Vijenac 584 - 586

Likovna umjetnost

IZLOŽBA SKULPTURE DALIBORA STOŠIĆA U GLIPTOTECI HAZU, 7. SRPNJA–18. RUJNA

Tradicija u suvremenom izričaju

Sonja Švec Španjol

Izložba pruža cjelovit uvid u bogat opus umjetnika koji je predanim i discipliniranim radom, vođen vlastitim načelima te izbjegavanjem kompromisa u svrhu trenutnog uspjeha, izgradio svojstven jezik utemeljen na oprekama

 

 

Izložba Skulpture hrvatskog umjetnika međunarodne reputacije Dalibora Stošića otvorena je 7. srpnja u Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Izloženo je šezdesetak radova koji omogućuju praćenje mijena u oblikovnom, tehničkom i sadržajnom pogledu unutar opusa autora tijekom proteklih tridesetak godina. Istovremeno izložba pruža uvid u naglašene suprotnosti između prepoznatljivih, perfekcionistički izvedenih, skulptura u kombinaciji drva i metala te asamblaža mrtvih prepariranih dijelova tijela životinja smještenih unutar raskošnih neobaroknih okvira.

Beskompromisan u umjetnosti i svom izrazu, Dalibor Stošić kiparstvo je prozvao vlastitom sudbinom. Možemo reći i kako je sudbina obilježila njegov život dvojnostima između nostalgičnih ljeta provedenih u rodnom Splitu i kulturnog uzdizanja tijekom odrastanja u Parizu te pohađanja nametnutoga studija ekonomije i toliko željena studija umjetnosti. Dualizam se očekivano manifestirao i u autorovu stvaralačkom životu. Pronalazak balansa između predanog i mukotrpnog fizičkog rada u zatvorenom atelijeru i prepuštanja osjećaju slobode prilikom jedrenja na otvorenom moru kod Dalibora Stošića rezultirao je materijalizacijom težnji, želja i očekivanja u spoju hladnog i krutog industrijskog metala te topline i mekoće prirodnoga drveta.

Rani i kasni radovi

U katalogu izložbe navodi se kako je riječ o svojevrsnoj rekapitulaciji dosadašnjeg umjetnikova rada s naglaskom na sučeljavanju starog i novog ciklusa, pri čemu je izbjegnut retrospektivan karakter izložbe. I doista, kada uđete u izložbeni prostor, preplavi vas osjećaj snage predstavljenih djela. Dok su pojedini manji primjerci grupirani u svojevrsne tematske cjeline, monumentalna rješenja čine prostorno žarište. Stalna izmjena ranih i kasnijih radova dokida uvriježeni kronološki slijed te oslobađa promatrača obveze praćenja razvitka i promjena kod autora, čime je omogućen neopterećeni boravak u prostoru ispunjenu izražajnim kiparskim ostvarenjima. Prolaskom kroz postav promatrač biva intuitivno privučen pojedinim skulpturama, bilo da je riječ o dominantnim rješenjima ili pak intimnim ostvarenjima manjih dimenzija. Pojedincu je prepuštena sloboda samostalnoga građenja osobnog viđenja izloženoga opusa uz upoznavanje autora na osnovi rada utemeljena na suprotnostima. Jedina su slabost postava slabo čitljive legende – crna slova na prozirnoj foliji nalijepljena na tamnosive postamente i zidove doista ne narušavaju vizualni dojam postava, ali uvelike otežavaju informiranje o radovima.

Na samu početku izložbe pozornost privlači rad Feniks iz 1990. Stilizirana interpretacija svete ptice iz egipatske mitologije oblikovana je u kombinaciji hrasta i čelika, dualitetu materijala koji je s vremenom postao autorov zaštitni znak. Rani rad objedinjuje i naznačuje smjernice budućih skulptura kao što su masivnost, arhaičnost, simboličnost, monumentalnost, pročišćenost, uravnoteženost, ali i povezivanje starog i novog, tradicije i moderne, prirodnog i umjetnog, čovjeka i prirode, prirode i stroja… Polazišna točka za gradnju pojedine skulpture kod Dalibora Stošića element je pronađen među željeznim otpadom, posebice masivnim brodskim komadima odbačenih željeznih dijelova strojeva. Oblici su se jednostavno nametnuli sami po sebi. U industrijskom otpadu autor je prepoznao buduće motive iz najrazličitijih sfera, poput biljnog i životinjskog svijeta, ali i svijeta mitologije, te je oblikovao skulpture kao žive oblike sazdane od suprotstavljenih sila primijenjenih materijala usklađenih u dinamičkoj ravnoteži oblikovanja. Niz djela manjih dimenzija iz različitih razdoblja Sova (2015), Mali orao (2006), Puran (2007), Golubica (1989) omogućavaju pregled razrade oblika unutar jednog motiva – ptice. Moćni, stilizirani, zatvoreni volumeni primjer su uporabe tradicionalnih materijala i klasičnih oblikovnih načela realiziranih u skladnim proporcijama i simetričnim kompozicijama, obogaćeni energijom drevnih civilizacija, što im daje karakter arhetipskih skulptura. Niz završava najranijim radom predstavljenim na izložbi Očekujući barbare iz 1988, koji je označio sam početak otkrivanja svijeta skulpture zasnovane na spoju suvremenosti i tradicije.

