Cervantes, Homer modernoga doba

Ove se godine u cijelom svijetu na različite načine odaje poštovanje dvojici istinskih književnih velikana u povodu 400. obljetnice njihova preminuća: Williamu Shakespeareu i Miguelu Cervantesu Saavedri. I na stranicama Vijenca već se govorilo o Shakespeareu.

Koliko je god ponekad teško ustanoviti točan nadnevak rođenja neke osobe iz dalje prošlosti (ponajprije zato što se u prošlim stoljećima češće bilježio dan krštenja nego dan rođenja), po svemu sudeći oba su autora, nevjerojatnom koincidencijom, preminula istoga dana: 23. travnja 1616. Ove se godine, dakle, navršilo četiristo godina otkako su napustili ovaj svijet. UNESCO je prije dvadeset godina baš taj dan proglasio Međunarodnim danom knjige, a običaj održavanja javnih čitanja, rasprava o knjizi, susreta s piscima i slično uhvatio je korijena jamačno i brže nego što su se u UNESCO-u i nadali: u Hrvatskoj je, na nacionalnoj razini, Dan knjige polučio uspjeh kojemu je, kad je riječ o popularizaciji umjetnosti, ravan, rekla bih, samo projekt Noći muzeja.

U Španjolskoj Dan knjige slavi se od 1926; tada je to bio 7. listopada, dan kojega se držalo za Cervantesov rođendan dok servantist Martín de Riquer nije utvrdio da je pisac kršten 9. listopada, a da je rođen najvjerojatnije 29. rujna, na dan svetog Mihovila arhanđela, po kojemu je dobio ime. Dakle, u obama slučajevima dan knjige u Cervantesovoj domovini određivao se po nadnevcima iz njegova života.

Pa ipak, Cervantes ne pripada među najplodnije španjolske autore: u usporedbama opsega svog opusa ne bi dobro prošao, posebice ne u usporedbi s glasovitim suvremenicima poput hiperproduktivnoga Lopea de Vege, pa ni Pedra Calderóna de la Barce, ali ni s onima najplodnijima i najuglednijima iz kasnijih stoljeća poput Benita Péreza Galdósa ili Píja Baroje. Vidjet ćemo da nije bio u prilici ni snažnije utjecati na književni i kulturni život svog vremena, a da je počeo objavljivati kasno i za tadašnje i za današnje prilike: tek oko četrdesete.

Društveni autsajder

Cervantesa je za života gotovo dosljedno dopadao položaj zapostavljenog i oštećenog, premda je u to vrijeme španjolsko društvo, inače jednako statično i hijerarhizirano kao i ostala zapadna društva, mnogima pružilo mogućnost brzoga mijenjanja statusa zahvaljujući osvajačkoj politici: širenju na prekomorje i osvajanju u Europi i sjevernoj Africi. Rođen je 1547. u gradu Alcalá de Henaresu, danas praktički pridruženu Madridu, ali tada važnijem od njega: Madrid je, naime, postao glavnim gradom tek 1561, odnosno 1610. U Alcalá de Henaresu tadašnji primas Španjolske i ispovjednik kraljice Izabele Katoličke, kardinal Cisneros, utemeljio je 1499.  sveučilište, Universidad Complutense (po rimskom nazivu mjesta, Complutum), a cilj tog projekta bio je dinamizirati i modernizirati visokoškolsku nastavu, započeti velike izdavačke projekte – među kojima su bili tada toliko potrebni rječnici španjolskog i klasičnih jezika, gramatika španjolskog jezika, koji se odjednom velikom brzinom prometao u jezik zapadne hemisfere, višejezično izdanje Biblije, koje su tražili humanisti i poslije erazmisti – te školovati kraljevske službenike za dobro vladanje osvojenim zemljama. 

