Siromašno a neopisivo vrijedno

Riječi su snažno oružje, osobito u rukama umjetnika kakav je bio Mladen Stilinović. Rad ne može ne postojati, a lijenost je apsurd u životu umjetnika jer ne-djelovanje ne postoji. Komad papira ili kartona formata A4, fotografija umjetnika u krevetu, načeta kremšnita – uvijek su značili – slika! Naoko siromašna, za hrvatsku umjetnost bogata.

Vjerojatno ni sam nije sanjao da će njegova uloga u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti biti neka vrsta glavne uloge u cjeloživotnom eksperimentalnom filmu s kojim je zakoračio u svijet likovne scene. Umjetnost koju je priznavao kao jedinu istinu ostala je maksimom njegova života.

Ulice i trgovi kao galerije

Vrlo rano obolio je od svog iskonskog pokretača: Rad je bolest! Za razliku od mnogih glasnih, on je bio šutljiva osoba, a kad bi progovorio, imao je što reći samo jednom kratkom rečenicom, jednom bojom ili predmetom. Počeo je ljubavnom parolom, dijelio je osmijehe po ulici. Dakle, najčešće bi s riječi prešao na djela, što je na sreću, kako ondašnje tako i današnje, intelektualne elite i ljubitelja umjetnosti rezultiralo tisućama različitih gesla i mnogim aktivnostima po kojima ćemo ga pamtiti kao nedvosmislena umjetnika. I sam je znao govoriti da ako ima višeznačnosti u njegovim rečenicama/djelima, to je stoga što je njegova slika stvarnosti i djelovanja jezik politike koju je kritizirao, što je uvijek opasno. Svjestan okruženja i buntovništva kojim je htio promijeniti svijet kao i ostali pripadnici njegove, nikad od njih samih formalno imenovane Grupe Šestorice (G6), to je stoga jer je ozbiljno prihvatio odgovornost da kao umjetnik ne može biti nevin jer ne postoji umjetnost bez posljedica.      

Na likovnoj pozornici pojavljuje se sa Željkom Jermanom, Vladom Martekom, Borisom Demurom, bratom Svenom i Fedorom Vučemilovićem težeći javnom prostoru i izravnom kontaktu s publikom sredinom sedamdesetih godina. Obogaćivali su trgove, fasade i izloge, dijelili i ispisivali tekstove – oboružani djelima na mjestu zločina, kako su sami govorili. Ako za njihova djela nije bilo mjesta u galerijama, onda su ulice i trgovi bili savršena pozornica s mnogo više publike negoli bi došlo na otvaranje izložbe.

Ono što je započeo s G6 ostalo je paradigma kompletnoga Stilinovićeva opusa do kraja. Kritika, zagovaranje pluralizma i tolerancije omogućavali su mu produktivnost rada i umjetničko sazrijevanje. Njegova filozofija umjetnosti zahtijevala je dubokoumni angažman, a instrumenti izražavanja bili su najjednostavniji materijali, reciklirani i odbačeni predmeti. Grozio se monumentalnosti, a ulična galerija na neki mu je način služila cijeloga života za izlaganje vlastitih eksponata. Kad bi i nastajali kao veća djela, bili su tek sublimacija pojedinačnih koja su narasla u veću hrpu umjetnosti. Stoga ne čudi što je svoju retrospektivu imao, sad možemo reći, gotovo pred sam kraj života.

Temelj riječi kao izbora jezika i likovne gramatike, ne razumijevanje siline riječi kao znaka, zbog čega je morao slikati riječ, ležao je u dubokom poznavanju književnih klasika koje je Mladen naveliko čitao kontinuirano, osobito u mladosti, u uvažavanju ruskih, ali i drugih zahtjevnih autora. Stilinovićeva je akcija bila re-akcija na režim, Crvena je bila boja koja je oslikavala ideologiju s kojom se nije slagao, zapravo kojom je htio naglasiti fenomen apsurda značenja jedne boje. Bio je u stanju u glavnom gradu balkanskog totalitarizma, pred očima onih kojima je na čelu stajao crveni znak, u gradu u kojem je rođen, raditi ono što je nadilazilo performans – prodavati Crvenu, uz Jermanovu parolu Ovo nije moj svijet! Na zadnjoj aukciji u Splitu, čini mi se, dobio je cijelih 35 kn!

Koliko je nevažan novac za stvaranje radikalne umjetnosti – koje refleksija vrijedi više nego milijuni štampanih dinara koji su ti, eto, nužni, da bi imao s čim iskopati nešto za vilicu koju posjeduješ – Mladen je apostrofirao svakim novim činjenjem i djelom iako mu radovi krase muzejske i galerijske prostore od Zagreba, Ljubljane, Pariza, New Yorka do Stockholma u kojima vise skupe stvari.

