Čovjek koji hoda u tminama sutrašnjice

Službena pozivnica za otvaranje izložbe švicarskoga kipara, crtača i slikara Alberta Giacomettija (1901–1966) s naslovom Portreti sadašnjosti imala je i jednu neuobičajenu napomenu – mole se uzvanici da u Umjetnički paviljon dođu odjeveni u crno. Dress code bio je, dakle, preporučen. Većina premijerne publike ozbiljno je shvatila sugestiju, dok se nekolicina pozvanih ipak odjenula po svom ukusu. A zbog čega crnina? Nije baš pravilo da na otvaranje muškarci trebaju doći u crnom odijelu, a žene u kostimu ili barem crnoj haljini. Izložba je ipak izložba, nije neki visokoprotokolarni događaj. Kodirano odijevanje poželjela je autorica izložbe Jasminka Poklečki Stošić, ravnateljica Umjetničkoga paviljona u Zagrebu, za svoj autorski izložbeni projekt Portreti sadašnjosti s Giacomettijevim djelima. Autorica projekta crninu pravda drukčijim čitanjem umjetnikova djela postavljena u grobnu atmosferu beznađa, ilustriranu videoprojekcijama ratnih razaranja, prognanika i terorističkih napada. Autorica izložbe htjela je postići tamnu, moćnu atmosferu grobnice, kako je kazala, a uz Giacomettijeve skulpture podcrtati atmosferu rata i patnje. Na sjevernom zidu emitiraju se nove videoprojekcije ispaćenih lica izbjeglica, kadrovi rušenja kulturne baštine Palmire, snimke kamera koje pokazuju strku nakon bombaškoga napada u briselskoj zračnoj luci.

Pri ulazu u Umjetnički paviljon prvo valja razgrnuti dvostruki crni zastor, a kad se nađete u izložbenom prostoru, dočekat će vas zamračena unutrašnjost, crni zidovi i podovi. Usmjereno osvjetljenje obasjava devet visokih skulptura smještenih na jedinstvenu uzdignutu monolitnu „pistu“ u čijem je središtu, ispod kupole, najjače osvijetljeno Giacomettijevo remek-djelo Čovjek koji hoda. To je svakako najpoznatija, amblematska skulptura koja prikazuje tankoga čovjeka koji žuri, sigurnim korakom grabi naprijed, gleda pred sebe u smjeru kretanja. Otežala, zadebljala stopala slijepljena su s podlogom. Te ljudske noge s teškim i velikim stopalima prelaze u vrpčastu tanku modulaciju iznimno tankih nogu i abdomena s glavom ponešto nagnutom prema naprijed, dok su ruke blago spuštene uz tijelo. Skulptura je nastala u zreloj umjetnikovoj fazi 1960, a zabilježile su je sve svjetske enciklopedije, umjetničke knjige, retrospektivne i tematske izložbe, kao i internetski preglednici. Sveprisutno marketinško informiranje i ovaj put, uz zagrebačku izložbu, ne zaboravlja istaknuti podatak kako je Čovjek koji hoda najskuplja skulptura uopće, jer je u aukcijskoj kući Sotheby’s postigla cijenu od rekordnih 104 milijuna dolara za jedno umjetničko djelo. Prema nekim podacima ukupno je izrađeno deset takvih skulptura, koje su u različitim kolekcijama. Jedan je primjerak Čovjeka koji hoda u zbirci Kröller-Müller, jedan u umjetnikovoj Fundaciji Alberto i Annette Giacometti u Parizu, koja je najveća baza podataka o životu i djelu umjetnika s više od pet tisuća fotografija i inventarnih kartica o skulpturi, slikarstvu, crtežima, grafici i dekorativnim predmetima (brojne su kreacije stajaćih i stolnih lampi!). Jednu manju zbirku Giacomettijevih djela u Zürichu je 1965. oformio industijalac Thompson.

Skulpture iz Venecije

U postavu izložbe s lijeve i desne strane Čovjeka koji hoda, poput manekenki koje stoje na svojoj modnoj pisti pred publikom, smještene su po četiri izdužene ženske figure, stojeće tanke brončane Žene iz Venecije. One su također važna grupa skulptura koje je umjetnik oblikovao 1956, a predstavljale su Francusku i Giacomettija na Bijenalu u Veneciji 1962. Nastup na Bijenalu priskrbio mu je nagradu Bijenala i proslavio tada već poznata europskoga umjetnika s njegovim specifičnim hrapavim načinom modulacije ljudske istanjene figure. Za razliku od hodača, žene su statične, visoke, zatvorene u svoje volumene, no na svakoj skulpturi u vibrantnoj površini bronce naglašena je anatomija ženskoga tijela i personalizirane glave. Svjetlo koje se razlijeva po pomno oblikovanim brončanim tijelima otkriva još finije linije lica s izražajnim očima. Po pitanju svjetla i osvjetljenja eksponata Umjetnički paviljon u prednosti je pred drugim zagrebačkim muzejima i galerijama jer ima najsofisticiraniju rasvjetu ugrađenu prije desetak godina tijekom zadnje, temeljite obnove. Samo je sad pitanje kako se ta najbolja galerijska rasvjeta može i želi koristiti za ono čemu je namijenjena. 

Na zidovima Umjetničkoga paviljona litografije su i crteži. Tu je Autoportret, studije glava, interijeri. Sveukupno su izložena 34 Giacomettijeva djela posuđena iz francuske Zaklade Maeght. Drugi je to put u posljednje dvije godine da se u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu mogu vidjeti umjetnine posuđene iz Maeghtove zaklade. Prvo su to bila djela slavnoga katalonskoga umjetnika Juana Miróa (2014). Ta je izložba bila marketinški intonirana kao nešto veliko, važno, svjetsko, no cjelokupni dojam konačno je bio slabašan, nije to bio najbolji Miró. Kad je riječ o Giacomettijevim djelima, možemo kazati da je ovo sretniji izbor, pregledniji i čišći, ponajviše zbog suženja na samo devet skulptura vitkih brončanih figura. Tu se uspješnom pokazala deviza – manje je više. Kad smo na izložbi, na neki način želimo osjetiti onu opisanu i spominjanu Giacomettijevu tišinu, fascinaciju ljudima i tijelom, uz istodobnu otuđenost ljudi koji žure za svojim ciljevima, onih koji su sami, iako realno pripadaju nekoj grupi.

Giacomettijeve vizije

Među podacima o Zbirci Maeght doznaje se da je smještena u slikovitom provansalskom gradiću Saint-Paul-de-Vanceu nedaleko Nice. Pedeset je Giacomettijevih djela u zbirci moderne i suvremene umjetnosti koju je prikupio trgovac, izdavač i galerist Aimė Maeght i supruga mu Marguerite. Kao spretni poslovni ljudi Maeghtovi su odmah po završetku rata 1945. u Parizu otvorili galeriju, koja je poslovala s najpoznatijim likovnim umjetnicima. Kao galeristi formirali su znamenitu zbirku, prvo s djelima njihovih prijatelja Matissea i Bonnarda, a nakon njih poredali su se i ostali velikani 20. stoljeća, kao što su Miró, Chagall, Calder, Braque, Lėger, Kandinski.

Koncepcija izložbe je, prema riječima Jasminke Poklečki Stošić „takva da djela Alberta Giacomettija danas, jednako kao i u vrijeme kada su nastala, korespondiraju sa sadašnjošću. Kao što su onda korespondirala s vremenom u kojemu su nastala – neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata – tako jednakom snagom ta djela korespondiraju s našim 21. stoljećem, u kojemu se događaju ratovi koji uzrokuju ljudske patnje, prognaništvo. Željela bih da ljudi prepoznaju poruku koju sam htjela odaslati. Da se upitamo što to znači ako nas ta djela i danas uznemiruju i stvaraju u nama nelagodu? Znači li to da je Giacometti bio prorok? Je li on tada, kad je stvorio ta djela, ostavio u nasljeđe budućim generacijama, a to smo mi, kroz te svoje skulpture – živu muku? Ako se mi prepoznajemo u tim djelima, a rekla bih da se prepoznajemo, znači li to da smo mi u istom problemu kao što je bio čovjek poslije Drugoga svjetskoga rata koji je izašao iz holokausta, koncentracijskih logora? Mi sada imamo ratove u Siriji, Libiji, Afganistanu, imamo milijune izbjeglica i terorističkih napada u srcu Europe“, komentirala je autorica projekta Jasminka Poklečki Stošić zašto je postavila grobnu atmosferu crnila i beznađa.

Ništa protiv te interpretacije i ratnoga konteksta nije imao Olivier Kaeppelin, direktor Zbirke Maeght, koji je kazao kako je zadovoljan suradnjom sa Zagrebom i izborom radova Jasminke Poklečki Stošić. Spomenuo je da je sam Giacometti dobro poznavao povijest umjetnosti, a držao je da je umjetnost važna jednako kao politika i ekonomija. „Ovdje su tiha, melankolična djela dovedena u dijalog s ratnim stradanjima, riječ je o novom čitanju. Živeći u 2016. želimo gledati u svjetliju budućnost. Giacometti je stvarao u mračnom vremenu. Napustivši nadrealizam, odlučio se za prikaz čovjeka, ljudskog lika. Stvorio je brojne portretne biste, crteže i slike suvremenika, prijatelja Jeana Geneta, Elija Lotara, Jean-Paula Sartrea i Simon de Beauvoir, brata Diega i supruge Annette, kojom se oženio 1949.godine“, komentirao je uz izložbu Olivier Kaeppelin.  

