… podijeljeno s tri, to ispada…“ (Adam), Josef ustaje, uz napore napušta područje govora koji više… Hoda, sunce kroz slamnate ornamente šešira, ali ipak više ne tako jako, hoda, stotine varijanti osmijehâ, stotine i tisuće treptaja u vremenskim prilikama jednog jedinog lica, ali ime, ime – ta riječ koja je bila njezina, tih nekoliko slova koja joj je netko nekoć dodijelio, koja su poput zavežljaja sapinjala cijeli njezin život, ta je riječ odjednom iščeznula, iznova se vratila u svijet riječi koji je Josefu sada izmicao, koji se prelijevao i koji je ključao iznad vrtnog stolića iza njegovih leđa. To slatko ime se zametnulo, nestalo je bez traga, zaboravio ga je u travi i ono se s vremenom izgubilo u zaboravu… Dio psa koji proviruje iz kućice zavrtio je repom, Josef ga je mimoišao, iz drvarnice je uzeo motiku, hoda, sada već odlučno, od jabuke u travi sada je preostala tek jezgra – roji se crnom bojom, nestaje – udaljava se od nje kiselim puteljkom, što je previše, previše je, Bětka, Aněžka i Adámek u dvorištu, još će ih izgristi, otekline, upala, djeco moja, a ona, ona od koje preostaje tek stotina varijanti osmijeha… To valja presjeći, iščupati, ubiti, teškom mukom digne ruku, motika fijukne zrakom i zarije se u zemlju, rojenje, još jedan zamah, udarac, svugdje iskre, panika, crne mahnite iskre trče po drvenom dršku prema dlanovima, iščupati to, uništiti, ovdje u korijenju – njezino ime, uzeli su mi ga, otuđili, odnijeli ga komadić po komadić, zamah, udarac, kisela žareća bol, nadlanice, nadlaktice, ramena, vrat, sve pulsira i peče, svugdje se to roji, svugdje… Josef hvata zrak, iznova digne ruku, tada iz daljine prema njemu trči Anežka, Adam i Alžbětka također uplašeno ustaju od stola, list motike teško padne u razvaline gnijezda, nešto slabo kvrcne, nešto je presjekao, Josef se malaksalo sagne, licem mu se slijeva znoj, cijelo tijelo mu trne, mravlji otrov uz peckanje pulsira ispod kože, stoji i promatra bijelo tijelo kraljice koju je raspolovila motika – kratko se grči, prestane… Jana – rastvori mu se u glavi poput prezrela pupoljka. Jana, izgovori Josef kroz dahtanje i kao začaran promatra roj malih crnih točaka koje zbunjeno kruže oko mrtvog tijela kraljice – neki radnici pomiču osakaćeno tijelo, primiču polovine svoje kraljice jednu prema drugoj, pokušavaju je oživjeti, ali uzalud, mravinjak je sve hladniji, umire, kretanje gubi svoj red, sve je manje organiziran, rojenje kao da odjednom posjeduje neku esenciju tuge, gorčine, zrnjenje oko mrtvoga smisla postojanja koje gasne… Ta se tuga ogleda u komešanju tisuća sada već suvišnih stvorenja, taj nesretni beznadni kaos nekako se preslikava i u Josefu te on odjednom osjeti suze na svome licu, vlastite suze koje mu teku iz očiju, slijevaju mu se niz obraze i padaju u tu pustoš. Sruši se na koljena, uroni lice u dlan, nečije ruke s njega otiru tjelešca kukaca, netko položi ruku na njegovo rame, netko ga pomiluje, nečije se riječi razliju uokolo, nemaju značenja, Josef ih ne razumije, kao da sve to vidi s visine, nekako iz daljine, oko čovjeka koji kleči iznad mravinjaka što gasne razlivene riječi, prozirne poput magle, prestrašena djeca grle tatu, ne znaju što im je činiti, tako su mala, tako bespomoćna, ali zajedno su, nakon toliko vremena opet su svi zajedno, pored korijenja srebrne smreke kleči čovjek, ondje je pronašao ime, njezino ime, ipak još nije sve baš tako loše, zajedno su i još će nakratko tako ostati. Dolazi večer.

 ----------------------------------------
* Češki kolokvijalni naziv za Ladin automobil koji se pod imenom „Žiguli“ prodavao na sovjetskom tržištu od 1970. godine. (op. prev.)

O piscu

Marek Šindelka rođen je 1982. u češkom gradiću Polička. Diplomirao je kulturologiju na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu te scenaristiku i dramaturgiju na praškoj FAMU. U književnosti debitirao je 2005. hvaljenom zbirkom poezije Strihnin i druge pjesme, koja je ovjenčana Nagradom Jiříja Ortena namijenjenom mladim književnicima. Šindelka je autor romana Pogreška te koautor istoimenog stripa iz 2011. Svoj književni talent potvrđuje zbirkom pripovjedaka Ostanite s nama (2011) koja je ovjenčana prestižnom književnom nagradom Magnesia Litera za najbolju češku proznu knjigu godine. Nakon toga Šindelka je objavio i prozno djelo Karta Anne (2014). Pripovijetka Ime, koju ovdje donosimo, uvodna je pripovijetka iz zbirke Ostanite s nama.