Dubrovački ciklus

Izložba otvorena u sklopu popratnog programa 67. dubrovačkih ljetnih igara u atriju palače Sponza, donosi više od dvadeset Lončarevih ulja na platnu, kojima je autor tijekom nekoliko desetljeća slikarskog rada stvorio jedan od najvećih solarnih opusa na području pejzažnog slikarstva. Izložbeni projekt i katalog koji potpisuje povjesničar umjetnosti Marin Ivanović, ujedno i kustos izložbe, realizirani su u suradnji Dubrovačkih ljetnih igara, Galerije Aluminij, Studija povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta i Fakulteta prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru. Izložena su djela ekspresivnog, a u ponekim dionicama i emotivnog naboja objedinjena modernim, vibrantnim likovnim senzibilitetom koji naprosto intrigira koliko je toga, u biti jednostavnim, ali opet bogatim slikovnim jezikom izrečeno na prostoru Lončareva platna. Na ovim prizorima raskoš sunčeva odbljeska i različitost gradivnih struktura čini slike vitalnima, autentičnima i nadasve zanimljivima, unatoč tome što samo Sunce nigdje ne vidimo; ono nije prisutno kao tijelo, ali jest njegova emanacija. Gradeći prizore vegetacijom i nenametljivim objektima – kućicom ili crkvicom – Lončar slika nježni, humanizirani krajolik kojim pulsiraju koloristički dominantne svjetlosne čestice. U svim tim pejzažima bogate pikturalnosti i kromatskog senzibiliteta uz izostanak čovječje figure, čija se prisutnost itekako osjeća, odražava se Sunčeva prisutnost i toplina njegova postojanja.

Cijeli ciklus obilježen je izrazito plodnom bojom i snažnim mlazovima svjetlosti koji unose harmoniju i spokoj u vegetacijom bogate dalmatinske pejzaže. Koloristički sklopovi kreću se od umirujućih tonova; plavih i zelenih, uz prisutnost bijelih i žutih odbljesaka svjetlosti, koji naposljetku završavaju otvorenom sunčanom paletom uz crvene akcente koji naprosto osvajaju svojom svježinom i ekspresivnošću. Osim što koristi široki raspon boja, Lončar je uspio ostvariti sklad koloriranih polja i uravnoteženost cjelokupne kompozicije. Slojeviti, otvoreni potezi kistom, energičan i zavodljiv kolorit, kromatska raskoš i živi duktus samo su neka od esencijalnih izražajnih sredstava kojima je dočarana sva ljepota južnjačkoga dalmatinskog krajolika, a kojima se Lončar potvrdio kao vrsni kolorist i pejzažist jedinstvena stilskog iskaza na području suvremenoga hrvatskog slikarstva.

Pejzaž u slikarstvu Tihomira Lončara nije tek puko prenošenje likovnih motiva prirode na slikarsko platno, već je odraz svih promišljanja, ugođaja i raspoloženja, pa čak i sumnji sama autora. U interpretaciji Lončareva opusa kustos Marin Ivanović konstatira kako „Lončar ne skriva da sumnja u svoja djela, da traži i ispituje, da balansira između redukcije i detalja i svakom novom slikom nastoji napraviti kvalitativni pomak kojim će biti zadovoljan“. Njegovi pitoreskni pejzaži nadilaze čistu plošnu interpretaciju djela. Odnosno, svaki pejzaž sa sobom nosi i stvarni prikaz, ali i bujicu osjećaja koja djelu daju notu duhovnosti, trenutačnosti i emotivnosti. Slike postaju estetski i sadržajno slojevite i već na prvi pogled „uvlače“ promatrača u jedinstven svijet koloristički obasjanih i ekspresionistički oblikovanih primorskih krajolika.

Kao što je nekoć izrekao veliki njemački klasicist Anselm Feuerbach: „Da bi netko bio dobar slikar, hoće se četiri stvari: meko srce, fino oko, laka ruka i uvijek svježe ispran kist“, tako je i ovdje potrebno istaknuti kako Dubrovački ciklus Tihomira Lončara zadovoljava navedenu tezu u svim segmentima; naprosto je fascinantno s kojom lakoćom i virtuoznošću Lončar gradi ulja koja pulsiraju mnogobrojnim energijama i svjetlosnim tonalitetima.

Svi Lončarevi krajolici impliciraju nedvojbenu umjetničku vještinu, maštovito oko istančano za kromatsku osjetljivost, te prepoznatljiv likovni izraz kojim je umjetnik ostvario estetski i sadržajno zahtjevan slikarski opus koji ga je ujedno potvrdio jednim od ponajboljih modernih pejzažista u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti.