Vijenac 584 - 586

Povijest

U povodu 800. obljetnice ustanovljenja Dominikanskog reda (1216–2016)

Veliki jubilej Reda propovjednika

Stjepan Krasić

Velika novost novoga reda sastojala se u važnosti koju je dobio studij. Dominik je svom redu htio dati dimenziju univerzalnog i intelektualnog apostolata. U tu je svrhu 1220. dao unijeti u pravila da članovi njegova reda moraju „učiti danju i noću, kod kuće i na putu“. Studij nije smio biti jedno od njihovih zanimanja, nego glavno zanimanje

 

 

Svaka važnija obljetnica neke zajednice prigoda je za koliko-toliko zaokružen, makar i samo letimičan pogled na njezine korijene, narav i domete, bez pretenzija na donošenje definitivnih povijesnih ocjena. Red propovjednika (lat. Ordo fratrum praedicatorum, akronim OP) – kako se službeno naziva Dominikanski red – ove godine slavi doista rijedak jubilej: 800. obljetnicu svoga službenog odobrenja, nakon čega je bio ne samo svjedok nego i protagonist mnogih važnih zbivanja kako opće, tako i hrvatske nacionalne povijesti. 

Povijest Dominikanskog reda na neki način počinje još prije rođenja njegova utemeljitelja, španjolskog redovnika sv. Dominika de Guzmána (oko 1170–1221), slikovitom legendom. Njegovoj se majci Ivani de Aza, supruzi kastiljanskog plemića Feliksa de Guzmána, u gradu Calaruergi u viđenju učinilo da u utrobi nosi psića sa zapaljenom bakljom u ustima, kojom je po izlasku iz utrobe osvijetlio i zapalio čitav svijet. U jednom drugom viđenju na njegovu je čelu vidjela zvijezdu, što je bila najava da će on jednoga dana biti svjetlo narodima. No Dominik je iz legende ušao u povijest prilikom važne diplomatske misije koja se pokazala presudnom za cio njegov kasniji život. Kao pratilac biskupa Osme Diega de Acebesa u diplomatskoj misiji u Dansku 1203, imao je mogućnost upoznati teško vjersko stanje na jugu Francuske, gdje je bio vrlo raširen heretički pokret albižana. Shvativši ne samo njihovu opasnost po Crkvu i društvo nego i način razmišljanja i metode rada, on je s nekoliko drugova počeo propovijedati u evanđeoskoj jednostavnosti i siromaštvu, odgajajući u istom duhu pobožne albižanske žene koje su se obratile na katoličku vjeru. Za njih je 1207. u Prouilleu kod Fanjeauxa osnovao samostan da radom i molitvom pomažu misionarima. Ostavši sam nakon Diegove smrti (30. prosinca 1207), našao je potporu za svoj projekt u tuluškom biskupu Fulku, koji je odobrio njegovo propovijedanje u svojoj biskupiji, stavivši mu na raspolaganje crkvu sv. Romana.

No Dominikov je pogled već u to doba bio uperen mnogo dalje: htio je da se polje rada njegova reda ne ograniči na jednu biskupiju, nego na cijeli katolički svijet, gdje je, osim albižana, bilo i drugih krivih vjerovanja i društvenih problema. Odobrenje za nešto takvo mogao je dati samo papa.

U tu svrhu Fulko je 1215. s njim pošao papi Inocentu III. (1198–1216) u Rim, postigavši usmeno obećanje o skorom priznanju novoga reda. No to je obećanje zbog njegove nenadane smrti poveljom izdanom 22. prosinca 1216. ispunio Honorije III. Drugom poveljom od 21. siječnja 1217. papa je potvrdio novi red, „koji se ima zvati i biti Red braće propovjednika“.

