Mišljenje se mora učiti

Od 5. do 10. rujna 2016. održana je V. filozofska škola Matice hrvatske u suradnji s Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Đakovu osječkoga Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera. Prema riječima filozofa Damira Barbarića, inicijalna ideja za organiziranje ovakvog oblika bavljenja filozofijom potekla je od profesora filozofije sa Sveučilišta u Zagrebu zbog nemogućnosti intenzivnog i dugotrajnog iščitavanja i rada na klasičnom fundamentalnom filozofijskom tekstu u okvirima standardnog oblika fakultetske nastave.

Škola je mjesto okupljanja zainteresiranih profesora filozofije te na natječaju odabranih studenata preddiplomskih, diplomskih i poslijediplomskih studija filozofije u Hrvatskoj, koji raspravljaju o pojedinim filozofijskim problemima strogo se držeći okvira zadanoga filozofijskog teksta. Dosad su se u Filozofskoj školi Matice hrvatske proučavali klasici filozofije poput Platona, Aristotela, Schellinga i Heideggera. Naslov ovogodišnje Filozofske škole bio je Uvod u spekulativno mišljenje, a zadani tekst na kojem se temeljio rad Škole bio je Predgovor Hegelove Fenomenologije duha.

Uz voditelje Filozofske škole, Damira Barbarića, Igora Mikecina, Ozrena Žuneca i Petra Šegedina, u radu Škole kao izlagači sudjelovali su još i Stjepan Kušar i Stipe Kutleša. Polaznicima Škole, studentima sveučilišnih studija filozofije iz Zagreba, Zadra i Splita te studentima teologije s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu, nastojao je u svojem uvodnom predavanju dati neku vrstu ohrabrenja i poticaja Barbarić u ime voditelja Filozofske škole, navodeći i tumačeći Hegelove riječi iz uvoda u njegova predavanja o povijesti filozofije iz 1817: „Odvažnost filozofije, vjera u moć duha prvi je uvjet filozofije. Čovjek, budući da je duh, smije i treba sebe sama smatrati dostojnim onoga najvišeg; o veličini i moći svojega duha ne može on misliti dovoljno visoko. I s tom vjerom neće ništa biti tako oporo i tvrdo da mu se ne otvori. U početku skrivena i zatvorena bit univerzuma nema nikakve sile koja bi mogla pružati otpor odvažnosti spoznavanja; ona joj se mora rastvoriti te joj svoje bogatstvo i svoju dubinu izložiti pred oči i predati na uživanje.“

Beskrajno povjerenje u um

Program Škole sastojao se od dva dijela. U prvome dijelu profesori su nastojali svojim izlaganjima približiti ostalim sudionicima neke od ključnih i nosivih pojmova iz Predgovora Fenomenologije duha, nakon čega bi uslijedila opsežna i temeljita rasprava iznesenoga sadržaja predavanja. Drugi dio Škole temeljio se na iscrpnoj analizi iznesenoga sadržaja popraćenoj i minucioznom interpretacijom pojedinih dijelova Hegelova Predgovora. Od ostalih polaznika Škole očekivalo se pažljivo i pomno praćenje predavanja, vođenje ekstenzivnih bilješki te na koncu i sudjelovanje u raspravama nakon pojedinačnih izlaganja, a ponajprije u drugome dijelu Škole, kada se radilo na analizi i tumačenju izabranoga filozofijskog teksta.

Nakon pozdravnoga govora Ivice Raguža, dekana KBF-a u Đakovu, u kojem je zaželio svim polaznicima uspješan i plodotvoran rad, uslijedilo je uvodno Barbarićevo predavanje, u kojem je profesor istaknuo kako se mišljenje mora učiti i kako je za to potrebna spremnost za upuštanje u zadaću mišljenja, što se jasno pokazuje u studiju Hegelove spekulativne filozofije. Hegel ima bezuvjetno povjerenje u um jer je čovjeku dano da ima umnu spoznaju svega što uopće jest. Umsko ili spekulativno mišljenje u tom pogledu nije drugo doli gospodstvo i upravljanje svijetom. Po Hegelu je istinsko znanje samo znanje cjeline svega u sklopu znanstvenoga, filozofijskoga sustava.

Filozofija kao sistem

 Potom je uslijedilo predavanje Stipe Kutleše, u kojem je istaknuto kako je Hegelovu mišljenju svojstveno kružno kretanje, zbog čega se javlja poteškoća pri pokušaju da se izolira i izloži samo dio Hegelove filozofije. Imajući pred očima Hegelov stav da je ono istinito cjelina predavač je istaknuo kako se u Hegela istina kao predmet filozofijske spoznaje ne da svesti na istinu suda niti uopće na formalnologički i spoznajnoteoretski pojmljenu istinu. Kutleša se osvrnuo i na Hegelovu kritiku pojedinačnih i pozitivnih znanosti, koje se bitno razlikuju od znanosti u smislu filozofijskoga sustava, unutar kojega je jedino moguće dospjeti do apsolutne istine.

