Novo sagledavanje prostora

Izložba (In)constancy of Space – Struggle for Identity / (Ne)postojanost prostora – borba za identitet otvorena je u uglednom amsterdamskom izložbenom prostoru Arti et Amicitiae, dok će se popratni programi odvijati, uz navedenu instituciju, i u Hrvatskoj – u Dvorani Müller Kina Europa u Zagrebu i u Osijeku, u Muzeju likovnih umjetnosti, gdje će biti projicirani filmovi nizozemskih i hrvatskih umjetnika, o kojima u tekstu kataloga piše Ivan Paić.

Izložba predstavlja svojevrsni nastavak, odnosno amsterdamsku verziju koncepta koji je 2014. bio prikazan u zagrebačkom HDLU, a tematizira motiv prostora u radovima nizozemskih i hrvatskih umjetnika. Za razliku od tradicionalnoga, formalnog poimanja koje prostor tretira „kao jedan od osnovnih elemenata forme koji presudno utječe na pojavnost svakog umjetničkog ostvarenja“ ili ikonološkoga pristupa koji „u prostornim karakteristikama određenih umjetničkih djela traži i nastoji detektirati konkretna simbolička značenja, propitujući tako prikrivene kodove što ih autorski osmišljen i kreiran prostor može ponuditi u svrhu dodatnoga razumijevanja predočenih sadržaja“ , kako u tekstu kataloga navodi Vanja Babić, suvremeni umjetnici prostor shvaćaju unutar širega sociološkog ili psihološkog konteksta, poigravajući se s utopijskim, distopijskim ili heterotopijskim modalitetima na granicama virtualnog i stvarnog. Prostor je tako u izrazu novije umjetnosti prestao biti kodirani jezik s jasno određenim značajkama koje pridonose razumijevanju djela, on postaje entitet za sebe, ogledalo koje reflektira više ili manje strukturirane društvene ili psihološke silnice.

Kritika društveno-institucionalnog uređenja

S obzirom na globalizacijske i kapitalističke trendove, uništenje starog i gradnja novoga ubrzani su trendovi koji mijenjaju odnos prema prostoru. Također, širenje stvarnog u virtualni prostor omogućen novim tehnologijama postaje komponenta koja omekšava granice osobnog i javnog prostora, kao i onog stvarnog i imaginarnog. U tom kontekstu jasno određena tema izložbe grana se u mnoge moguće pristupe i varijante te otvara prostor različitim umjetničkim poetikama. Stoga ova nizozemsko-hrvatska varijanta donosi potencijal za uključivanje drugih zemalja manje ili više zahvaćenih trendom globalizacije.

Autori koncepta Neva Lukić i Vanja Babić u Amterdam su prenijeli koncept, ali ne izložbu, jer radovi prikazani u Zagrebu i Amsterdamu uvelike se razlikuju. Tretman prostora kao metafore različitih društvenih silnica, distopijskih ideja ili subjektivističkih koncepata, prema tekstu Vanje Babića, moguće je podijeliti u nekoliko grupa: radove koji se bave simboličkim i društvenim aspektima prostora unutar konteksta neprestane proizvodnje spektakla kao dominantne karakteristike kapitalističkih sustava (Željko Kipke, Zlatko Kopljar, Zachary Fromwalt), radove koji „prostor tretiraju unutar utopijsko-distopijskih arhitektonskih vizija“ (poput, primjerice, Rika Smitsa), one koje se bave dijalektičkim aspektima prostora koji zahvaćaju u šire principe gradnje i uništenja (Rob Voerman, Marjan Teeuwen), radove koji prostor tretiraju kao psihološki pejzaž (Sandro Setola, Zoltan Novak) te one koji prikazuju prostor kao odraz otuđenja i dehumanizacije (Danijel Žeželj). Ipak, može se reći kako je svaki rad, bez obzira na njegove primarne aspekte, odraz svih navedenih odrednica jer sve navedeno čini nerazmrsivu mrežu neuhvatljivog i artificijelnog društvenog konteksta u kojemu živimo.