Širenje Europom

Papino odobrenje novoga reda pokazalo se od najveće važnosti za Katoličku crkvu. Odmah su u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj na njegova vrata počeli kucati brojni svećenici i sveučilištarci, što je bila potvrda potrebe za jednim takvim redom. Utemeljitelj novoga reda nije ih htio gomilati u već postojećim samostanima, nego ih je slao na sve strane da rade i osnivaju nove. „Sjeme koje je rasuto donosi ploda, a ono koje se čuva trune.“ Tako je 15. kolovoza 1217. sedmoricu poslao u Pariz, četvoricu u Španjolsku, trojicu u Toulouse, a dvojicu u Prouille, da budu na usluzi tamošnjim sestrama, obraćenim albižankama. Sam je Dominik preko Milana i Bologne otputovao u Rim da pripremi teren za nove samostane u Italiji. U međuvremenu je 1220. u Bologni održao jedan, a 1221. u Parizu drugi kapitul (opću skupštinu) na kojima je donio važne smjernice za unutarnje uređenje, širenje i djelovanje reda koji je teritorijalno bio podijeljen na provincije i samostane. Svu zakonodavnu vlast dobili su opći i provincijalni kapituli, a izvršnu vlast vrhovni poglavar reda, provincijali i priori. Sve su službe podvrgnute izboru i vremenski ograničene. Nakon što je tako pripremio red da može samostalno ići naprijed, Dominik se 6. kolovoza 1221. – iscrpljen radom, molitvom i pokorom – u Bologni ugasio poput svijeće koja je svijetleći potpuno istrošila gorivo. Papa Grgur IX. 1234. proglasio ga je svetim, usporedivši ga s velikim utemeljiteljima crkvenih redova poput Benedikta, Bernarda i Franje Asiškoga.

No ako se po neminovnom prirodnom zakonu ugasila osobna Dominikova životna svijeća, svijeća njegova reda nije se nikada više ugasila. Njegova pojava na povijesnoj pozornici Europe bila je revolucionarna novost, ne samo za redovnički pokret nego i za samo društvo. Prva novost bila je povlastica propovijedanja, koju su dotle imali isključivo biskupi kao bitnu odrednicu svoga djelovanja. To su poslanje sada mogli ostvariti svi članovi novoga crkvenog reda u snazi same svoje redovničke profesije, i to na tri načina: živom riječju s crkvenih propovjedaonica, riječju izgovorenom sa sveučilišnih katedri i pisanom riječju. Sva tri načina bila su u službi istog poslanja i jednako vrijedna, a izbor je trebao ovisiti o osobnim sklonostima, stvarnim mogućnostima i prilikama. Ostvarenje tog cilja nije bilo lako postići. Bilo je potrebno ujediniti i dovesti u sklad ono što dotad nikomu nije pošlo za rukom: samostanski i apostolski život, odnosno monaha i apostola po evanđeoskom uzoru, tako da se apostol ne izgubi u monahu, ni monah u apostolu.

Druga velika novost novoga reda sastojala se u važnosti koju je dobio studij kao identifikacijska oznaka reda. Dotadašnji crkveni redovi benediktinskih ili augustinovskih korijena provodili su život u velikim opatijama živeći od ručnog rada ili su svoj apostolat ograničavali na određenu biskupiju. Iako je izrastao iz takve sredine, Dominik je shvatio da je mnogo bolje proučavati rukopise nego ih prepisivati. On je svom redu htio dati dimenziju univerzalnog i intelektualnog apostolata. U tu je svrhu 1220. dao unijeti u pravila da članovi njegova reda moraju „učiti danju i noću, kod kuće i na putu“. Novak je prilikom stupanja u red morao prihvatiti obvezu učenja, bez obzira gdje se bude nalazio. Studij nije smio biti jedno od njegovih zanimanja, nego glavno zanimanje.

