Dobrodošao predah od zbilje

Skupnu izložbu Kradljivci vremena, smještenu u „malom prostoru“ splitske Galerije umjetnina, potpisuju kustosice Jasminka Babić iz Galerije umjetnina i Leila Topić iz zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti. Kradljivci vremena dobro su nam poznata imena domaće i međunarodne suvremene umjetnosti: Marina Abramović, Lawrence English, Igor Eškinja, Momčilo Golub, On Kawara, Julije Knifer, Dalibor Martinis, Neli Ružić, Mladen Stilinović i Gorki Žuvela.

Koncept izložbe zasnovan je na mnogobrojnim i raznovrsnim definicijama i poimanjima vremena, s naglaskom na znanstvenoj pretpostavci prema kojoj vrijeme ne protječe nužno linearno, što je predočeno u filmu Terryja Gilliama Time Bandits, odakle i neznatno prilagođen naziv izložbe. Ukratko, Kradljivci vremena pokušaj je kustosica da putem umjetničkih radova publici približe „drukčiji doživljaj i osjećanje pojma vremena“, oslanjajući se u kratkom popratnom tekstu na Einsteinovu izjavu po kojoj razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti nije ništa doli iluzija.

Za razliku od modernizma i njemu svojstvene idealističke vjere u napredak te bezbroj utopijskih projekcija koje su se unutar njega rađale i događale u jednoličnom ritmu spekulacija – (ne)realizacija, Jasminka Babić i Leila Topić odabrale su područje su(-)vremene umjetnosti kao polazište za osmišljavanje izložbe i izbora umjetnika različitih medija i generacija, s uvjerenjem kako je riječ o polju „neprekinutog razgovora između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti“. Izabrani radovi svjedoče o tome da se vrijeme ne mora kretati isključivo unaprijed; moguće je i „kretanje unatrag, stajanje, zastajkivanje, posrtanje ili ga jednostavno ne mora ni biti“. Uz različita tumačenja fizičkih/prostornih atributa vremena, radovi redovito preispituju i samo njegovo značenje.

No, da ne gubimo dragocjeno vrijeme, valjalo bi krenuti od početka. Ili od kraja?

Zamrznute minute

Odmah po ulasku u izložbeni prostor pažnju mami rad Neli Ružić, svojevrsni triptih Treće vrijeme. Na lijevoj i desnoj plohi nalazi se po jedan sat s kazaljkama koje su međusobno povezane crnim koncem. S vremenom, pokreti kazaljki mrse niti i pretvaraju ih u statičnu hrpu linija koja zaustavlja kretanje satova. Atraktivni rad govori o osobnom iskustvu života na različitim krajevima svijeta, Meksiku i Splitu; o neodvojivosti dvaju razdoblja materijaliziranoj u gomili zapetljanog konca. Ovdje ne postoji prije i poslije, sve je međusobno isprepleteno, povezano. Vrijeme je u čovjeku.

Čekaonica Igora Eškinje prikazuje dobro nam poznat ambijent koji najčešće vežemo uz popratnu nelagodu, nervozu i frustraciju. Ta osjećanja intenzivnija su tim više što je Eškinjina scena „čista“, statična, uz blago nakošenu poziciju sjedalica koje stvaraju dojam jedva primjetna gibanja prostora/vremena. Može nam se činiti kako su u čekanju prošli sati, no najčešće je riječ o minutama. Čekaonice su zapravo ne-mjesta, heterotopije (Fou­cault) u kojima vrijeme gotovo pa je stalo.