Cervantes ne pripada onim slavnim imenima španjolske kulture koja su se imala prilike školovati na tom sveučilištu. Kao sin siromašna liječnika koji se seljakao po gradovima središnje Španjolske i u svakom ostajao onoliko koliko je posla mogao naći, a vječno pod sumnjom da je obraćenik, pokršteni Židov, a ne stari kršćanin, Cervantes se školovao ondje gdje se zatekao, i to kod privatnih učitelja koje je otac mogao platiti. Naime, Cervantes se rodio tek pedesetak godina po ujedinjenju iberskih kraljevstava (1492), nakon kojega je odmah slijedilo protjerivanje okupatora – Maura i Arapa, a uniformna praksa pokrštavanja ili protjerivanja brojnoga židovskog stanovništva, koja je postojala i u tijeku zadnjih stoljeća borbe kršćana protiv islama na Iberskom poluotoku, određivala je mnoge aspekte društvenoga života, neprijeporno nanijela veliku bol i nevolje toj zajednici, i Cervantes kao adolescent vjerojatno je intimno intenzivno i teško proživljavao takvo stanje. 

O njegovim mladenačkim danima ne znamo gotovo ništa, osim da se školovao u privatnoj akademiji Juana Lópeza de Hoyosa u Madridu te da je u dvadesetoj godini napustio domovinu i pobjegao u Italiju jer je bio optužen za navodno nanošenje smrtonosnih rana nekom Antoniju Seguri. U Italiji (u Rimu ili u Kraljevstvu dviju Sicilija, koje je tada pripadalo Španjolskoj) mnogi su Španjolci tada tražili i nalazili posla, pa je Cervantes stupio u službu Claudija Acquavive, petog po redu generala Družbe Isusove i budućega kardinala. Nakon toga pristupio je jednoj od tamošnjih španjolskih postrojba koja je sudjelovala u bitci kod Lepanta u ranu jesen 1571. Lepantska bitka jedno je od najvažnijih iskustava Cervantesova života i njime se osobito ponosio: zahvaljujući službenim izvješćima o bitci znamo da je mladi Miguel de Cervantes zahtijevao da sudjeluje u bitci premda je u dane same bitke bio bolestan i zapovjednik je tražio da leži u potpalublju. Nakon bitke neko je vrijeme ležao u vojnoj bolnici u Messini zbog triju zadobivenih rana od kojih je ona u lijevu ruku postala slavnim detaljem njegova životopisa (na Cervantesa se, naime i danas ponekad referira kao na „Kljastoga Lepanćanina“, šp. El Manco de Lepanto). Kad se konačno 1575. godine vraćao u domovinu, njegov je brod presrela turska flotila već u blizini Barcelone i njega s ostalim preživjelima nakon okršaja odvela u sužanjstvo u Alžir, tada osmanski protektorat, gdje je u mučnim i teškim uvjetima proveo pet godina kao sužanj islamiziranoga Grka, četiri puta bezuspješno pokušao pobjeći i nakon svakoga pokušaja drastično fizički kažnjavan. Otkupljen zahvaljujući obitelji i ocima trinitarcima, po povratku u domovinu najprije je poslan u Oran, afričku utvrdu tada u španjolskim rukama u špijunsku misiju jer ga se kao afričkog sužnja i borca iz bitke za Tunis držalo pogodnim za takvu misiju. Nakon toga bavio se mnogim poslovima – nije mogao birati jer je morao pomoći majci vratiti dugove u koje je ušla ne bi li skupila novac za otkupninu za njega i za brata mu Rodriga s kojim je bio i u Italiji i u Lepantskoj bitci i u afričkom sužanjstvu. U dva navrata natjecao se za tada najunosniju državnu službu: državni posao u Novom svijetu i nijednom mu nije uspjelo.