Sretna okolnost da je osnutak novoga reda pao u vrijeme osnivanja prvih sveučilišta u Europi kao mjesta najviše izobrazbe i znanstvene elaboracije imala je velik utjecaj na buduću sudbinu reda. Za razvitak vlastitoga školstva mladoga reda bile su presudne smjernice donesene 1228. Prva je precizirala da se bez posebnog odobrenja vrhovne uprave reda ne smije osnivati nijedan novi samostan ako za nj nije bilo unaprijed osigurano najmanje dvanaest članova, među kojima je trebao biti i jedan doktor teologije. To je, drugim riječima, značilo da svaki samostan mora biti i škola, čime je prvi put pred neku redovničku zajednicu bio postavljen tako ambiciozan zahtjev. Budući da je red u to vrijeme imao samo jednoga člana s doktorskim naslovom, koji se mogao postići samo na pariškom sveučilištu, radilo se, razumljivo, o programu koji je tek u budućnosti trebalo ostvariti. No ta je odredba presudno utjecala na svu budućnost reda, jer su u njoj bile sadržane sva njegova snaga i veličina.

Težište je, dakle, bilo na samostanu, koji je i u intelektualnoj izobrazbi članova trebao biti samodostatan. Intelektualni život i akademski naslovi postali su s vremenom toliko cijenjeni da im se počela pridavati vrst religioznog kulta: učenje se izjednačavalo s bogoštovljem i molitvom, učenjaci su se uspoređivali s mučenicima, a neznanje proglašavalo grijehom. Znanost i znanje nisu mogli doživjeti veću apoteozu! Red propovjednika na taj se način ustrojio kao „sveučilišni kler“ specijaliziran za doktrinarni apostolat, tako da – između ostaloga – od 13. stoljeća do danas službu „teologa papinskog doma“ obnaša Dominikanski red. Bio je to vrhunac ne samo 13. stoljeća nego i srednjega vijeka u duhovnom i intelektualnom pogledu.

U razvoju vlastitoga školstva reda važnu ulogu odigralo je pariško sveučilište, koje je u 13. stoljeću blistalo punim sjajem zahvaljujući filozofiji i teologiji kao dvjema „najintelektualnijim“ disciplinama. Tu su se ona sedmorica koje je Dominik 1217. tamo poslao zahvaljujući pomoći pape Honorija III. uspješno uključila u sveučilišnu nastavu. Pariško sveučilište uskoro je postalo svjedok dotad jedinstvena događaja: članovi tek osnovana i dotad nepoznata crkvenog reda preuzeli su 1229. prvu sveučilišnu katedru, a dvije godine poslije i drugu, te u sklopu sveučilišta otvorili vlastito generalno učilište. Bilo je to prvi put da neki crkveni red dobije neku katedru i na taj se način uključi u sveučilišni život.

Intelektualna elita

No to je bio samo prvi korak u dugom i izvanredno plodnom procesu razvitka vlastitog školstva. Time je red izborio sebi mjesto u visokoškolskim krugovima, a njegovi brojni članovi ne samo od učenika postali učitelji nego – s Albertom Velikim (oko 1193–1280), Tomom Akvinskim (1224–1274) i mnogim drugim magistrima – na području filozofije i teologije u svega četrdesetak godina postali vodeća intelektualna snaga Europe.

Inkorporacija u pariško sveučilište dala je generalnom učilištu Dominikanskog reda kao odsjevu izvanrednog ugleda pariškog sveučilišta znanstveni ugled koji je ostao nepotamnjen cijeli srednji vijek, pokazavši na taj način putokaz kojim su poslije osnovana učilišta trebala ići na usponu do najviših akademskih i znanstvenih visina. Zvijezda Dominikova reda možda nije nigdje zablistala takvim sjajem kao upravo u visokom školstvu. No brzi uspon pariškoga generalnog učilišta pokazao se samo privremenim rješenjem u velikoj potražnji sveučilišne izobrazbe i najviših akademskih naslova. To je navelo red da počne razmišljati o osnivanju novih vlastitih i samostalnih generalnih učilišta, za što je bila nužna papinska suglasnost.