Gospodari vremena

Vrijeme, Nemam vremena i Sad tri su umjetničke knjige Mladena Stilinovića, čiji nedavni odlazak najočitije upozorava na nestalnost tjelesnosti i neizbježnost nestajanja, stanja uzrokovanih protokom nama shvatljiva vremena. Prepoznatljivim pristupom razlaganja jezičnih oblika i ironiziranjem otkrivenih pojavnosti on je omalovažavao kapitalističku opsjednutost vremenom i novcem, kao i nepisano, ali nametnuto pravilo današnjice koje nalaže maksimalnu iskoristivost vremena do razine gdje sintagma „nemati vremena“ označava uspjeh, posebno ako se radi o korištenju vlastitih kapaciteta do krajnjih granica u svrhu stjecanja imutka. S tim na umu, u radu Nemam vremena Stilinović je ispisao svaku stranicu knjige od početka do kraja koristeći navedeni izraz, uz molbu da čitamo njegovu knjigu, koju je pisao kada nije imao vremena, onda kada ga ni mi ne budemo imali. Umjetnik je naumio pobijediti neprijatelja njegovom taktikom; ismijao je sustav, no upozorava nas da nema smisla živjeti isključivo da bi se radilo, već je potrebno imati vrijeme za sebe kako bismo stigli razmišljati, biti kreativni i – živjeti. U radovima Sad i Vrijeme Stilinović osvještava krhkost trenutka u vremenu.

On Kawara bio je japanski umjetnik s njujorškom adresom koji je u ljeto 1973. slao telegrame s porukom „I am Still Alive“ kustosima i ravnateljima brojnih svjetskih muzeja, pa tako i tadašnjem ravnatelju Galerije suvremene umjetnosti Radoslavu Putaru. Prije dvije godine Kawara je umro, no I am Still Alive još svjedoči o trenutku zamrznutu u vremenu, o umjetnikovoj stalnoj prisutnosti bez obzira na njegovu fizičku smrt. On Kawara izjednačio je pojmove vremena i fizičkog postojanja, a muzealizacija njegovih telegrama postala je njegova imortalizacija. On Kawara pobijedio je vrijeme.

Kada se govori o radu Julija Knifera, može se reći da je on na neki način izmislio vlastito vrijeme. Rijeka kreativnosti utisnula je u njegov život i profesionalni rad meandre, koji su ubrzo postali  njegova vlastita vremenska zona – subjektivizirano vrijeme.

DM Talks to DM Dalibora Martinisa kultni je primjerak domaće suvremene umjetničke produkcije, autointervju u kojem umjetnik 2010. odgovara na pitanja koja je kao 31-godišnjak sam sebi postavio još 1978. godine. Taj rad, dokaz ustrajnosti i kreativnog pristupa tipičnog za sedamdesete, zapravo je vremeplov koji spaja dva nespojiva svijeta, prošlost i sadašnjost; instrument koji dokazuje mogućnost njihove koegzistencije. Uzevši u obzir igru vjerojatnosti i broj proizvoljnih osobnih izbora unutar minuloga vremenskog okvira, lako je uživjeti se u razmišljanje o prirodi (među)vremena i mogućnostima putovanja unatrag ili unaprijed.

Bilježenje trajanja

Uz dominantno vizualne radove, kustosice su odlučile upotpuniti izložbu s pomoću 5 zvučnih ambijenata umjetnice Marine Abramović. Pet metronoma, instrumenata kojima se u glazbi određuje tempo, razmješteno je prizemljem muzeja. Primarni cilj tog postupka bio je osvijestiti protjecanje vremena tijekom posjeta izložbi. Otkucavanje metronoma nije sinkronizirano; svaki ima vlastiti ritam, što otvara mogućnost istodobna postojanja zasebnih vremena na nama još nepoznatoj razini stvarnosti. S druge strane, otkucavanje metronoma može jednostavno predstavljati iluziju vremena, jer se ne radi o pravim jedinicama vremena, već samo o podsjetniku da vrijeme protječe.

Prošlo Gorkoga Žuvele sastoji se od dva paralelna, horizontalno postavljena komada drva na galerijskom zidu. Jedno je s rupom u sredini. Taj rad sličan je brojnim Žuvelinim radovima; riječ je o strategiji svojstvenoj konceptualnoj umjetnosti, prisvajanju objekta uz sitnu intervenciju (stvaranje rupe u drvu) i uspostavljanja značenja na razini jezik–objekt kako bi se oživili nepokretni monoliti tvrdih materijala, u ovom slučaju drva. Ono što je prošlo puno je drvo. Ono što je sada rupa je što ju je umjetnik napravio, što ju je vrijeme napravilo.

