Fragmenti mogućih sudbina

Organ Vida, međunarodni festival fotografije koji se ove godine održao osmi put, donio je kao i obično pregršt zanimljivih fotografskih izložbi, među kojima se istaknuo projekt Možda / Maybe britanskog fotografa Phillipa Toledana. Predstavljen u Galeriji Kranjčar, spomenuti se fotografski projekt bavi pitanjem budućnosti, starenja i smrti. Nastala izložba odgovor je autora na smrt njegovih roditelja koja ga je dočekala potpuno nespremna i navela da se zapita o vlastitoj egzistenciji i prolaznosti. Kako sam kaže u predgovoru izložbi „Kad je 2006. moja majka naglo umrla, sve se promijenilo. Mislio sam da su roditelji tu zauvijek, no kad mojih više nije bilo, shvatio sam da zapravo ništa nije vječno. To je možda bilo jasno većini, ali ne i meni. Budućnost je postala sjenovit krajolik, ispunjen neizvjesnim putovima i pogubnim olujama. Pitao sam se: kakva me još mračna skretanja čekaju?“ Suočen s mračnim slutnjama, neizvjesnošću budućnosti i strahovima koje je smrt roditelja – nestanak sigurnog utočišta – u njemu probudila, Toledano se dao u neobičan pothvat. Pokušao je predvidjeti svoju sudbinu, saznati što budućnost nosi. Preispitao je sebe i svoje strahove i zamislio se kao starca, kao beskućnika, zamislio je neuspjeh i osamljenost, zamislio je smrt i propadanje, gnjev, nevažnost, društvenu marginalizaciju... Pokušao je predvidjeti sve moguće zamislive scenarije svoje budućnosti i te je negativne scenarije pretočio u fotografiju.

Tjeskoba i apsurd

Oboružan idejom spoznajnog ovladavanja misterijem života otišao je i korak dalje te napravio DNK-test kako bi saznao kojim je bolestima sklon, a konzultirao se i s tarot-majstorima, numerolozima, proročicama i čitačima dlana. Sve kako bi otkrio što je više moguće o onome nespoznatljivom – budućnosti. Informacije koje je skupio, bljeskove mogućih rukavaca u koje bi njegov život mogao skrenuti potom je pokušao fizički rekreirati. Fotografije predstavljene na izložbi prikazuju upravo to, fragmente mogućih sudbina Phillipa Toledana. Umjetnik je surađivao sa šminkerima i stručnjakom u izradi proteza kako bi se i fizički pretvorio u buduće verzije sebe. Vidimo tako starca u invalidskim kolicima, pretilog muškarca, skitnicu i alkoholičara, beskućnika, osamljenoga gnjevnog čovjeka, ali i ostarjelu pop-zvijezdu, osamljenog imućnog starca, poslovnog čovjeka... Pregršt mogućih ishoda od kojih svaki predstavlja neki dubok strah autora. Jedna od fotografija prikazuje ga u uredskoj okolini, što prema Toledanovim riječima simbolizira njegov strah da će doživjeti neuspjeh kao umjetnik i morati se vratiti prijašnjem poslu.

Strah i tjeskoba središnji su motivi, ključne emotivne silnice ciklusa. Njihov razvoj i oscilacije intenziteta moguće je pratiti kroz postav radova. Sadržajno prevladavaju tjeskobni i potresni prizori, ali izloženi radovi nisu u potpunosti lišeni humora. Tako kraj prizora beskućnika kojeg umjetnik uvjerljivo oživljava krajnje apatičnim izrazom lica i zgrbljenom figurom pognutih ramena (na svim je fotografijama vidljivo Toledanovo potpuno uživljavanje u zamišljeni lik) stoji fotografija postarijega slavljenika koji sam s rođendanskom tortom i komičnim šeširom na glavi sjedi za stolom i blesavo se smiješi kameri. Tjeskobu njegove osamljenosti nadvladava komedija prizora, a suodnos te dvije fotografije svjedoči o privremenom slabljenju intenziteta egzistencijalnog horora. Već sljedeća fotografija opet intenzivira osjećaje negativnog spektra. Ovdje je prikazan pretučen, fizički propao i vidno alkoholiziran muškarac koji se klati u gradskoj noći. Tama u kojoj je prizor snimljen dodatno pridonosi emotivnoj težini prezentiranog sadržaja, a komika prethodne fotografije biva nasilno dokinuta.

