Heroj leta 1549

Kako se novo ostvarenje filmskoga velikana Clinta Eastwooda Sully u nas prikazuje s primjereno odabranim naslovom Čudo s Hudsona, nužno je ponoviti poznatu činjenicu da je taj film rekonstrukcija stvarnih događaja – prisilnoga slijetanja putničkoga zrakoplova na rijeku Hudson 15. siječnja 2009, tek nekoliko minuta nakon što je poletio iz njujorške zračne luke La Guardia. Pritom je pilot Chesley Sullenberger, zvan Sully, izveo dotad neviđen pothvat jer nitko od 155 ljudi na letu 1549 nije stradao, a medijska ga je percepcija pretvorila u nacionalnoga junaka. I premda je takav medijski kontekst neizbježiv dio filma, nije dakako prijeloman jer je scenarij Todda Komarnickog nastao prema autobiografskom zapisu Highest Duty, koji je uz Sullenberga potpisao i Jeffrey Zaslow, dok je vrlo vidljiv i Eastwoodov interpretativni stav prema istrazi komisije za sigurnost, istrazi koja je bitna strukturalna okosnica Čuda s Hudsona i otponac protagonistova promišljanja vlastitih postupaka i profesionalnosti.

Kako nije upitno da taj film možemo tematski uvrstiti u djela vezana uz putničko zrakoplovstvo, nema dvojbe da su vidljive i njegove poveznice s barem nekoliko recentnih naslova poput Leta 93 (2006) Paula Greengrassa ili pak Leta (2012) Roberta Zemeckisa. Greengrassov film usredotočen je na restrukturiranje sudbine putnika jedinog od četiri zrakoplova koji 11. rujna 2001. nije postigao zadani teroristički cilj. Pseudodokumentaristički redateljski postupci uvjetovali su visoku retoričnost ovoga ostvarenja, vrsno variranje povijesnih podataka i doseg junaštva običnih ljudi koji su požrtvovnim djelovanjem onemogućili pogibeljni napad. Nenametljive referencije na 11. rujna opažamo i u Eastwoodovu filmu, a sasvim je jasno da traume još nisu u potpunosti zacijeljene.

Subjektivno i objektivno

Zanimljivo je da se Zemeckisov film ovlašno oslanja na motive Sullenbergova slijetanja na površinu Hudsona, interpretirajući ih prema vlastitim zahtjevima filmske građe u kojima pilot nakon uzlijetanja kroz oluju i kvara na zrakoplovu slijeće na livadu. Dapače, odmak je toliki da se to izvrsno djelo ravna prema fikcijskom variranju filmske građe, a ne realnome. Čudo s Hudsona i Let jesu poput lica i naličja istovrsnoga hrabroga čina, slijetanja u pogibeljnim uvjetima, nakon čega slijedi propitivanje istražnih komisija, čime se nastoji utvrditi je li čin sa statusom junaštva opravdan. Prisjetimo li se pritom da je Paul Greengrass ponikao u britanskome filmskome okružju, a Robert Zemeckis pod okriljem novoholivudskoga, jasan je i njihov stilski postmodernizam. Za razliku od njih i unatoč stilskim uvjetima raznih razdoblja, Clint Eastwood ostaje bitno uvjetovan holivudskim modernizmom 1960-ih i početka 1970-tih i razmjernim europskim utjecajima istoga razdoblja. Ta su nadahnuća temelj njegova redateljskoga razvoja, definiranja vlastitog autorskog prosedea pa je tako i Čudo s Hudsona organiziran prema modernističkim načelima. Jasan je pritom sasvim zreo autorski i redateljski stav, izvorište kojega uočavamo još u djelima nastalim 1970-ih, koji se u kritičkome vrednovanju profilirao potkraj 1980-ih i u prvoj polovici 1990-ih.

Struktura filma nije pravocrtna i kao da se čitav pokorava fokalizaciji središnjega lika u dvojakom Eastwoodovu variranju subjektivnog i objektivnog. Zbog toga je koncentrična struktura likova, u čijoj je središnjici pilot Sullenberg (Tom Hanks) te zamalo podjednako i kopilot Jeffery Skiles (Aaron Eckhart). Širenje te strukture na članove komisije za sigurnost kao i pilotovu suprugu (Laura Linney), koja u situaciji netom započete recesije strahuje i za supruga i za sigurnost obiteljskoga doma. Posada zrakoplova i putnici te podjednako spasilačke ekipe naizgled su ocrtani tek ovlašno, a u egzistencijalnom predznaku suprotstavljeni su mnogobrojnim medijskim djelatnicima, kao i pojedincima koji su događaj percipirali kroz medijsku prizmu.

I ako ustvrdimo da je junak Eastwoodova filma habitusom oprečan protagonistu Zemeckisova, likovi putnika u Čudu s Hudsona percipiraju se nenametljivo bez naglašavanja i većinom tek uz navode mjesta sjedenja, ali im se važnost naglašava tijekom odjavne špice, kada se i putnici i pilot sagledavaju kao stvarne osobe. Iako im je karakterizacija tijekom filma naizgled ovlašna, uočavamo brižnost nekih od njih prema ugroženima, brižnost kao vrijedan dokaz uljuđenog ophođenja zbog opasnosti.

