Buntovnik s razlogom

Ovih je dana najavljena kompilacija singlova jednog od posljednjih živućih pronositelja izvorne reggae-filozofije: Bunnyja Wailera. Kao važan kotačić izvornoga kreativnog ustroja grupe The Wailers, Bunny je najveće dosege potpisao početkom solo karijere, u razdoblju prvijenca Blackhearted Man, ali i niza intrigantnih singl-ploča koje su sada u obliku brižno složene kompilacije podastrte publici pod naslovom Solomonic Singles 1: Tread Along 1969–1976.

Uz njega je u postavi Wailersa briljirao i Peter Tosh, ali priča o reggae-revoluciji ostala bi na marginama popularne kulture da se na njezinu čelu nije našao najkarizmatičniji od svih: Bob Marley.

Ako bismo željeli odrediti samo jednu zajedničku osobinu, ili prepoznatljivu poveznicu u svih velikih kreativnih osobnosti iz bilo kojeg područja, pa i popularne glazbe, ona bi stala u jednu riječ – kompleksnost. O Marleyjevim mnogostrukim identitetima mogla bi se napisati knjiga, no sve ih je, u dva-tri retka, pokušao objediniti kritičar Michael Woodsworth. „Marley je čovjek s mnogo lica“, podsjetio je u osvrtu na album Exodus. „Bio je vizionar iz Trećeg svijeta i prva zvijezda takozvane world-glazbe, prorok nacionalne revolucije i pronositelj svjetskog mira, rastafarijanski mistik i požudni ljubavnik.“ 

Pravim imenom Robert Nesta Marley, rođen je 6. veljače 1945. u mjestu Nine Mile, u ruralnom okrugu St. Ann’s Parish na Jamajci. Sve što je taj utjecajni glazbenik ostvario za kratka života uglavnom je poznato i na različite načine dokumentirano. No odstranimo li iz Marleyjeva profesionalnog i životnog puta njegove vizualne i narativne komponente, ostaju nam najtrajniji dokumenti: njegovi albumi, a posebice oni snimljeni od 1973. do konca toga desetljeća.

Dakako, u podlogu reggae-glazbe kakvu danas poznajemo utkano je rastafarijanstvo, crnački vjerski pokret rođen pod utjecajem svećenika Marcusa Garveyja – pokret koji je s vremenom prerastao svoj religijski okvir i postao jedan od živopisnijih kulturno-društvenih fenomena prošloga stoljeća. Protagonisti reggaea na različitim su razinama „uglazbili“ njegove temeljne postulate, od povratka u Afriku kao mjesto rođenja čovječanstva (uz vjerovanje o mesijanskim osobinama Haileja Selassieja) do općih tema kao što su jednakost, mir i borba protiv svih oblika socijalno-političkog izrabljivanja.

Marleyjeva snaga, međutim, proizlazila je upravo iz univerzalnosti. Iako je djelovao iz čvrstih rastafarijanskih pozicija i uvjerenja, poruke pjesama utisnutih u brazde njegovih ploča podjednako su razumjeli žitelji Jamajke, londonski bijeli tinejdžeri i obespravljena radnička klasa iz Liverpoola, odakle, po ocu, vuče korijene. Zagovarao je mir, dokidanje represije i društvenu pravdu, ali i tematizirao konvencionalne motive poput romantične ljubavi i intimnih preokupacija – baš kao što su to prije i poslije njega činili rock, pop, blues i soul autori.

Svjetsku je slavu dosegnuo 70-ih, ali tek je najposvećeniji dio njegova sljedbeništva kadar razmrsiti njegova jamajačka glazbena ishodišta. Počevši od 1962. (godine prve snimljene skladbe Judge Not), ona se uglavnom svode na nekoliko kreativnih i nezaobilaznih suradnika (Wailer, Tosh) koji su s Marleyjem nastupali u različitim kombinacijama – vokalnim ili vokalno-instrumentalnim. Sagledavajući u retrospektivi, jasno je da su njihovi sastavi Teenagers i The Wailing Rudeboys šezdesetih ponajprije funkcionirali kao kvalitetna i visokomotivirana podloga na evolucijskom putu ambicioznoga Marleyja.