U vrijeme drugog pokušaja već je bio poznat (ponajprije) kao dramski autor i autor pastoralnoga romana Galatea, ali u molbi nije naveo da je književnik: naveo je zasluge za domovinu kod Lepanta, sužanjstvo i misiju u Oranu. Takva je autocenzura razumljiva uzmemo li u obzir da je španjolska kruna sredinom 16. stoljeća zabranila izvoz u Novi svijet romana „koji govore o izmišljotinama, kao knjiga o Amadisu (od Galije)“ pa je spominjanje književnog bavljenja, osobito pisanja romana, u takvoj molbi moglo biti samo kontraproduktivno. No istina je bila nešto drukčija: vlastima je bilo stalo do toga da se ne daje nikakva povoda prijenosu već spomenutih velikih društvenih napetosti u Novi svijet ni u kojem obliku, a baš roman, i to pikarski roman, pretakao je to stanje u atraktivne književne parodije tražene od veoma obrazovana čitateljstva. Tako je Cervantes i dalje morao obavljati slabo plaćene i neugledne poslove, od kojih je ostalo zapamćeno organiziranje prikupljanja dodatnih daća za tzv. Nepobjedivu ratnu mornaricu (šp. La Invencible Armada), koja se spremala za bitku protiv engleske mornarice, koju su Španjolci izgubili u kanalu La Manche 1588. godine. Pritom je bio potvoren da je prikupljeno žito prodao bez dozvole pa je prvi put dospio u španjolski zatvor. Drugi put uhićen je zato što je prikupljeni novac položio u banku koja je propala pa ga nije mogao predati vlastima. U međuvremenu je bio u vezi s udanom ženom i s njom dobio kćer koju je priznao, a zatim oženio mnogo mlađu od sebe, koja mu je donijela skromni miraz. Dakle, i kao sudionik sudbonosnih povijesnih događaja i u privatnom životu otrpio je mnoge nevolje, nepravde, oskudicu, fizičko zlostavljanje, porugu, a intimno – tvrde njegovi biografi – nikad nije uspio ostvariti vezu u kojoj bi u punini uživao.       

Kršćanski sužnji u Berberiji

U rasponu od tridesetak godina bio je poznat gotovo samo kao dramski pisac, a književna povijest drži ga najboljim španjolskim dramskim autorom prije Lopea de Vege, najplodnijega dramskog pisca hispanskih književnosti, koji je ujedno reformator tadašnjega kazališta, odnosno pisanja za daske. Premda je datacija Cervantesovih dramskih djela posebno teško pitanje, vjeruje se da je prvi njegov dramski tekst izveden na daskama El trato de Argel (Alžirsko sužanjstvo), što je i sam autor potvrdio u predgovoru prvom izdanju svojih dramskih djela. U cijelosti je napisan u stihu, razdijeljen u četiri ili pet činova, a govori o životu u Alžiru Cervantesova sužanjstva. U tom je debitantskom tekstu Cervantes odmah pokazao i poslije autoru svojstven stav postavljanja fabule iz neočekivanog očišta: tako se ovdje život u „Berberiji“ (tada su Španjolci cijelu sjevernu Afriku tako nazivali) prikazuje iz očišta tamošnjega brojnog kršćanskog roblja, a jedan lik nosi Cervantesovo drugo prezime: Saavedra. Vidjet ćemo da su motivi, likovi i cijele epizode mnogih Cervantesovih djela neobično bliski događajima iz autorova mukotrpnoga životnog puta vojnika, sužnja, potvorenika za novčane prijestupe i ismijavanog autora; iskustvo ratnih desetljeća na Sredozemlju i izravnih doticaja s Osmanlijama, koji su tad imali status ekskluzivnog Drugog u španjolskoj književnosti, i umjetnosti, bilo je privlačno gledateljstvu tadašnjih kazališnih predstava (najčešće na otvorenom, u dvorištima omeđenima blokovima gradskih kuća), kao i čitateljstvu proze i poezije, a Cervantes je imao „povlasticu“ govoriti iz iskustva, a ne na temelju tuđih svjedočanstava.