Godine 1248. osnovana su četiri nova generalna učilišta. Kad ni to nije bilo dovoljno da zadovolji sve potrebe reda, 1270. osnovana su dva druga, ali je 1302. bilo određeno da svaka provincija treba imati vlastito generalno učilište. Svakom od njih bila su priznata prava i povlastice koje su pape davali ostalim sveučilištima. Dominikanski školski sustav izrađen po modelu pariškoga sveučilišta imao je više stupnjeva unutar kojih je moglo biti i po nekoliko vrsta škola ili učilišta s vlastitim nastavnim planom. Bazu mu sačinjavaju samostanske „gramatičke“ škole, a nadgradnju samostanska filozofsko-teološka učilišta, provincijska ili posebna filozofsko-teološka učilišta i generalna učilišta ili sveučilišta. Naobrazba koja se na njima stjecala nije smjela biti ispod razine koja se stjecala na javnim učilištima.

Albert Veliki i Toma Akvinski

Dominikanski red, čija je pojava na vjerskoj i kulturnoj pozornici srednjega vijeka bila osobita novost, i sam je uveo više važnih novosti, koje su postale trajna baština zapadne civilizacije. Uvođenje obveze ne samo sama studija filozofije i teologije nego i učenja stranih jezika omogućilo je plodan susret s drugim kulturama, napose s grčkom, židovskom i arapskom kulturom, umjesto sučeljavanja s njima. To je – između ostaloga – urodilo uvođenjem aristotelizma na Zapadu kao najvažnijeg dometa klasične grčke filozofije. Za to su posebne zasluge stekla dva dominikanca: Albert Veliki (1193–1280), prozvan doctor universalis, vjerojatno najveći i najsvestraniji učenjak srednjega vijeka. Njegovo se zanimanje protezalo na gotovo sva znanstvena područja toga doba počevši od filozofije, teologije, egzegeze, liturgije i asketike, do fizike, kemije, medicine, antropologije, zoologije, botanike, mineralogije, geologije, astronomije, meteorologije, matematike, mehanike, klimatologije, kozmologije, kozmografije, arhitekturu…, ne zanemarivši pritom razna praktična umijeća kao što su umijeća tkanja, plovidbe, poljodjelstva. U kozmografskim istraživanjima otišao je tako daleko da je iznio nove dokaze za okruglost Zemlje kojima se tri stoljeća poslije poslužio Kristofor Kolumbo. On je – po riječima njemačkoga prirodoznanstvenika G. Wimmera – „proučavao i opisao cijeli svemir, od zvijezda do kamenja“.

Albertov učenik Toma Akvinski (1225–1274) bio je jedan od najvećih ne samo srednjovjekovnih nego uopće zapadnjačkih mislilaca. On je shvatio važnost suvremene znanstvene i filozofske misli, osobito aristotelizma kao eminentno racionalnog sustava koji je u teologiji mogao korisno poslužiti za produbljenje i racionalno opravdanje temelja kršćanske vjere, a u slučaju napada i za njezinu obranu. I dok su neki laički magistri – po želji i naređenju papa – uzalud pokušavali doći do izvornog teksta Aristotelove Fizike, dominikanci su izveli pravi pothvat: preveli su s izvornog grčkoga na latinski važnija Aristotelova djela i „očistili“ peripatetičko učenje od averoističkih natruha i panteističkih naslaga koje su bile glavna smetnja za njegovo prihvaćanje, što je omogućilo zamjenu tradicionalne platonističke potpore teologiji „znanstvenim“ aristotelizmom kao solidnim temeljem „katoličke“ filozofije.

Suprotno onomu što su ne samo tada nego i kasnije mnogi zastupali, ni Toma ni Albert filozofiju nisu smatrali sluškinjom teologije (ancilla theologiae), nego autonomnom disciplinom koja ima svoja načela i pravila. Ona može bez teologije, a teologija bez nje ne može. Toma se u teologiji obilno služio filozofijom, ali je nikada nije brkao s Objavom. Naprotiv, učio je, kada je riječ o Božjim tajnama, filozofija mora šutjeti. Filozofija i teologija Tome Akvinskoga vrhunac je srednjovjekovne skolastičke misli i temelj katoličke dogmatike sve do danas. Toma Akvinski najveći je sistematičar svojega doba i najbolji poznavatelj filozofske tradicije. Njegovo djelo ubrzo je postalo temelj skolastičkog obrazovanja i službenom filozofsko-teološkom metodom Katoličke crkve (tomizam), a on „prvak filozofa“ (princeps philosophorum) i „opći učitelj“ (doctor comunis).