Stvaranje trash-kulture

Svojevrsni intermezzo među skulpturama čine asamblaži na zidu koji prostorno odvajaju skulptorske tematske cjeline i ostavljaju prostor za smještaj monumentalnih primjeraka poput Minotaura ili pak korespondiraju s izloženim skulpturama poetskom imaginacijom nadahnutom biljnim i životinjskim svijetom. Asamblaže čine preparirani dijelovi tijela životinja na podlozi bogate baršunaste tkanine intenzivne boje smještene unutar raskošno razvedenih zlatnih ili crnih okvira. Radovi nabijeni simbolikom izravna su kritika današnjega društva. Morbidnost koja se javlja prilikom gledanja prave mrtve prirode unutar zlatnih okvira dodatno ističe ljudsku odgovornost spram prirode, propitivanje vlastite svijesti o učinjenom, referirajući se pritom na učinke istrebljivanja životinja, uništavanje šuma i gubitak sustava vrijednosti čiji je nusprodukt trash-kultura današnjice i fiksacija na profit koji osigurava moć i relevantno pozicioniranje u društvu.

Znakovi u prostoru

Iako na prvi pogled nespojivi, asamblaže i skulpture povezuje uporaba ready madea, ali i polazište u zoomorfnim i biomorfnim oblicima. Dojmljiv rad Metamorfoza iz 2009. povezuje dva ciklusa utoliko što unutar bogatoga vitičastog zlatnog okvira Stošić smješta svoju omiljenu materiju – drvo. Bogatstvo kore drveta konkavnošću doslovce poziva promatrača da uđe u „sliku“.

Zanimljiv je odmak od masivnosti i težine većine izloženih skulptura cjelina mobila tematski vezanih uz svijet kukaca koje karakteriziraju oble, napete i povremeno istanjene površine kojima možemo pridružiti i niz kaktusa najavljenih radom Čelični kaktus na kamenu iz 2014. u izložbenom prostoru, a koji se nastavlja kolorističkim varijantama u dvorištu Gliptoteke. U kategoriju plošnih rješenja ulaze i zanimljive realizacije poput Poljupca izvedena u varijanti reljefa i samostojeće skulpture na drvenom postamentu, gdje je grubost čelika ublažena toplinom crvene boje.

Žarišta su izložbenoga postava radovi Minotaur i Bik. Dominirajući veličinom, monumentalnošću i snagom izričaja oni postaju znakovi u prostoru. Snaga mitološkog bića Minotaura utjelovljena je u sukobu, spoju i borbi dvaju masivnih materijala. Bogatstvo i raskoš materije drveta u potpunoj je suprotnosti s čeličnom jezgrom koju obavija, dok sinergija oprečnosti pridonosi ekspresivnoj monumentalnosti. Bik iz 1991. oličenje je bezvremenske skulpture koja odolijeva trendovima pojedinih razdoblja. Cjelokupna snaga životinje sazdana je unutar mase pomno oblikovana volumena od hrastovine s čeličnim akcentima glave, repa i podnožja. Maksimalna nabijenost tijela i fokusiranost pogleda pognute glave označava čistu koncentraciju pulsa koji se ostvaruje tik pred sam čin kretanja. Arhetipski karakter sadržan u materiji, oblikovanju i snazi koju skulptura posjeduje obilježen je suvremenim promišljanjem unutar kojeg Stošić ne bježi od starog i tradicionalnog, već ih interpretira na nov i osebujan način te ih objedinjuje unutar prepoznatljivoga rukopisa univerzalnih vrijednosti. Uz skulpturu Bika izloženo je i Bikovo srce. Simbolična i krajnje jednostavna forma iz 2005. specifična je zbog različitosti obrade pojedine površine. Dok je jedna strana zaglađena, na drugoj su vidljivi tragovi dlijeta, treću definiraju pravokutne udubine, a četvrtu već prepoznatljive čelične spojnice. Taj rad sažima karakteristike Stošićeva pristupa u obradi drvenih skulptura jer ih s jedne strane polira do savršenstva, a istovremeno ostavlja vidljivim prirodne raspukline i tragove oblikovanja jer ih, kako sam ističe, ne smatra pogreškama, već znakovima unutarnjih i vanjskih sila koje oblikuju skulpturu.

Izložba pruža cjelovit uvid u bogat opus umjetnika koji je predanim i discipliniranim radom, vođen vlastitim načelima i principima te izbjegavanjem kompromisa u svrhu trenutnog uspjeha, izgradio svojstven jezik utemeljen na oprečnostima. Dualizam u privatnom i profesionalnom životu, kao i stalni nagon za stvaranjem nečeg izvornog, rezultirao je pronalaskom savršene ravnoteže unutar promišljanja, oblikovanja i realizacije skulptura. Stalna podijeljenost autora između estetike i etike te forme i koncepta dovela je do polarizacije opusa na fizičko, materijalno i duhovno promišljanje o skulpturi sa svrhom stvaranja bezvremenskih arhetipskih djela i razradu koncepta asamblaža s dubokim propitivanjem etike ljudskog djelovanja, objedinjujući ih zajedničkim polazištem – razgolićivanjem stvarnosti.

Vijenac 584 - 586

584 - 586 - 21. srpnja 2016. | Arhiva

Klikni za povratak