Premda ga nije sâm osmislio, reggae u svojem „bitnom“ značenju duguje njegovoj viziji – onoj koja po najboljem eklektičnom ključu sintetizira elemente rhythm and bluesa, ruralnih plesnih folk-oblika, jazza i soula, uz autentične obrasce proizašle iz rock steadyja i ska-glazbe. No, čak ni sve to – složeno na papir – ne jamči globalni uspjeh, a odgovor na pitanje kako je to pošlo za rukom Bobu Marleyju zapravo je jednostavan.

S jedne strane, on se od početka dokazao kao sugestivan pjevač s besprijekornim melodijskim instinktom te kao autor koji više slijedi vlastite nagone nego stroga pravila žanra. I drugo, njegova je pojava u ikonografskom smislu odgovarala gotovo školskoj definiciji otrcane fraze o karizmatičnom predvodniku: njegova je magnetska privlačnost, kao i sposobnost da druge pridobije za svoje zamisli, bila gotovo opipljiva.

Vizionarski potez britanskoga diskografskog zanesenjaka i producenta Chrisa Blackwella Marleyju donosi diskografski ugovor za Island, čime su najprije odškrinuta, a potom širom otvorena vrata u svjetsku rock-arenu. Doista, pomno razrađen projekt Catch A Fire iz 1973. vjerojatno je prvi reggae-album koji je čula zapadnjačka pop- i rock-publika. Od klasika Stir It Up (napisana za suprugu Ritu), preko manje eksponiranih tema (No More Trouble), do Toshovih skladbi (400 Years osobito je vrijedna), Marley i The Wailers profilirali su se kao primarni eksponenti tada nova žanra.

Neka iduća ostvarenja jednako su impresivna: Burnin’ i Natty Dread opravdano se smatraju vrhuncima reggaea u cjelini, premda je već tada bilo jasno da će karakteristično usporeni, polovični one drop ritmovi (podvučeni potezima gitare na slaboj dobi, za razliku od rocka) oplahnuti čitav europski i veći dio američkog kontinenta. Istovremeno, u stihovima je održana tematska ravnoteža s jasnim buntovničkim pokličima na jednoj te emotivnim osobnim promišljanjima na suprotnoj strani spektra: konkretno, na svaku Get Up Stand Up dolazila je jedna No Woman No Cry. Podatak da je I Shot The Sheriff završila u repertoaru Erica Claptona, koji ju je predstavio milijunskoj publici, pokazat će se komercijalnom prekretnicom u evoluciji Marleyjeve karijere, ali i reggaea kao ravnopravne kategorije u nabujaloj stilskoj džungli popularne glazbe sredine sedamdesetih.

Pjesme za odličan album Exodus iz 1977. intimnim, opojnim ugođajem (gdje se ravnomjerno prožimaju politika i seks) oslikavaju glazbenika u neobično opuštenu stanju u koje je dospio nakon neuspjela pokušaja atentata iz prosinca prethodne godine. Netko je zapazio da je Exodus argument u prilog tvrdnji da je Marley lišen potrebe za pretencioznim potvrđivanjem svoje herojske uloge; neusiljenost i prirodnost bile su i ostale njegovim primarnim vrlinama. Sljedeća ostvarenja potvrdila su kontinuiranost skladateljskog talenta, iako će se Kaya (1978) pokazati najmekšim, a (osjetno slabiji) Survival (1979) najtvrđim albumom. 

Okrutnom logikom šoubiznisa, prerana smrt u svibnju 1981. naknadno je istaknula mističnu dimenziju Marleyjeve karijere, učvrstivši (kako ističe autor američkoga javnog radijskog servisa NPR) odavno izgrađenu reputaciju „kralja reggaea i kontrakulturne ikone“. A poslije? Zapanjuje lakoća kojom je njegova ostavština nastavila premošćivati generacijske ponore i epohe, trendovske izmjene i tektonske poremećaje glazbenog tržišta. Marley ostaje začudnim simbolom životne relaksiranosti i političke angažiranosti, vlasnik opusa koji podjednako nadahnjuje ostarjele hipije, radikalne hip-hopere, klasične rokere, soul-pionire i moderne r’n’b šampione. Baš kad se činilo da je uspio usavršiti vlastitu filozofiju opstanka, preminuo je u dobi od 36 godina od rijetkog oblika melanoma, nakon što je iz temelja izmijenio sliku suvremene kulture.