San o slobodi Maxa Ernsta

Međunarodni kulturni centar (Międzynarodowe Centrum Kultury) u Krakovu djeluje već gotovo četvrt stoljeća kao nacionalna ustanova na području znanstvenog istraživanja i obrazovanja, baveći se također izložbenom i izdavačkom djelatnošću. Osnovna je misija centra kulturna diplomacija, njegovanje međunarodnoga kulturnog dijaloga, s posebnim naglaskom na izučavanje i promoviranje povijesti i baštine srednje Europe, koja je zapravo polazište njegovih brojnih aktivnosti. Smješten je na glavnom gradskom trgu Rynek Główny, u Gavranovoj palači, koja potječe još iz sredine 13. stoljeća i čije brojne promjene namjene kao i arhitektonske izmjene i nadogradnje (aristokratska palača, krakovski društveni salon, županijski ured, sjedište nacističke vlasti, banka, sjedište Poljske radničke stranke, MKC) odražavaju burnu poljsku povijest. Valja još svakako spomenuti važan izdavački pothvat centra, časopis Herito, tromjesečnik na poljskom i engleskom jeziku, u kojem se obrađuju teme srodne poslanju MKC-a. U povodu njezina pridruživanja Europskoj Uniji, jedanaesti broj časopisa bio je u cijelosti posvećen Hrvatskoj.

Posljednji u nizu projekata veoma agilne institucije jest tematska izložba naslovljena Max Ernst: snovi ornitologa. Općenito, Međunarodni kulturni centar ne preuzima gotove, putujuće izložbe, već svaku partnerski osmišljava s pojedinim muzejom. Tako je i ova ostvarena u suradnji s Max Ernst Museumom iz Brühla, umjetnikova rodnoga grada. Autorica je izložbe Monyka Rydiger (MKC), koja je i kustosica izložbe zajedno s Jürgenom Pechom (MEM). Podsjetimo, posljednje je veliko predstavljanje djela Maxa Ernsta (1891–1976) u našoj blizini ostvareno prije tri godine opsežnom retrospektivom u bečkoj Albertini.

Ernstov ptičji identitet

Krakovska izložba pruža uvid u stvaralaštvo njemačkog umjetnika polazeći od njegova uvjerenja u vlastito ptičje podrijetlo te uopće razmatrajući razvoj simbola, ideje i prikaza ptice kao Ernstova specifičnog alter ega. Naime, zbog svojih pticolikih crta lica Ernst je inzistirao da se izlegao iz jajeta koje je snijela njegova majka. Dodatni poticaj izgrađivanju te osobne mitologije i ikonografije bio je dramatični događaj koji je doživio kao petnaestogodišnji dječak, kada je saznao o rođenju sestre Loni u isto vrijeme kada mu je uginuo ljubimac, ružičasti kakadu Hornebom. Ernst je dodatno isticao svoj ptičji identitet čestim fućkanjem i grimasama kojima je imitirao omiljenu životinju.

Motiv ptice, kojoj je u svojim djelima nadjenuo različita imena poput Loplop, Hornebom ili Schnabelmax, perzistentna je tema Ernstova stvaralaštva, počevši od dadaističkih ostvarenja, preko nadrealističke faze, do njegovih kasnih djela. Djela su za ovu prigodu odabrana iz zbirke Max Ernst Museuma, a pridružene su im također slike iz poljskih kolekcija: slika Sunce i šuma (1928) iz Umjetničkoga muzeja iz Łódźa te kolaž nadahnut poezijom Jana Brzękowskoga, naslovljen Stisnuta usta (1936) iz Narodnoga muzeja iz Krakova.

Izložba postavljena u Gavranovoj palači (sic!) istražuje Ernstovo stvaralaštvo kroz njegov pristup različitim medijima kojima se posvećivao (grafici, slikarstvu, kolažima, ilustracijama i skulpturama), pridružujući umjetničkim djelima dokumentarne fotografije, pisma, kao i ulomke iz njegovih tekstova, kako bi se što potpunije pojasnio kompleksan odnos autora i teme kojoj se opsesivno vraćao. Dinamičan i ujedno pregledan postav dijeli izložbu na više zasebnih segmenata, dajući podroban uvid u pojedine cjeline. Bogat i iscrpan katalog jednako ih tako podrobno prikazuje: Ptica; Ptica mojih snova; Ptica leti, drugi lete; Transmutacije; Ptice kao znakovi; Ptičja perspektiva.

Automatsko slikanje

Jürgen Pech ističe da se rečeni motiv može poistovjetiti s umjetnikovim credom te da u tom smislu on iskazuje princip stvaranja i perspektivu pogleda na svijet (ptičju perspektivu!). Princip poistovjećuje s težnjom za apsolutnom slobodom, koja je umjetnika navodila na neprestana istraživanja i eksperimentiranje s formom, sadržajem i samim likovnim medijima. Pojam dokidanja slobode sugeriran je motivom ptice u kavezu. Njega će sredinom 1920-ih prenijeti na podlogu koja ga je fascinirala, i koja dodatno simbolički i vizualno osnažuje temu – na brusni papir. Debeli nanosi boje označuju njegov interes za materičnost slike te za reljefnost prikaza, koji će konačno ostvariti i u svojim kiparskim djelima.