Lawrence English, umjetnik i skladatelj elektronske glazbe i zvuka, u izložbenom postavu predstavljen je radom Approaching Nothing, kompozicijom temeljenoj na preslušavanju snimki veloluškog ambijenta na isti način kako je to radio francuski skladatelj Luc Ferrari 1968. Englisheva glazba sluša se u udobnom naslonjaču, osluškuje smirujuća obrada zvukova maloga primorskog mjesta, priziva se tako i preklapa ono vrijeme koje je Ferrari bilježio godinama prije.

Postav zaokružuje Momčilo Golub, čija Zbivanja, strane novine sakupljane između 2013. i 2016, prekrivaju cijeli vanjski dio zapadnoga zida male galerije. One tvore golemu matricu događaja i datuma kroz koju sagledavamo vrijeme i njegovu promjenjivost. Iz naslovnica je vidljivo kako se, iako vrijeme prolazi, malošto zapravo mijenja.

Visoka razina postava

Budući da sam dobro upoznat s ovim izložbenim prostorom, kad sam saznao da će se u njemu organizirati skupna izložba međunarodnog predznaka, bio sam skeptičan. Jedna od kustosica, kojoj sam izrazio sumnju u kapacitet prostora, Jasminka Babić, rekla mi je tada: „Ne brini se, vidjet ćeš da će sve sjesti na svoje mjesto.“ Tako je i bilo. U globalu, unatoč priličnom broju sjajnih umjetnika i radova, postav je neobično stabilan i bez ikakva problema funkcionira na nekoliko razina. Radovi izvrsno odgovaraju zacrtanom konceptu, a bez obzira na njihovu individualnu snagu, među njima postoji dijalog  i mogu se gledati kao dio zasebnih tematskih blokova.

Na razini broja radova i samog prostora izložba je možda mogla biti veća, no činjenica jest da Galerija umjetnina, uz stalni postav, za veće projekte ima na raspolaganju tek istočni dio u kojem se trenutno nalazi impresivna izložba fotografije. Tako će biti sve dok se ne riješi projekt proširenja muzeja. Problem bi mogao biti i manjak radova stranih umjetnika, no njih je lako zanemariti kad se uzme u obzir to da na izložbi nema prosječnog, a kamoli lošeg rada. Dapače, naši muzeji mogu se pohvaliti snagom svojih fundusa iz kojih očigledno s lakoćom mogu izvući itekako reprezentativne radove. To je uostalom bilo i pragmatično, jer su obje kustosice zaposlenice vodećih muzeja svojih gradova.

No, i bez svega toga, kustosice najavljuju nastavak izložbe u zagrebačkom MSU, što bi trebalo smiriti strasti među opsjednutima veličinom. Budući da je dio koncepta zasnovan na dijalogu raznih generacija na suvremenoj umjetničkoj sceni, ono što pak nije po volji autoru ovih redaka jest izostanak autora mlađih od 35 godina. A zasigurno ih se može naći. Ukoliko se vratimo na pojedinačne radove, šteta je što se rad Momčila Goluba našao na hodniku muzeja, s vanjske strane zapadnoga zida, jer se gubi među raznim informativnim plohama i izlošcima. Uz to, za razliku od otvaranja, na postamente s metronomima Marine Abramović postavljena je uputa da se izlošci ne diraju, čime rad postaje besmislen i kustoski koncept ispašta.

Kad se sve zbroji i oduzme, mišljenje autora ovog teksta je kako izložba Kradljivci vremena svakako zavređuje posjet. U sveopćoj strci današnjice o kojoj je progovorio i Stilinović u svom radu, ova izložba postaje vremenska kapsula, dobrodošao predah od zbilje. U njoj se osjeća vrijeme u vremenu; vrijeme za posvećenost sebi. Kustosice najavljuju da će ista izložba u nešto izmijenjenu i proširenu izdanju uskoro biti predstavljena i u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Mi, koji zasada možemo razumjeti tek jednosmjeran protok vremena, iz tog razloga trebamo radosno iščekivati budućnost.