Prijateljstvo sa Sartreom

Giacomettijevo stvaralaštvo obilježilo je 20. stoljeće. S obzirom na godine, neko je vrijeme u Parizu bio s nadrealistima, a kad ih je napustio, posvetio se samo interpretaciji čovjeka, ženskih i muških portreta i figura. Oko njega se vrijedi potruditi, pročitati nešto više, informirati se, shvatiti ga, obratiti pozornost na zanimljive biografske činjenice jer je njegov život bio itekako buran. Oko umjetnika cijela je niska slavnih ljudi 20. stoljeća, pa i slavni književnik i filozof Jean-Paula Sartre, koji ga je obilježio svojom filozofijom egzistencijalizma. Iako je Giacometti govorio da je na njegov rad Sartreov egzistencijalizam nije izravno utjecao, mnogi se slažu da to jednostavno nije istina s obzirom na njihovo višegodišnje druženje.

Prema riječima Jasminke Poklečki Stošić, autorice izložbe, „pokazali smo djela koja je Alberto Giacometti stvarao po povratku iz Ženeve u Pariz, kad završava Drugi svjetski rat“. Početkom 1946. godine on se iz Ženeve, gdje je boravio tijekom Drugoga svjetskoga rata, vraća u Pariz i nastavlja raditi na ciklusu tzv. tankih ljudi. To je danas planetarno poznat ciklus. Četverogodišnje ratno ženevsko razdoblje poznato je po izuzetno malenim skulpturama. On se šalio da su toliko malene da mu za transport iz Ženeve u Pariz nije potreban kamion. Govorio je da će biti dovoljno nekoliko kutija šibica. Sve su skulpture stale u samo šest kutija. Priča o kutijama šibica metaforički je rekla sve o tadašnjim minijaturama. U Parizu tijekom 1946. dolazi do promjene u njegovu stvaralaštvu. Giacometti i dalje radi tanke ljude, ali nisu više figurice kao tijekom ratnih godina. Skulpture se povećavaju do, za njega divovskih dimenzija, odnosno čovjek nadrasta uobičajenu prosječnu visinu. To je poznata Giacomettijeva zadnja faza stvaralaštva, s čuvenim Čovjekom koji hoda.

Koliko je Giacometti kao umjetnik važan Švicarcima, pokazali su najbolje 1998, kad je njihova nacionalna banka otisnula novčanicu od stotinu švicarskih franaka na čijem je aversu portret umjetnika bujne, tamne kose s karakterističnim ispijenim licem, dok je na reversu skulptura Čovjeka koji hoda u četiri vizure.

Francuska Zaklada Maeght, s istoimenim muzejom u gradiću Saint-Paul-de-Vance, mnoga djela iz svojih zbirki posuđuje za izložbe po cijelome svijetu. Nedavno je zatvorena velika Giacomettijeva retrospektiva sa stotinu djela u Rabatu, prije toga održana je mnogo veća u Šangaju sa čak 250 djela, a od 4. listopada do 5. veljače 2017. djela Picassa i Giacomettija zajedno će biti predstavljena u Picassovu muzeju u Parizu. Eto slučajnosti, to je onaj isti muzej iz čijega je fundusa (jednoga njegova dijela) bila ostvarena Picassova izložba u Klovićevim dvorima u Zagrebu, a baš je ta izložba (nezasluženo) bila jedna od najskupljih u nas.

Giacomettijeva izložba u Zagrebu ide u red skupih izložbenih projekata za koji je osigurano gotovo milijun sponzorskih kuna, a nešto više od toga iznosa proračunskog novca. Zanimljivo je da je u sponzorskom dijelu, među ostalima, najveći prilog izložbi dala je INA, ta mađarsko-hrvatska tvrtka koja sve manje podupire hrvatske autore i umjetnike. Osobno je na otvaranje, među ostalim sponzorima, došao Zoltan Aldot, predsjednik Uprave INA-e. To je znak da tvrtka ulaže u provjerene svjetske umjetničke vrijednosti. Njima je zadovoljstvo, kako kažu, što dovode u Hrvatsku poznate svjetske umjetnike. Nama bi kao publici bilo još veće zadovoljstvo kad bismo vidjeli INA-u kao sponzora i neke izložbe poznatih hrvatskih umjetnika. A imena mogu birati, ima ih.