Prostor kao kritiku društveno-institucionalnog uređenja moguće je promatrati u radu Zlatka Kopljara K20 Empty, u kojemu se autor osvrće na zatvorenost i isključivost umjetničkih institucija koje upravljaju svjetskim tržištem umjetnosti, u ovom slučaju personificirane maketama zgrada njujorške MoMa-e i Tate Moderna u Londonu. Slično, Željko Kipke serijom radova Kletve kritički se osvrće na tromost i nefunkcionalnost hrvatskih institucija poput Muzeja suvremene umjetnosti ili Ministarstva kulture. Kapitalizam kao religija tema je makete imaginarnoga grada nizozemskog umjetnika Rika Smitsa. Imaginarni grad u kojemu se pretaču religija i financijska moć prekriven je kupolom, a novac kao vrhovna vrijednost kapitalističkih sustava u njemu postaje svojevrsnom religijom. Slično, uostalom, možemo vidjeti i u stvarnosnoj sferi, na američkom dolaru koji najbolje odražava novu religiju, a na kojemu, ironično, piše „In God We Trust“.

Rob Voerman također kreira nadrealne, utopističke prostore, svojevrsnu arhitekturu fikcionalnih zajednica, stanovite hibride „špilja, koliba i katedrala“.

Rušenje, propadanje i izgradnja

Hrvatski umjetnik Daniel Žeželj i nizozemska umjetnica Anke van den Berg prostoru pristupaju s aspekta pretencioznosti i imperativa neprestanog osvajanja i pokoravanja karakteristična za zapadnjačku vjeru u linearni progres i kapitalistički sustav. Međutim, motiv Tornja babilonskog, odnosno motiv ljudske pretencioznosti i oholosti, mnogo je stariji od današnjega društvenog ustroja iako može poslužiti kao njegova metafora. Nizozemska umjetnica Anke van den Berg radovima Confusion of Tongues i Inferno problematizira upravo navedenu temu, pri čemu se poslužila motivom običaja paljenja kula od paleta koje se karakteristično odvija za Ivanje. Dorađivanjem i kolažiranjem toga prizora umjetnica stvara pomalo prijeteću atmosferu koja samim nazivom podrazumijeva zloslutan završetak. U popratnom programu izložbe bit će prikazan animirani film Danijela Žeželja iste tematike, koji motiv gradnje Tornja babilonskog locira u današnji Brooklyn, naglašavajući temu američkog ideala pojedinca poduzetnika koji vlastitom sposobnošću i ostalim prigodnim vještinama doseže krajnje točke „potrage za srećom“. Na izložbi je prikazan i ciklus crteža nazvan Utopija, nastao kao osobna refleksija na djela Thomasa Moorea Utopija i Tommasa Campanelle Grad sunca, a bavi se odnosom pojedinca i sustava, aktivnosti i pasivnosti, svjetla i tame.

Propadanje, rušenje i izgradnja prostora također neizbježan je motiv pri bavljenju prostorom. Kako u tekstu kataloga zapaža Neva Lukić, i nizozemske i hrvatske prostore karakterizira propadanje; u Hrvatskoj je uništenje nastalo kao posljedica rata ili posljedičnoga siromaštva i nebrige, dok je u Nizozemskoj rušenje proces i ubrzane izgradnje novoga, što podrazumijeva uništenje onoga što je bilo.

Umjetnica Neli Ružić radom Stolen Future, za koji je nagrađena na izložbi Tht@nagrada.msu na suptilan i poetičan način, bez prvoloptaškog ustrajavanja na angažiranosti problematizira zapuštenost i propadanje vrha socijalističke arhitekture, rad arhitekta Ivana Vitića. Danas napuštene i zapuštene bungalove umjetnica osvjetljava svaki različitom bojama, stvarajući zanimljivu kompoziciju, te snima detalje koji odražavaju propadanje, postižući dinamiku i osjećaj temporalnosti inzistiranjem na detaljima izloženim suptilnim kretanjima pod utjecajem, primjerice, vjetra.