Eastwood na početku podiže retoričan prag gledateljeve recepcije, upravo zbog činjenice da je prva sekvenca zapravo pilotov traumatičan san, dok se zanimljivim može učiniti da su među nekoliko očitovanja riskantnoga slijetanja dva prijelomna zapravo rekonstruirana kao protagonistove reminiscencije, tijekom razgovora sa suprugom i tijekom boravka u baru. Pilot se pritom ne smatra junakom nego pojedincem koji je izvršio dužnost pa se u žarištu samoga lika i glumačkoga tumačenja koordinira s junacima filmova Franka Capre kao što su primjerice Gospodin Smith ide u Washington (1939) ili Upoznaj Johna Doea (1941). S druge strane, dva kratka pilotova flešbeka odraz su i dvaju tematskih variranja zrakoplovnoga podžanra.

Pilotovo se junaštvo pokušava degradirati djelovanjem istražne komisije, dakle propituje se je li njegova odluka o riskantnom slijetanju na površinu rijeke bila pravovaljana, kao i je li postojala mogućnost povratka u polaznu zračnu luku ili slijetanja u obližnju. Uporaba je računalnih simulacija, a potom i simulacija s pilotima, jasna opreka djelovanja središnjih likova u pogibeljnim uvjetima pa se uspostavlja i dvojaka suprotnost – institucije i pojedinca te tehnološkoga i humanoga. Upravo zbog toga početni susret dvaju pilota zrakoplova i troje članova komisije Clint Eastwood režira poput kakva akcijskoga obračuna, iako je riječ o razmjerno statičnoj dijaloškoj sceni tek s nenaglašenim pokretima likova u sjedećem položaju. Izbor je planova i njihov montažerski odnos međutim izrazito intenzivan i sasvim retoričan u gledateljevoj percepciji. I dok je središnje ispitivanje naizgled tranzicijsko, završno pred širim auditorijem naposljetku je i potvrda junaštva dvaju pilota, ali i svih koji su sudjelovali u spašavanju, dapače institucionalna potvrda pravovaljanosti postupaka u očuvanju egzistencije putnika. Uočavamo i mjestimično destruiranje povijesnoga, jer Eastwood djelovanje komisije smješta u antagonističku perspektivu, rabeći je prema filmskim zahtjevima, a na štetu faktografije. Međutim višestruka perspektiva propitivanja junačkoga djelovanja, odnos faktografskog, institucionalnoga i medijskoga vrednovanja, ishodište nalazi u remek-djelu Johna Forda Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea (1962). Čudo s Hudsona naznačene motive Fordova filma nadograđuje nenametljivo i bez transparentnosti propuštajući ih kroz vlastiti tematski ustroj.

Kandidat za Oscara

Potpuna je ekonomičnost Eastwoodove režije. Taj se filmski veteran ni u jednome trenutku ne hvasta prenaglašenom spektakularnošću – zasigurno mogućom zbog slijetanja na rijeku. Podjednako ne ustrajava ni na pretjeranoj sentimentalnosti odnosa među važnim likovima, a nema sumnje da mu bilo kakav senzacionalizam nije bio ni u mislima, kamoli u izvedbi. Prepuštajući gledatelju prosudbe i potpunije razumijevanje Clint Eastwood je u filmu trajanja tek nešto preko sat i pol izbjegao i epski predznak, svrhovito surađujući s montažerom Blu Murrayem u razgovjetnosti strukture i snimateljem Tomom Sternom u slikovnom odrazu događaja, raspoloženja i karakterizacije likova. Glazbeni minimalizam Christiana Jacoba i The Tierney Sutton Banda dosljedno je podcrtao emocionalnost Čuda s Hudsona, filma s barem nekoliko superiornih glumačkih tumačenja. Hanksova izvedba pilota junaka u potpunosti je vjerodostojna. Suzdržanost gesti i mimike otponac su snažne glume sukladne najboljim Hanksovim ulogama. Podjednako je dojmljiv i Aaron Eckhart kao kopilot Skiles te tek nešto manje Laura Linney kao pilotova supruga.

Nema nikakve sumnje da je nakon Snajperista (2014), Čudo s Hudsona nova uzlazna stavka u stvaralaštvu Clinta Eastwooda. Premda je još rano spekulirati o mogućim nominacijama za Oscara, nije upitno da će taj film kao i barem neki njegovi sudionici ulaziti u najuži krug mogućih odabranih. Kvalitetom ga nedvojbeno možemo uvrstiti među desetak najboljih Eastwoodovih redateljskih ostvarenja, u sam vrh suvremenih djela tematski vezanih uz zrakoplove te podjednako filmova nastalih prema stvarnim događajima.