S opisanim procvatom reda na apostolskom, društvenom, intelektualnom i školskom području išla je usporedno i njegova brojčana snaga. Red je dotad neviđenom brzinom udario temelje u Francuskoj, Italiji, Španjolskoj, Njemačkoj, Skandinaviji, Engleskoj, Poljskoj, Ugarskoj i Hrvatskoj. Godine 1277. red je imao dvanaest provincija i 404 prioralna samostana. Potkraj stoljeća brojio je nešto više od 13.000 članova, od čega je na raznim učilištima i sveučilištima imao oko 1.500 ljudi. Godine 1303. imao je 18 provincija i 500 prioralnih (većih) samostana. Vrhunac razvoja doživio je u 17. i 18. stoljeću, kada je dosegnuo brojku od oko 30.000 članova. No procvatu su zadali težak udarac apsolutistički i prosvjetiteljski režimi pa se u 8. desetljeću 19. stoljeća njihov broj smanjio na svega 3500 članova. Drugi svjetski rat i uspostava komunističkog režima u zemljama Istočne Europe ponovno je bio zaprijetio opstanku reda na tim prostorima, ali je pad Berlinskog zida još jednom najavio bolju budućnost.

Danas red broji oko 7000 članova, od čega oko 1100 braće u formaciji. Nazočan je na svim kontinentima, u 95 zemalja, organiziran u 45 provincija, viceprovincija i vikarijata. No bilo je i drugih razloga brojčane, pa i kvalitativne, oscilacije: ratovi, epidemije, uzimanje najboljih članova u crkvenu hijerarhiju. Na početku su unutarnji propisi zabranjivali prihvaćati te službe, ali nije se moglo spriječiti da Opća crkva za svoje potrebe posegne za tako bogatim resursom kvalificiranih ljudi. U tijeku povijesti četvorica su bila izabrana za Petrove nasljednike: Inocent V. (1276), Benedikt XI. (1303–1304), Pio V. (1566–1572), a stotine drugih, redovito ponajboljih, na biskupske, nadbiskupske, patrijarhalne i dr. stolice. Crkvena hijerarhija je, istina, time bila obogaćivana, ali je red kao takav neprestano osiromašivan. 

Dominikanci u Hrvatskoj

Dolazak prvih članova mladog Propovjedničkog reda u ugarske i hrvatske krajeve zbio se još za života sv. Dominika. Odluka o proširenju reda na to područje donesena je 1221. na drugom općem zboru reda u Bologni, a zadatak za njezino ostvarenje povjeren fr. Pavlu Dalmatincu. On je još iste godine skupa s četvoricom drugova u gradu Veszprému osnovao samostan, a ubrzo i samostane u Székesfehérváru, Budimu i drugdje. Iz onoga što znamo o stvarnim nakanama sv. Dominika čini se da ni Ugarska ni Dalmacija, kao katoličke zemlje, nisu bile krajnji ili isključivi cilj tih redovnika, nego prije svega Bosna i Slavonija, koje su, kao i južna Francuska, bile pod snažnim utjecajem ondašnjih katarskih i novomanihejskih pokreta. Čim je, naime, u ugarskim samostanima porastao broj članova reda, fr. Pavao ih je kao provincijal – kako oko 1259. piše dominikanski ljetopisac Suibert – jedne poslao u kumansku zemlju, a druge u hrvatske krajeve između Drave i Save, gdje je, kako navodi, u to vrijeme bilo mnogo katara. Pravci njihova širenja reda usporedno su išli od sjevera i juga kako bi se na taj način stvorio svojevrsni „sanitarni koridor“ prema krajevima njihova budućega djelovanja. Prvi dominikanski samostani u hrvatskim krajevima niknuli su upravo u Slavoniji, gdje je u okolici Virovitice, Požege i župe Novak kod današnjeg Donjeg Miholjca bilo dosta „bosanskih krstjana“. Najprije je Pavlov drug Sadok iz Poljske oko 1228. u Zagrebu osnovao samostan, a ubrzo – možda čak i u isto vrijeme – osnovani su samostani u Čazmi, oko 1230–35. dva samostana u samoj Bosni, zatim u današnjoj Bosanskoj Dubici na desnoj obali Une (1242), u Virovitici te u Bihaću (prije 1266) i drugdje.