Prvi prikaz nastaje 1911, riječ je o crtežu zelene rajske ptice koja s povjerenjem pristupa princezi. Potom u dadaističkom razdoblju, dok je umjetnik u Kölnu, tema ptice postaje katalizator za analizu i propitkivanje konvencije, stvarnosti i nestvarnosti slike. U suradnji s Hansom Arpom načinio je svoj prvi dadaistički kolaž s motivom ptice 1920. Principom kolažiranja fotografija, crteža i slike Ernst i sljedećih godina sjedinjuje tijelo ptice s tijelom žene, a pojedina će se djela te tematike naći i na notornoj nacističkoj izložbi Degenerativne umjetnosti, budući da je režim ta djela prepoznao kao „izrugivanje njemačkoj ženi“.

Uopće, životni i umjetnički put Maxa Ernsta bili su okrznuti ratnim iskustvom Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, zbog kojega je iz Francuske izbjegao u Sjedinjene Države, iz kojih će se ponovno vratiti u Francusku. Strahote potonjega rata na određen je način anticipirao u svojim mračnim slikarskim vizijama.

Intuitivne iskaze Max Ernst nadograđivao je i širio u svojem francuskom nadrealističkom razdoblju kroz istraživanje književnosti, filozofije, Freudove psihoanalize, širenje interesa za erotiku, potom kroz proučavanje antičke i kršćanske mitologije te kroz dosluh sa svojim suvremenicima, kao što je André Breton. Princip automatskoga pisanja u njegovu slučaju postaje princip automatskoga slikanja, odnosno kolažiranja, kojim je konstruirao mračne i somnambulne scene.

Jedan od glavnih likova takvih scena je Loplop, čije je ime prema Werneru Speisu – podsjeća u svojem tekstu Monika Rydiger – moguća asocijativna izvedenica na tragu ritma riječi dada, Ubu (Alfred Jarry) ili „Grimm glimm gnimm bimbimm“ (Kurt Schwitters). Jednako tako, upućuje Pech, ono je plauzibilna referencija na onovremenoga pariškog uličnog pjevača Ferdinanda Lopa.

Esencija znaka

Kako bilo, ime prvi put koristi kao ime pticolikoga muškog protagonista Ernstova prvoga kolaža – romana Žena sa 100 glava, objavljena 1929, u kojem pripovijeda o njegovim začudnim pustolovinama u Parizu noću. Priča o čudesnom biću ujedno je nadrealistički testament dadaističkih postignuća, ali i derivat daljih tema Ernstove umjetnosti, kao i kasnijih kolaža – romana te druge kapitalne teme njegova opusa – šume. Šuma se također potvrđuje kao prostor širenja granica svjesnosti i njezina antipoda i istraživanja njihovih mračnih strana. Indikativan je i naslov ciklusa nastala 1930-ih, i njegova nastavka, slike nastale dvadeset godina poslije – Antipodi krajolika. Koncept antipoda, koji potječe još iz antike, sugerira svijet koji egzistira na drugoj strani planeta i koji je dodatak našoj uobičajenoj stvarnosti.

Gradeći pak skulpture Ernst se koristi postupcima korištenja objets trouvés te asocijativnoga nizanja formi, koje se često nižu u cjeline što podsjećaju na toteme, čime se osnažuje njihova mistična dimenzija (npr. Habakkuk, bronca, zlatna patina, 1934).

Iako je mudro prihvaćao stilske utjecaje svojih kolega, poput Marca Chagalla, Salvadora Dalija, Paula Kleea, i drugih, Ernst je ostajao autentičan i osobit autor kojega je teško svesti pod jednoznačnu kvalifikaciju određenoga stila ili razdoblja. U kasnijem razdoblju, od 1950-ih sve do posljednjih godina, primjerice, posvema pročišćava rukopis te njegove grafike nastale 1970-ih karakteriziraju jednostavne forme. Maksimalnim svođenjem oblika na esenciju znaka, Max Ernst napokon uzdiže pticu na razinu univerzalnoga simbola, čime se otvara mogućnost za ulančavanje novih značenja i asocijacija.

Izložba ne slijedi kronološku logiku nizanja djela, već ih grupira u tematske cjeline, uspostavljajući dijalog između ostvarenja iz različitih razdoblja, čime se otvaraju nove interpretacijske podloge, ali se prati logika umjetnika koji se često vraćao na ranije motive, rekonstruirajući ih na kasnijim radovima. Udomljavanje Ernstove ptičje menažerije u Gavranovoj palači rezultiralo je novim pogledom na neiscrpni opus strastvenog ornitologa među umjetnicima!