Opće je poznato da je to njegovo djelo Lope de Vega u znatnoj mjeri izravno iskoristio za svoje djelo Los cautivos de Argel (Alžirski sužnji). Dočim fikcionalizirane inačice života kršćanskih sužanja u sjevernoj Africi (radilo se o osobitom obliku poluzatvorskog sustava, velikih logora na otvorenom iz kojih su sužnji dnevno odlazili na robovski rad) vrlo često završavaju uspješnim bijegom preko mora u domovinu, to se u stvarnosti događalo mnogo rjeđe. Ovo Cervantesovo djelo u tom šarolikom korpusu diskursa o sužanjstvu danas se čita kao pokušaj mobilizacije španjolskoga društva u korist ili barem za suosjećanje s bivšim sužnjima koji su po povratku u domovinu nailazili na ravnodušnost sunarodnjaka i visoke politike, dok su ga tadašnje gledateljstvo i krugovi oko kazališnih dasaka ocjenjivali kao lišeno potrebne dramske dinamike i odveć ozbiljno. Cervantesu očito od početka nije bilo do pukog zabavljanja publike, nego do iskazivanja stava i rasprave o njemu.

Naredno dramsko djelo, El cerco de Numancia (Opsada Numancije, fragmente je na hrvatski preveo Mirko Tomasović), najbolja španjolska renesansna tragedija, u stihu kojemu se stoljećima otkrivalo (nesporne) mane radije nego nekim drugim dramskim djelima, govori o pitanjima slobode i slobodnoga djelovanja kad preduvjeta slobode nema evocirajući dobro poznatu temu iz rimske povjesnice, ali i iz povijesti Iberskog poluotoka, aktualiziranu baš u renesansi: rimsko osvajanje keltiberske utvrde Numancije pod vodstvom Scipiona Afričkog, koje se stanovnici i branitelji nakon dugotrajne rimske opsade međusobno ubijaju da ne bi postali ratni trofeji u Scipionovu slavodobitničkom mimohodu ulicama Rima. Cervantes ovdje ustrajava na posthumnoj slavi branitelja domovine – stare Iberije – koja funkcionira kao parabola za slavljenje domoljubne politike Cervantesova kralja Filipa II. i njegove vojske, kojoj je i sam pripadao. Numancia, kako se popularno naziva (kao što je, uostalom i Bistri vitez Don Quijote od Manche za Španjolce jednostavno el Quijote) veoma se malo izvodila, a najveću je izvođenost doživjela u vrijeme napoleonskih osvajanja Španjolske.

Cervantes pjesnik

Nakon tih dvaju dugačkih djela s jakom političko-filozofskom pozadinom i porukom pisao je kraća dramska djela, također u stihu (šp. comedias i entremeses), uglavnom s razmjerno jednostavnim zapletom razumljivim širokom gledateljstvu. Sva su ona postigla uspjeh u svoje vrijeme zbog dinamična odvijanja radnje, psihološke opravdanosti likova, izvrsnih i vrlo duhovitih dijaloga te tada prijemčive tematike: maurskog svijeta i netrpeljivosti između kršćana i muslimana u njemu (El gallardo español, La gran sultana doña Catalina de Oviedo), tema bliskih viteškom romanu (El laberinto de amor), iz života časništva, ali uz prizvuk pustolovine, iz života siromašnih probisvijeta. Posebno je vješto iskoristio formu kratke jednočinke u prozi, izvođene u pauzama dužih djela, spomenute entremés, temeljene na brzu i duhovitu dijalogu više nego na radnji i s tematikom iz svakodnevnog života (El retablo de las maravillas).  Čitatelji njegove proze, posebice Bistrog viteza Don Quijotea od Manche, znadu da je po njoj razasuto mnogo stihova. No valja istaknuti najvažnije od objavljenih samostalno: to su Poslanica Mateu Vázquezu (La Epístola a Mateo Vázquez), molba kraljevu tajniku za pomoć pri otkupu, koju je Cervantes sastavio i poslao je iz sužanjstva u Alžiru. Potkraj života, 1614, objavio je Put za Parnas (Viaje del Parnaso), poemu od preko tri tisuće stihova u kojoj je iznio razmišljanja o velikom dijelu dotadašnje španjolske književnosti. Zajedno s Don Quijoteom, svojevrsnim autorovim razgovorom ne samo s književnošću u užem smislu riječi nego s mnogo širim krugom diskurzivnih praksa onoga vremena, u Putu za Parnas ostavio je prosudbu koja današnjim istraživačima pruža izvrstan uvid u jednu – a s obzirom na autora jedinstvenu – tadašnju recepciju cijele španjolske književnosti. Kao opsežan stihovani tekst redovito se navodi i Kaliopin pjev (Canto de Calíope), šesto poglavlje („knjiga“) romana Galatea.  Budući da je u 16. stoljeću u Španjolskoj trajala neka vrsta književnog rata između poklonika petrarkističke tradicije koju su na kastiljskom govornom području mnogi osjećali kao stranu i uvezenu s jedne i autora koji su rabili stare kastiljske forme i metre s druge strane, valja napomenuti da je Cervantes pokazao pjesničko umijeće u objema tradicijama. No to se njegovo umijeće tradicionalno držalo osrednjim. Pjesnik Cervantes jamačno nije velik kao prozaik Cervantes, ali novije analize njegovih stihova upućuju baš na tu nepravednost proizašlu iz stalnog uspoređivanja njegove poezije i proze koja se ponekad doima kao argument kojega se kritika i povijest književnosti hvataju kad nemaju volje zadirati dublje u njegovo djelo.

U njegovo vrijeme sasvim sigurno su najpoznatiji dio njegove proze bile jednočinke (entremés). Nisu, naime, sve pisane u stihu. Pisane za izvođenje između činova dužih komedija, redovito su kratke i teme su im gotovo stereotipni prizori i situacije iz svakodnevnice. Za razliku od uzance tadašnjih autora jednočinki koji su pri gradnji likova i zapleta redovito potencirali i razmjerno plošno obrađivali ljudske slabosti i vrline, a za ostvarenje dinamizma dramske radnje utjecali bi se motivima koje je društvo već sankcioniralo negativnim ili pozitivnim predznacima, Cervantes je očište postavio tako da na vidjelo izlazi u prvom redu ono ljudsko, koje je uvijek „miješano“: ostvarivši tako blagi otklon od takvih ostrašćenih stavova (koji su, opet, podilazili gledateljstvu), pokazujući gotovo jednako razumijevanje prema – uvjetno rečeno – i vrlini i grijehu, on je, gledajući a posteriori, najavio duhovitost proizašlu iz mudrosti skupljene u tegobnu životu, a lišenu osvetoljubivosti i pristranosti, dakle, duh u kojem je napisao i jedinstveni roman o Vitezu tužnog lika. I u dvanaest Uzoritih novela (šp. Novelas ejemplares, koje je na hrvatski preveo Josip Tabak), kratkih romana tada čestih u Italiji za koje se Cervantes sam pohvalio da ih je „prvi pisao na španjolskom jeziku“ (španjolski naziv za roman je novela), od kojih neki naginju idealizaciji na talijanski način, a drugi pak realizmu svojstvenu pikarskom romanu, može se uočiti taj duh. 

Aluzije na suvremenike

Međutim, prvi Cervantesov roman bio je ovdje već spomenut pastoralni roman La Galatea (prvi dio 1585, drugi nikad nije napisao), žanr velike popularnosti i predmet kritika moralista, inauguriran potkraj pedesetih, upravo kad je španjolska kruna radila veliki zaokret od politike osvajanja i borbe s Osmanlijama prema očuvanju osvojenog i mnogobrojnim unutarnjim problemima koje je ranija imperijalna politika donijela. Zanimljiv je taj Cervantesov izbor s obzirom na dotadašnje iskustvo, tu trenutnu društvenu i kulturnu klimu i stanje na veoma živahnu tržištu knjiga. Čini se da je La Galatea nastala znatno prije objavljivanja (a i moda pastoralnoga romana počela je kasnih pedesetih). Dok se pastorala tad najčešće čitala kao neizravni poziv na povratak na selo u Španjolskoj koja je tog stoljeća doživjela protjerivanje Arapa i Maura te Židova, iseljavanje u Novi svijet te velike migracije u gradove svih staleža (od seoskog plemstva koje je na dvoru tražilo unosne položaje do unovačenih vojnika u ratovima po Europi), ovaj Cervantesov roman se zahvaljujući njegovoj tvrdnji u predgovoru da su „mnogi od pastira samo prerušeni u pastire“ čita i kao romansiranje odnosa među tadašnjim dostojanstvenicima poput njegova vrhovnog zapovjednika na Lepantu Juana/Ivana Austrijskog, careva veleposlanika (i možebitnog autora Lazarilla s Tormesa) Diega Hurtada de Mendoze (koji je iz Mletaka spleo doušničku mrežu po istočnom Jadranu). Takvo je tumačenje drago poznavateljima širokog spektra književnih i neknjiževnih diskurzivnih praksa zlatnog vijeka jer ga primjenjuju i na Don Quijotea, kojega čitaju i kao tekst guste intertekstualnosti i kao neku vrstu razgovora sa žanrovima, ali i s konkretnim djelima, dapače, konkretnim tvrdnjama u pojedinim djelima, govorima vojskovođa, tadašnjom poezijom (posebno tzv. tradicionalnim kastiljskim oblicima). Između objavljivanja Galatee i prvog dijela Don Quijotea prošlo je dvadeset godina; osam godina poslije, 1613. (ili 1615. – postoje različite tvrdnje o prvoj godini objavljivanja), Cervantes je objavio spomenute Uzorite novele, 1615. objavio je drugi dio Don Quijotea, a 1617, posmrtno, objavljen je njegov zadnji roman Los trabajos de Persiles y Sigismunda, žanr poznat kao tzv. novela bizantina, za koji je dozvolu tiskanja i objavljivanje ishodila njegova udovica. Posrijedi je neka vrsta epike u prozi, u kojoj hodočasnici, kršćanski par vidno nadahnut idealima katoličke obnove, nakon mnogih nevolja na putu nalazi mir stigavši u Rim: ideju o životu kao putu na kojem se stalno uči i na kraju stiže onamo gdje se sve naučeno samo može potvrditi kao jednostavna istina koja hodočasnika utvrđuje u vjeri u takvoj su vrsti romana prije i poslije Cervantesa obradili i drugi velikani španjolske književnosti, primjerice Lope de Vega.

Veličanstveni el Quijote

Tko god je čitao Bistrog viteza Don Quijotea od Manche (a Velikanovićev hrvatski prijevod, temeljen na prvom kritičkom izdanju iz 1913, postoji od 1915/16. i stalnim je Tabakovim doradama doveden do upravo fantastične razine), u navedenim će osobinama Cervantesovih ranijih radova naći gotovo skice za taj roman, koji povijest književnosti, enciklopedijska izdanja, stručni književno-kritički, književno-teorijski i književno-povijesni krugovi kao i hispanske kulture u najširem smislu drže najvažnijim djelom ikad napisanim na španjolskom jeziku. Primjerice, svi najbolji autori tzv. drugog zlatnog vijeka španjolske književnosti, dakle, prve polovice 20. stoljeća, posvetili su barem jednu knjigu ogleda Cervantesu, odnosno Don Quijoteu: moći dostojno raspravljati o Cervantesu, konkretno o njegovu romanu par excellence, gotovo da je bilo jednako prolasku postupka inicijacije u ozbiljnu literaturu. Zanimljivo je pritom da Cervantes, da bi napisao djelo koje je očito i sam držao svojim životnim djelom makar je u proslovu naveo da je on samo „očuh“ romana, a pravi otac da je autor staroga teksta na kojem se navodno temelji priča, posegnuo za vrstom koja je tada bila bez ugleda, pod stalnom kritikom moralista (pastoralni), na indeksima zabranjenih knjiga (pikarski) i slično: za romanom.