Modernističkom ostavštinom bavi se i nizozemska umjetnica Elian Somers, koja fotografira arhitektonsko nasljeđe iz razdoblja poslijeratnog modernizma. Rad A dream if there was ever one sastoji se od ciklusa fotografija modernističke arhitekture snimljenih diljem svijeta. Umjetnica Marjan Teeuwen u ruševnim prostorima sagledava svojevrsne instalacije u kojima uništenje i izgradnja idu ruku pod ruku. Od materijala zatečenih na lokacijama ona kreira nove prostore, dinamične, zahtjevne konstrukcije koji ipak ne ostavljaju dojam stabilnosti,već prenose ruševnu kvalitetu materijala i prostora od kojih i unutar kojih su nastali. Hrvatski umjetnik Darko Fritz bavi se arhitekturom Novog Zagreba. Suprotstavljajući planove izgradnje i ono što je zaista ostvareno istražuje urbanističke ideje i ideje stanovanja, ali i realne mogućnosti unutar socijalističkog društva. Slično, nizozemski umjetnik Zachary Formwalt, također koristi istraživačke metode baveći se interpretacijom terminologije koja se koristila pri definiranju zgrade amsterdamske burze.

Angažirani pristup prostoru

Radovi umjetnika Antonia Grgića i Igora Grubića odražavaju angažiraniji pristup. Grgić izlaže dva rada. Prvi je fotografija, zapravo plan za rad Sjena razrušene sinagoge. U središtu Zagreba, gdje je za vrijeme Drugog svjetskog rata razrušena sinagoga, Grgić planira iscrtati sjenu nepostojeće zgrade te tako, stvarajući suptilni prijelaz iz svijetlog u tamni prostor, evocirati zgradu, ali i mjesto traume. Između fizičkog i mentalnog prostora sjećanja Grgić gradi spomenik sjenama uništenja. Drugi njegov izložen rad bavi se aktualnim pitanjem prisilnih migracija. Audiorad nastao je u briselskoj zračnoj luci, gdje je umjetnik snimio karakteristične aerodromske zvukove – upute putnicima, pozive na let, sigurnosne mjere – čemu je suprotstavio zvukove snimljene na mađarskoj-hrvatskoj granici u jeku migrantske krize gdje se čuje arapski jezik. Suprotstavljanjem tih zvukova Grgić povezuje dva različita prostora, koja su oba heterotopije – mjesta suprotstavljanja i suživota nespojivih razlika što na jednom mjestu nepovezano koegzistiraju odražavajući dublju strukturu društva današnjice, kako u tekstu kataloga pojašnjava Lora Sarislan. Prostori su, dakako, i politički povezani: turbulencije nastale terorističkim napadima i migracijama stanovništva iz ratom zahvaćenih područja apsolutni su izazov europskom društvenom ustroju, ali i jasna posljedica politike neumoljive globalizacije. Igor Grubić također se bavi temom migracija. Rad Missing Monument nastaje kao reakcija na činjenicu da, unatoč velikom broju muslimanske populacije, u Južnoj Italiji još nije izgrađena ni jedna džamija. Želeći ispraviti taj propust, Grubić od tepiha gradi prostor za molitvu, na zidove nanosi orijentalni uzorak i organizira molitve na nekoliko javnih lokacija.

Ferenc Molnar i Tanja Deman prostoru pristupaju istražujući odnos prirodnog i organskog u kontekstu okoliša izgrađena čovjekovom rukom. Linearno nasuprot zakrivljenom, vibrantnost nasuprot proračunu, mjeri i raciju – kontrasti odražavaju koegzistenciju dva različita principa. Rad Sandra Setole Retreat prostoru pristupa kao odrazu psihološkog stanja: 3D-print neobičnoga prostora predstavlja spuštanje u psihološki pejzaž depresije. Instalacija se sastoji i od videorada koji formalno i atmosferom odražava isti psihološki naboj. Depresija je jedna od najčešćih bolesti suvremenoga čovjeka. Na nju, kao i na brojne druge somatske ili psihičke poremećaje, utječe životni kontekst. U tom je smislu rad Sandra Setole ne samo prikaz stanja pojedinaca u suvremenom društvu nego i odraz unutrašnjega prostora suvremenog društva u cjelini. Setolin 3D-print izgleda poput izvrnutoga Tornja babilonskog. Je li antipod, neizbježno naličje i posljedica velikih ambicija koje su, zapakirane u poznatu sintagmu potraga za srećom, postale pogon današnjega čovjeka upravo srozavanje u duboke psihičke prostore depresije?