Usporedno s osnivanjem tih samostana u kontinentalnoj Hrvatskoj teklo je njihovo osnivanje u gradovima i mjestima uzduž jadranske obale: u Dubrovniku (oko 1225), u Ninu (oko 1228),  Splitu (prije 1243), Zadru (1244), Pagu (oko 1250), Trogiru (1265), Kotoru (1266), Skradinu, Hvaru (prije 1312), Šibeniku (1346), Podgrađu kod Nina (1352), Senju (1378), Krku (prije 1380) i dr.

Prva, možda i najvažnija prosvjetno-znanstvena ustanova koju su dominikanci donijeli u hrvatske krajeve bilo je razvijeno i dobro organizirano školstvo, koje je dobilo svoj najbolji izričaj u prvom sveučilištu, koje se po ondašnjoj terminologiji zvalo „generalno učilište“ (studium generale). Utemeljio ga je vrhovni poglavar reda Rajmund de Vineis 1396. u Zadru, sjedištu Dalmatinske provincije. Bilo je prva visokoškolska ustanova ne samo na hrvatskom tlu nego i u jugoistočnoj Europi. Imalo je kao i druga visoka učilišta u naprednoj zapadnoj Europi dva fakulteta: filozofije i teologije, s povlasticom podjele najviših akademskih naslova koje je i država priznavala. Bilo je otvoreno svima pa su ga osim domaćih pohađali studenti iz drugih europskih zemalja. Djelovalo je sve do francuske okupacije Dalmacije 1807. kao jedina kulturna ustanova međunarodnoga značaja tijekom više stoljeća na hrvatskom tlu.

U istom samostanu su se, uz filozofiju i teologiju na generalnom učilištu, njegovi članovi bavili rješavanjem raznih praktičnih problema kako bi unaprijedili gospodarstvo. Potkraj 15. i početkom 16. stoljeća jedan je samostanski ljekarnik od višnje maraške, čije stablo nije nigdje uspijevalo tako dobro kao na dalmatinskom tlu, razvio izvorni postupak proizvodnje izvrsnog i tipičnog aromatičnog likera rozolja (maraskina). Njegova je vrsnoća otpočetka bila tolika da potražnju za njim nije bilo moguće zadovoljiti pa je zadarski liker postao dominantni brend u Dalmaciji i Mlecima. Kako su mletačke vlasti poticale proizvodnju rakije i likera, proizvodnja likera od maraške već je tridesetih godina 16. stoljeća prerasla u manufakturu ostvarujući velik prihod cijelom kraju.

Dubrovnik je kao živahan trgovački grad s odličnim vezama na cijelom Sredozemlju brzo izrastao u važno kulturno središte. U njemu su dominikanci razvili zavidnu kulturnu djelatnost, koja je danas poznata daleko izvan njegovih granica. U njemu je 1492. osnovana bratovština slikara, jedna od najstarijih kulturno-umjetničkih udruga takve vrste u Europi. Svega devet godina poslije (1501) za veliku samostansku knjižnicu, čija se gradnja još privodila kraju, u izjavi vlade Dubrovačke Republike kaže se da će knjižnica „biti na čast Božju, na ukras samostana i na zadovoljstvo kako svih naših građana, tako i stranaca koji dolaze u naš grad“. Bila je to – koliko se zna – prva javna knjižnica nakon što je 1452. sličnu dao sagraditi knez Novello Malatesta u samostanu sv. Franje u svom gradu Ceseni kao prvu takve vrste u Europi.