Viteški roman tada nije više uživao popularnost kao u prvoj polovici stoljeća, kad su ga čitali (ili slušali glasno čitanje takvih romana) i car Karlo V, i sveta Terezija Avilska, i plemstvo koje ga je percipiralo kao priču o imaginarnom vremenu u kojem su se preklapali jednako imaginarno srednjovjekovlje, antika i egzotične strane, a zajedno su tvorili ne posve imaginaran izgubljeni raj, i putnici u Novi svijet iz čijih svjedočanstava znamo za zanimljive slučajeve jednačenja fantastičnih elemenata u viteškim romanima i njihove percepcije jednako im nestvarna, ali opipljiva Novoga svijeta. U osnovi svih tih čitanja bilo je shvaćanje priče o vitezovima i viteštvu kao priče o kršćanskom osjećaju razumijevanja, samilosti i pomaganja bližnjemu u nevolji; na njemu su se temeljili i habitus i sve aktivnosti koje je vitez poduzimao da bi taj habitus potvrdio i održao.

Cervantes je, dakle, pričom o postarijem siromašnom seoskom plemiću, neženji koji poludi od nezasitna čitanja viteških romana i o njima razglaba sa sugovornicima koji nikako ne mogu biti autoritet u takvu razgovoru, izvrnuo ono što se u viteškom romanu percipiralo kao temelj. Vitez nikako nije smio biti lud: lud čovjek po srednjovjekovnim pravilima oviteženja nije mogao biti ovitežen, još manje od strane nekoga tko nije vitez, a sjećamo se da je Don Quijotea ovitezio gostioničar. Ipak, Don Quijote tako zaluđen odlučuje djelovati kao vitez pa u nizu nesporazuma s okolinom i zabluda u koje pokušava uvjeriti sve oko sebe stalno doživljava neuspjehe koji rezultiraju fizičkim patnjama i gubicima. Tako u očitoj parodiji žanra koji ionako nije uživao ugled, dakle, iz očišta koje se tada percipiralo kao „nisko“, govori što se događa onomu tko je dovoljno lud da se u svijetu, nesavršenu kakav jest, odluči ponašati kao vitez.

Postavivši tako priču, Cervantes je izravno ušao u razgovor s mnogim diskurzivnim praksama kao i s društvenom praksom i s tradicijama hispanske kulture i iz prethodnih stoljeća i iz njegova doba, a ne samo s narativnim žanrovima svog vremena i s tadašnjim poimanjima visokog i niskog u književnosti: tu je srednjovjekovni kastiljski zakonik, ­oralitet koji je iznjedrio i sačuvao odnos puka prema utjecaju odluka i hoda povijesti, ostvarenja visoke politike, krune i plemstva na njegov život, tu su erazmistička razmišljanja, asketska praksa mistika, renesansni dijalozi, literatura o španjolskim ratnim pohodima izvan Iberskog poluotoka i tadašnje poimanje neprijatelja te, posebno važni, životopisi stvarnih junaka tog vremena i antičkih vremena (imperator Marko Aurelije, car Karlo V, osvajači Novoga svijeta, vojskovođe u ratovima po Europi i Sredozemlju). Ti životopisi tada su doživljavali neobično široku recepciju, što valja imati na umu kad se razmišlja o tadašnjem čitanju „izmišljenih“ priča o vitezovima lutalicama, dakle romana (životopise se, između ostaloga, čitalo naglas nepismenim i u prosjeku neukim dragovoljcima za Novi svijet za dugotrajnih, opasnih i mučnih plovidaba u tek otkriveno i polako osvajano Prekomorje).