Fotografija koja slijedi uvjerljivo je najpotresnija u cijelom ciklusu. Prizor je to umjetnikova suicida. Beživotan lik leži u kadi, kontrast bijele keramike i krvavocrvene vode na čijoj se površini nazire Toledanova glava prazna, mrtva pogleda. Kraj. Nemoćan da se izbori s očekivanjima stavljenim pred njega, poražen strahom od onoga što slijedi – od nepoznatoga budućeg – on odustaje. Ovdje više ne postoje pitanja i strahovi jer život je obustavljen i prevladan. Promatrajući tu fotografiju pomišljamo da se više nema što dodati, ona je logičan završetak ciklusa utemeljena na strahu i jedina moguća kulminacija. Ali ovdje ona je tek jedna od strašnih mogućnosti i brzo je smjenjuje prizor pretiloga muškarca široka osmjeha u čijoj se pozadini vide malograđanske tapete cvjetnog uzorka. Kontrapunkt te dvije fotografije zbunjuje prividnom okrutnošću koja iz njega proizlazi – smrt i smijeh jedno uz drugo. Dolazi do trenutka duboka očuđenja jer nakon smrti ne slijedi ništa, a kamoli bezbrižan osmijeh u oko objektiva. Ovdje variranje intenziteta tjeskobe kulminira i ona se gotovo raspršuje u beskraju apsurda.

Toledanovo diskretno poigravanje crnim humorom, humorom uopće dok progovara o neizvjesnostima života i potencijalnim užasima i nesrećama koje ga sačinjavaju, sposobnost da se nasmije i nasmije promatrača težini teme usprkos svakako je jedna od vrlina ciklusa. To je također kvaliteta koja sprečava da njegov rad zađe u mračnjaštvo ili patetiku. Građen na opoziciji univerzalnih i individualnih strahova, Toledanov projekt navodi nas da se naizmjence brinemo, suosjećamo i smijemo, na trenutke prepoznajući vlastite nemire i slutnje u prikazanom, a da bismo se već sljedeći tren zajedno s autorom nasmijali nekom, specifično njegovu, strahu. Na primjer onomu da će postati ostarjela pop-zvijezda. Toledanova iskrenost i smisao za autoironiju nameću se kao dominantan način komuniciranja s publikom, vidljiv i drugim njegovim projektima.

Fotografija kao koncept

I inače konceptualan i, u posljednje vrijeme, okrenut privatnim, intimnim sadržajima umjetnikov rad plijeni pozornost neposrednošću u komunikaciji. The Louniverse je audio-vizualna instalacija u čijem je središtu lik njegove kćeri, djeteta koje proučava sadržaje na iPadu. Prizori udubljene djevojčice nevjerojatno su dirljivi, dok istovremeno montaža prizora nagovještava nešto mnogo dublje, neko proročansko svjedočanstvo o „djetetu budućnosti“. U radu The Reluctant Father kroz tekst i fotozapis Toledano s mnogo humora bilježi svoj put od izbezumljena roditelja novorođenčeta do angažirana oca punog ljubavi, a dnevnički projekt Days with My Father svjedočanstvo je o posljednje tri godine provedene s ocem nakon gubitka majke. Jednostavnost, nepretencioznost i nenametljivi humor karakteriziraju te projekte.

Bilo da progovara o privatnom ili se bavi društveno-političkim temama, kao u radovima o nasilju u američkoj zabavnoj industriji ili nasljedstvu predsjednika Georgea W. Busha, u središtu rada Phillipa Toledana uvijek stoji koncept – početna ideja iz koje sve kreće. U knjizi fotografija A New Kind of Beauty on problematizira odnos društva prema ljepoti i postavlja pitanje koji sociopovijesni faktori utječu na naše viđenje lijepog. Kao rezultat tog propitivanja nastale su serije fotografija ljudi s plastičnim operacijama u stilu renesansnih portreta.

Najnoviji projekt nije nikakva iznimka u Toledanovu opusu. Krećući od ideje spoznavanja budućnosti, ideje stare vjerojatno kao samo čovječanstvo, on realizira tjeskobno svjedočanstvo o individualnoj prolaznosti, o neumoljivosti starenja, ali paradoksalno, dok postavlja scenografije za moguće ishode svoga života i niže paralelne završetke, on budućnost ne razotkriva već postulira vječni misterij života. Jer o budućnosti možemo razmišljati, možemo maštati ili strahovati, ali ne možemo znati. Izlet u budućnost uvijek je spekulativne naravi. Ipak, vremeplov koji je Phillip Toledano izgradio poslužio je svrsi, umjetnik se suočio s vlastitim strahovima i, ulazeći u svaki pojedinačni lik prikazan na fotografijama, doživio osobno katarzično iskustvo. Prema njegovim vlastitim riječima: „Vođen istraživanjem, snimio sam fotografije. I tada se dogodilo nešto čudesno. Moj se rad preobrazio. Iz umjetnosti u egzorcizam.“ Kreacijom je protjerao strah, oslobodio se težine egzistencije, a nas kao promatrače naveo da rekapituliramo svoje strahove i neke od njih prepoznamo među umjetnikovima te da ih, suočeni s njihovim fizičkim rekreacijama, prepoznamo kao apsurdne i, barem načas, napustimo.