Nepokolebljivo
uvažavanje pojedinca

Izbor siromašna materijala za stvaranje bogate i slojevite umjetnosti nije puka slučajnost neimaštine još od Voćarske ulice legendarnoga travnja 1975. već potreba za verbaliziranjem avangarde kao samodostatne za realizaciju opusa kojoj je dodan i vlastiti Rječnik. Nizom izložbi diljem svijeta Mladen Stilinović pokazao je kako ulomak sajmišnog života, obezvrijeđeni predmet ili odbačena bijela najlonska vrećica imaju itekako veliku vrijednost u kontekstu njegove umjetnosti. I kada su mu vrata gotovo svih svjetskih galerija bila ili otvorena ili odškrinuta, u prostore je unosio ono što je bila njegova bit – samo i jednostavno – gola istina! Njegova djela nisu imala samo estetsku nego i etičku naglašenost.   Cinizam je progovarao kroz Bol, a ocjena za sve je Nula. Iako se ona odnosi na Nulu iz vladanja, kako se zvala njegova retrospektiva u MSU-u u Zagrebu prije koju godinu, nula je relativizacija vrijednosti koja je Stilinoviću bila iznimno važna. Sve, pa i ništa, ima svoju vrijednost. Ta dodana vrijednost, kako je sam Mladen govorio da ga sve više zaokuplja i ekonomija uz jezik, video i boju, jest bonus za sve one koji znaju čitati između redaka. Čak i za one koji su likovno nepismeni, istina nađe način na koji će djelovati. Za to vam ne trebaju škole, samo zdrav razum. Mladen nije volio školu, ali je volio školovanje i do posljednjega daha nije od njega odustao.

Njegova ga je umjetnost dovela do venecijanskih bijenala, nagrada, pohvala, uvažavanja preko cenzura i društvenog izbacivanja zbog nepodobnosti, susreti s organima vlasti bili su nerijetki i za njega i za njegovu ekipu (dok ne bi pokazali dozvolu). Ali nepokolebljiva volja da se uvaži pojedinac, njegov rad i mjesto u društvenom kontekstu nikad nije zaobišla ni jedno slovo njegova rada. Stilinović je izricao pravorijek svakom neosviještenom pojedincu, svakom prolazniku i svakom funkcionaru koji mu se našao na putu.

Još će dugo mnoge zaokupljati njegove ispisane parole u kojima lucidno problematizira smislenost fraza, ideologija i znakova. Pisat će se o kolažima i izloženim naslovima, o nezasićenoj potrebi za šećerom pred izloženim kolačem, o crnom i crvenom madracu na stubama zagrebačkog Dolca, Eksploataciji mrtvih i Ljudima s vrećicama, o odjevenom Stilinoviću u krevetu koji stvara i u fazi lijenosti... Ostalo je još mnogo neispisanih stranica za Mladena Stilinovića.

I prije nego što su se dečki iz G6 našli u akciji, Stilinović je znao da je umjetnost ono na čemu će predano raditi. Znao je da ono što nam govore s reklama zahtijeva Javnu raspravu o frazeologiji (i onda i danas), znao je da ne postoji izgovor zašto ne stvaramo dalje (jer nemamo sredstava, boja, kistova, skupih materijala). I bez štafelaja i platna i s nebojama i jednom bojom, novinskim člankom i izrezanom fotografijom, osobnom iskaznicom i novčanicom s rudarom postoji snažna umjetnost koja će iz svoje jednostavnosti i oskudnosti donijeti novi vjetar kroz prozor drvene kućice, između rešetki krletke. Nema zatočene umjetnosti ni u najtežim vremenima! Dapače, bol i patos dva su najvrednija prijatelja svakog umjetnika. Umjetnost ne poznaje granice, njezina vrijednost nije u novcu i teškim iznosima. Stilinović je znao jasno reći kao ono popu popovo, bobu bobovo – novac je novac a umjetnost je umjetnost. Ona je dio različitih kultura i umjetničkih pravaca. To ga je zanimalo, ispunjavalo. Različitost i bogatstvo naših i drugih društava, nazivali se oni totalitarizmima, republikama, demokracijama – kraljevstva su unutar duhovnog zora svakog onog koji znade uvažiti drugog i drukčijeg. Poruka primljena!

Mladen Stilinović rođen je u Beogradu 10. travnja 1947, a umro 18. srpnja 2016. u Puli. Živio je i radio u Zagrebu, stvorio nekoliko desetaka tisuća teških redaka svojih djela. Započeo kao umjetnik eksperimentalnog filma, suosnivač Galerije Podrum, bio je voditelj Galerije proširenih medija, surađivao s mnogim umjetnicima, bio tvorac mnogih slika, knjiga, instalacija, kolaža, akcija. Izražavao se jezikom konstruktivizma, suprematizma, socrealizma, u fokusu mu je bilo problematiziranje društva i politike, u svakom genu atom radoholičara. Tako pišu oni koji su se bavili njegovom biografijom – bio je postkonceptualni umjetnik. Ja ću reći da je bio velik umjetnik kojem nije nedostajalo ni tehnika ni sredstava kojima bi približio metafiziku umjetnosti svakom tko ga se dotaknuo na bilo koji način, specifičan na različitim razinama osobnog i društvenog djelovanja.

Pa ipak, on je za sebe najbolje znao reći tko je: Nikad nisam imao atelje a nisam ni slikar po profesiji nego sam autodidakt!