Treba imati na umu i da su sve do početka 16. stoljeća u Europi tzv. vitezovi lutalice zaista odlazili iz svojih zemalja u druge, pa su, primjerice, vitezovi s Iberskog poluotoka lutali sve do „Ugarske“ (dakle, i Hrvatske), i da se o njihovim životima i stotinu godina poslije čitalo u kronikama i raspredalo u usmenoj predaji, s tim da je postojala jaka svijest o njihovu stvarnom postojanju. Sve je to stavljeno na neku vrstu testa iz očišta Viteza tužnog lika, koji je, čitajući knjige o vitezovima, povjerovao da je i sam vitez lutalica i da će jednako uspješno kao i vitezovi iz romana popraviti ovaj svijet. Ta interdiskurzivnost, potkrijepljena mnogim primjerima izravne intertekstualnosti, jedan je od predmeta velikog zanimanja servantesologije i ona nam jamačno najviše govori o Bistrom vitezu… kao o knjizi o Španjolskoj u onom vremenu.

Iznad dobra i zla

Jedan od čestih pristupa romanu u prošlosti i danas, koji valja spomenuti jer obilježavamo četiri stoljeća otkako je čovjek Miguel de Cervantes y Saavedra napustio ovaj svijet, jest biografski. On je doživio i mnoge komentare – uglavnom diskreditacije. Poznavatelji izvora za španjolsku povjesnicu kraja 16. i 17. stoljeća pronašli su izvore za mnoge detalje iz Cervantesova života i oni danas više ne trebaju biti plod davnašnjih mistifikacija ni usputni proizvod onih interpretacija Bistrog viteza koje su povezujući osobine glavnog lika i (zamišljane osobine) autora Cervantesov tegobni život pretvarale u odu viteštvu općenito, a posebice viteštvu španjolske nacije, koje ju po tim interpretacijama odlikuje. Ipak, nedvojbene su koincidencije u nekim rješenjima u fabuli sa Cervantesovim tegobnim životom, kao što se i njegov opći stav simpatije i razumijevanja spram slabosti svih likova, odnosno ljudskih slabosti, može razumjeti kao stav mudra čovjeka koji je nakon tolikih gorkih iskustava prošaranih primjerima ljudske solidarnosti i dobrote, od mladosti oplemenjen dahom erazmizma i poučen iskustvom ostracizma zbog navodnoga podrijetla. Humor romana, koji proizlazi uglavnom iz situacija koje su unaprijed najavljene okolnošću junakova ludila i stoga očekivane, jamačno valja čitati kao proizvod i posljedicu takva mi­renja sa svijetom, shvaćanja da ga se ne da pro­mijeniti, ali mu se u istodobno duhovitoj i poučnoj formi ipak treba reći što ga ide. U španjolskom postoji izraz por encima del bien y del mal, „onkraj, iznad dobra i zla“. Mnogi servantolozi drže da je primjeren Cervantesovu pogledu na svijet, izmirenu i mudru, a ipak odgovornu prema svemu proživljenom, pročitanom i napisanom.

Nemoguće je na nekoliko stranica, i u ovom obljetničarskom formatu, govoriti o tome pa ostavljamo za drugu priliku tu i ostale servantološke teme. Golema produkcija samo hispanskih – španjolskih i hispanskoameričkih – književnih autora nadahnuta Cervantesovim djelom, ali i osobom, svjedoči o tome da je on iz toga bogatstva iskustva kao umjetnik znao izlučiti univerzalno i zato ga danas štujemo kao jednoga od najvećih svjetskih, a ne samo hispanskih autora.