Otvaranje vrata takvih knjižnica svim građanima bio je povijesni preokret u shvaćanju da znanje mora biti dostupno svima bez razlike na stalež ili imovinsko stanje. Usprkos pljački koju je dominikanska knjižnica doživjela za vrijeme francuske okupacije (1806–1814), ona i danas posjeduje stotinjak srednjovjekovnih rukopisa od 11. do 16. stoljeća neprocjenjive vrijednosti i najveći broj inkunabula (prvotisaka) na jednomu mjestu u jugoistočnoj Europi.

Dubrovačka knjižnica

Dubrovački je samostan opredijeljenost da znanje mora biti dostupno svima potvrdio 1626, kada je otvorio prvu javnu gimnaziju u gradu za sve građane bez razlike na društveni stalež, u kojoj se nastava, također prvi put u našim stranama, držala na hrvatskom narodnom jeziku. Za njezine polaznike jedan je od njezinih profesora, fr. Rajmund Džamanjić, napisao i 1639. u Veneciji tiskao prvi hrvatski pravopis pod naslovom Nauk za pisati dobro. Dubrovački dominikanci usto su nekoliko stoljeća prije drugih njegovali biografski rad kao posebnu povijesno-kulturnu granu. Prvi, koliko je poznato, počeo je fr. Ambroz Ranjina (oko 1490–1550), što su nastavili mnogi drugi. Najveći je bio fr. Serafin M. Cerva Crijević (1686–1759), koji je u svojoj plodnoj djelatnosti ostavio iza sebe deset biografskih djela, među kojima je i Bibliotheca Ragusina, koja u četiri sveska obrađuje život i rad 435 dubrovačkih pisaca od početka do sredine 18. stoljeća, bez čega bi naše poznavanje hrvatske kulturne povijesti bilo mnogo siromašnije.

Dubrovački dominikanci su se, uz to, na visokoj profesionalnoj razini bavili i zdravstvenom kulturom u službi običnih ljudi. Tako su sredinom 17. stoljeća otvorili javnu ljekarnu koju je vodilo stručno osoblje školovano na talijanskim sveučilištima. Samostanska knjižnica i danas posjeduje više od dvjesto naslova tiskanih od kraja 15. do 19. stoljeća iz kemije, mineralogije, antropologije, anatomije, higijene, interne i cerebralne medicine, oftalmologije, psihologije, zatim traktate o gotovo svim vrstama bolesti i načinu njihova liječenja. Tako širok raspon djela gotovo svih grana medicine više sliči stručnoj knjižnici nekog medicinskog fakulteta nego knjižnici jednoga, iako velikog i važnog samostana. U sklopu njezine djelatnosti fr. Ignacije Akvilini (1641–1713), enciklopedijski duh i neumoran znanstvenik, na domišljat je način popularizirao medicinu: sastavio je Liječnik kućni, prvi praktični priručnik „kućne“ medicine pisan u hrvatskim stihovima radi lakšeg pamćenja.

Ovaj letimičan pregled povijesti Dominikanskog reda i uloge hrvatskih dominikanaca na vjerskom i kulturnom, pa čak i nekim drugim područjima svoga naroda, ni u kojem slučaju ne iscrpljuje njihovu povijest proteklih osam stoljeća. Tek je pokušaj jednog pregleda na temelju samo djelomično sačuvanih i poznatih povijesnih izvora. Dovoljno je samo prisjetiti se činjenice da su oni stoljećima bili tihi, samozatajni i neprimjetni, ali stvarni posrednici između duhovno i kulturno najnaprednijih europskih središta i naših prilično tvrdih, kamenitih i nerijetko neplodnih područja kojima su prenosili najvažnije duhovne i kulturne tekovine, tako da se danas možemo pohvaliti da smo „uvijek imali europsku kulturu“, ne pitajući se i ne znajući odakle i kako je stizala k nama. To tek treba bolje istražiti i ispravno vrednovati.

Vijenac 584 - 586

584 - 586 - 21. srpnja 2016. | Arhiva

Klikni za povratak