Idealiziranje blijedog protagonista

U izvrsnom, Oscarom i nagradom BAFTA ovjenčanu dokumentarcu Citizenfour iz 2014, autorica Laura Poitras na izvedbeno jednostavan te povremeno suhoparan i redundantan, ali neposredan i nimalo proračunat te u cjelini efektan način predstavila je zviždača Edwarda Snowdena i njegovo razotkrivanje dimenzija udara američke vlade na slobodu govora i privatne živote građana. Ponajprije Amerikanaca, čija je privatnost drastično ugrožena intenzivnim praćenjem i prisluškivanjem, a time se udarilo na zasade Ustava i jedno od osnovnih ljudskih prava, ali i onih diljem svijeta, od stvarnih trenutnih vojnih i političkih neprijatelja i protivnika Amerike poput Sirije, Rusije, Irana ili Kine, do zapravo svih ostalih, jer nikad se ne zna kad će se netko od saveznika i prijatelja (tj. „prijatelja“) prometnuti u protivnika i neprijatelja.

Kako je otkrio Citizenfour, čiju svojevrsnu igranu inačicu u biografskoj dokudrami s izraženim elementima trilera Snowden nudi stari provokator i kontroverzama uvijek sklon Oliver Stone, pod krilaticama „borbe protiv terorizma“ i „zaštite nacionalnih interesa“ američke tajne službe i Nacionalna sigurnosna agencija u svakom trenutku nadziru ili mogu nadzirati svakog američkog građanina. Pritom nema sigurnih ili zaštićenih, jer nadziranje jedne osobe automatski podrazumijeva nadzor prosječno četrdesetak njezinih svakodnevnih kontakata pa se broj osoba pod nadzorom širi brže od geometrijske progresije te je praktički čitav svijet, kako u dokumentarcu Laure Poitras kaže pravi Snowden čije riječi u filmu vrlo uvjerljivo i sugestivno izgovara Joseph Gordon-Lewitt, obuhvaćen mrežom kontrole. U toj su mreži moguće vrlo slabe mjere samozaštite pojedinca, primjerice tako da uvijek nakon uporabe zaklopimo prijenosno računalo jer nas web-kamera na otklopljenom laptopu može snimati i kad to ne znamo, ili tako da u slučaju vođenja važnih razgovora uživo mobitel stavimo u uključenu mikrovalnu pećnicu, koja na elektromagnetske valove mobitela zbog sličnih frekvencija djeluje kao Faradayev kavez.

Već iz navedenih detalja jasno je da smo u slučaju lika i djela Edwarda Snowdena, kao i filmova Citizenfour te Snowden, na terenu paranoje, manje ili više izražena angažmana i teorija urote, a ta područja Oliveru Stoneu barem na papiru savršeno leže. Nažalost, ipak samo na papiru, jer u njegovu filmu, temeljenu na knjigama Snowdenova ruskog pro bono odvjetnika Anatolija Grigorijeviča Kučerena (Time of the Octopus) i stranog dopisnika britanskog lista The Guardian Lukea Hardinga (The Snowden Files: The Inside Story of the World’s Most Wanted Man), kojeg uobičajeno sugestivno tumači Tom Wilkinson, slabosti stoje u ravnoteži s vrlinama, ili tek neznatno pretežu nad njima. Nije problem to što u više sekvenci Stone u suradnji sa suscenaristom Kieranom Fitzgeraldom, suautorom predloška za vrlo dobru vestern-dramu The Homesman, doslovce kopira odnosno fikcionalizira dokumentarne sekvence iz filma Laure Poitras (u filmu je primjereno suzdržano interpretira Melissa Leo), pa ni to što razmjerno agresivnom glazbenom podlogom neprekidno sugerira ne uvijek postojeću dramatičnost i gradaciju dramske napetosti, kao ni to što je i ovdje sklon idealiziranju stvarnoga protagonista, koji se nepotrebno umjesto Gordona-Levitta pojavljuje u završnici, jer to je Stoneova stalna osobina odnosno boljka još od The Doorsa i JFK-a preko Fidela Castra u filmovima Comandante i Castro in Winter do Huga Chaveza u dokumentarcu Mi Amigo Hugo.

Ono što jest problematično odnosi se ponajprije na činjenicu da je sam Snowden u Stoneovoj izvedbi vrlo blijed i beživotan lik, većim dijelom uglavnom pasivni promatrač uvjeren da je „Amerika najbolja država na svijetu“ te da štiti Ustav i sve po pravilima službe, dok u njemu polako raste i ruje crv sumnje koji se s vremenom pretvara u patološku paranoju. Joseph Gordon-Levitt trudi se koliko može, no unatoč toj mijeni protagonist svejedno ostaje distanciran i dalek, a prilično je beskrvan i sveden na klišeje njegov odnos s djevojkom Lindsay Mills, čiji papirnati lik tek korektno utjelovljuje Shailene Woodley. Znatno je bolja situacija s trojicom Snowdenovih kolega, koji su profilirani i humanizirani u najvećoj mogućoj mjeri, a i Nicolas Cage u maloj roli svojevrsna protagonistova mentora konačno ostavlja nešto bolji glumački dojam. Budući da u skladu sa žanrovskim konvencijama protivnik ne može biti apstraktni sustav totalitarnih nagnuća, već on i zbog dramatike i dramskog klimaksa mora biti materijaliziran u konkretnom liku, kao glavni negativac postuliran je lik fiktivnoga CIA-ina šefa Corbina O´Briana, kojeg izvrsno, s tihim govorom i konstantnim prijetećim gardom, tumači Rhys Ifans. Prema riječima sama Stonea, O´Brianov je lik koncipiran po uzoru na sveprisutno lice na ekranima u Orwellovoj 1984, a u tom kontekstu Snowdenu nužno pripada uloga Winstona Smitha iz Orwellove proze, mirnoga službenika Ministarstva istine koji počinje sumnjati i potkopavati sustav. Da bi to bilo jasno i najneupućenijem gledatelju, Stone kreira značenjski odveć doslovnu, ali neosporno efektnu sekvencu razgovora Snowdena i O´Briana: Snowden stoji pred golemim ekranom s O´Brianovim likom sa Skype-veze, a taj lik postupno postaje sve krupniji, da bi naposljetku čitav ekran zauzimala O´Brianova glava koja kao da će progutati Snowdena.

Unatoč vrlo dobroj, mjestimice i odličnoj režiji, potpomognutoj sjajnom fotografijom oskarovca Anthonyja Doda Mantlea (Milijunaš s ulice) te vještoj skokovitoj i fragmentarnoj naraciji o desetak ključnih godina protagonistova života, Stoneov Snowden ne ostvaruje sve potencijale naslovnoga lika i njegove priče.