U Kušarovu izlaganju bilo je riječi o Hegelovoj kritici Schellinga te njegova poimanja apsoluta kao apsolutno nerazlučena identiteta. Za Hegela je to „noć u kojoj su sve krave crne“. Kao ključni pojmovi Hegelova mišljenja pokazat će se posredovanje (Vermittlung) i ukidanje (Aufhebung). Novost u Hegelovu poimanju supstancije jest to da je ona za njega živa, odnosno da joj je svojstveno unutrašnje samokretanje. Supstancija se mora shvatiti kao subjekt, a subjekt je kretanje posredovanja sama sebe kroz sebe sama ili posredovanje kroz vlastiti drugobitak, odnosno postajanje drugim sama sebe i povratak k samu sebi.         

Drugoga dana u izlaganju Petra Šegedina utvrđeno je kako je razum za Hegela forma znanosti i ujedno put k znanosti samoj. Taj put i forma podrazumijevaju da je razumu pripadno kretanje. Spomenuti put jest put razuma iz vlastite neznanstvenosti u vlastitu znanstvenost. Hegel razum poima kao strahovitu moć negacije, u kojoj se naposljetku spoznaje da ono poznato upravo zato jer je poznato još nije spoznato. Spoznaja je za Hegela protumačena kao čin samonegiranja subjekta koji stoji nasuprot predmetu spoznaje. Taj predmet spoznaje u spoznaji se refleksijom ukida jer ga subjekt u činu reflektiranja više ne prepoznaje kao nešto drugo od sebe, kao svoj drugobitak. Predmet apstrahira od sebe i postaje u mišljenju. Neistinito znanje ostaje u razlici spram predmeta, dok istinito znanje vidi istovjetnost znanja i predmeta, mišljenja i bitka. Razum se tako na kraju pokazuje kao put ozbiljenja svrhe, ukoliko se u razumu zbiva prijelaz k umu, a u umu se otkriva istina razuma.

U izlaganju Ozrena Žuneca ono apsolutno pokazano je kao duh, ali duh nije tek povratak samosvijesti iz vlastita izvanjštenja, već uranjanje u samu supstanciju. Sila koju duh posjeduje jest da u svom izvanjštenju od sama sebe ostaje isti sebi samu. Za Hegela je pojam (Begriff) zbiljski predmet, odnosno takav predmet koji je prestao biti različit od duha, prestao je biti svojevrsni drugobitak duha. Pojam je tako za duh znanje predmeta kao nečega pripadnoga duhu, odnosno drukčije rečeno, pojam je znanje duha o predmetu, ne više kao nečem drugom od sama duha, već kao nečem tom duhu pripadno. Pojam je rezultat kretanja duha. Proces je to izlaska forme u sadržaj, duha u predmetnost, jer duh mora izaći iz sebe da bi bio za sebe (für sich), a ne tek po sebi (an sich), kako bi se na koncu mogao vratiti k sebi (an und für sich sein).

Spekulacija i jezik

Trećega dana slušali smo izlaganje profesora Igora Mikecina, u kojem se razmatralo pitanje može li se spekulativna istina jezično prikazati. Problem je u tome što se ono apsolutno kao beskonačno mora iskazati konačnim jezikom. Hegel je izvršio spekulativnu kritiku obične forme suda i iznio nauk o spekulativnoj formi rečenice, u kojoj spekulativno mišljenje nalazi sebi primjeren prikaz. Samo se mišljenje pritom mora napregnuti jer se ne smije zadovoljiti puko razumskim mišljenjem. Put koji ono mora proći tako se iskazuje kao put od predstavljajućeg k poimajućem mišljenju, odnosno od rezonirajućeg k spekulativnom mišljenju. Zbiljsko znanje nastaje kada se kretanje subjekta kroz predikat shvati kao kretanje u poimanju. U spekulativnoj rečenici cilj je uspostaviti spekulativni identitet subjekta i predikata.

Predavanje Damira Barbarića bilo je obilježeno stavom kako filozofija nije za izvanjsku korist jer jedinu svrhu ima u sebi samoj kao izricanju istine u punoj slobodi duha. Filozofija se tako pokazuje kao ono božansko, svrha je samoj sebi i sve svrhe jesu za nju. Filozofijski život, život u filozofiji jest život lišen svake izvanjske, njemu strane koristi i puke brige za opstojanje. Najlakše za čovjeka jest oslanjati se na svoje osjete te na osnovi toga stvarati si razumske predodžbe, ali u filozofiji se to tlo mora napustiti jer je njezin svijet u mislima samim. Zdrav razum pokazuje se kao izvor predrasuda ukoliko se ne prevladaju njegove granice i ne dopre do umskoga mišljenja.

Drugi dio Filozofske škole bio je posvećen intenzivnom radu na samu tekstu Hegelova Predgovora. Posebno živu raspravu, koja se od polaznika u ovom dijelu u znatnijoj mjeri i očekivala, izazvalo je raspravljanje o samoj biti matematike te o njezinu odnosu s filozofijom. Upozoreno je na Hegelovo stajalište o spoznajnim granicama matematike kao takve u odnosu na filozofiju, što proizlazi iz karaktera matematičke građe i metode. Filozofska škola završila je završnom raspravom u kojoj su sami polaznici Škole iznijeli svoje dojmove koji su, kako se pokazalo, bili doista pozitivni, iskazala se zahvalnost predavačima na sistematičnom izlaganju zahtjevnoga Hegelova mišljenja i na mogućnosti tako koncentrirana rada na samu tekstu te se izrazila nada u ponovno okupljanje na nekoj budućoj Filozofskoj školi.