Rasap braka i identiteta

Autorskim imenom Elena Ferrante dosad je potpisano devet romana koji su svi od inozemne kritike dočekani panegiricima, a omiljeni su i među čitateljstvom, osobito talijanskim. Riječ je o pseudonimom zakrabuljenoj talijanskoj autorici čiji stvarni identitet nije poznat javnosti (ali se pretpostavlja da je ipak riječ o ženi jer je u nekim rijetkim intervjuima za sebe rekla da je majka) koja izbjegava medije, pristaje tek iznimno na novinske intervjue obavljene elektroničkom prepiskom pa čak i s urednicima svojih knjiga komunicira isključivo dopisno, a na promocije svojih knjiga ne dolazi.

S prvim romanom L’amore molesto Elena Ferrante javila se 1992, a nedavno je u nas objavljen prijevod njezina drugog romana izvorno tiskanog 2002. godine, I gorni dell’abbandono – Dani zaborava. Svako spisateljsko ime obavijeno tajnovitošću pseudonima neutaživu medijsku glad za senzacionalizmom dodatno potiče, zbog čega i nepodijeljenu afirmativnost medijske recepcije opusa Elene Ferrante valja uzeti s rezervom. Ipak, nakon čitanja dosad jedinoga na hrvatski jezik prevedena autoričina romana Dani zaborava može se reći da on potvrđuje potencijal autorice, ali ipak ne potvrđuje i toliku oduševljenost kritike i medija njezinim rukopisom.

Riječ se o monološki strukturiranom romanu u kojemu se problematizira raspad dugogodišnje ljubavne i bračne veze. Događaje pratimo iz perspektive 38-godišnje Olge, majke dvoje djece, koju suprug Mario nakon petnaest godina braka napušta zbog dvadeset godina mlađe žene. Služeći se pripovijedanjem u prvome licu jednine autorica duboko ponire u psihu razočarane, duboko povrijeđene napuštene žene, vrlo sugestivno opisujući junakinjin postupni silazak do granice ludila. Najveća kvaliteta romana upravo je minuciozan i uvjerljiv opis postupna junakinjina gubitka duševnog ustroja i stabilnosti, ali i njezina gubitka identiteta. Naime, nakon suprugova odlaska Olgin se identitet rasipa jer je bio osovljen oko uloge supruge, s mužem kao egzistencijalnim sidrištem. Junakinja je čitav svoj život svela na funkciju majke i supruge; bila je kućanica, bez zaposlenja i bez profesionalne i društvene uloge koja bi nadogradila njezin identitet, ali joj i omogućila kontakte s ljudima izvan obiteljskog kruga, pa se nakon što je suprug napušta njezin život urušava. Autorica uvjerljivo i detaljno posreduje brojne faze kroz koje Olga prolazi: od potiskivanja preko nepodnošljive tuge, boli i samooptuživanja pa sve do srdžbom i bijesom obavijena optuživanja supruga, uz neprestano, bjesomučno i samoiscrpljujuće seciranje svojih postupaka iz prošlosti kao potencijalnih uzročnika konačnoga raspada braka. Na taj način Olga sebe dovodi u stanje traumatskog vrtloga jer njezina sadašnjost biva zagušena tolikom gorčinom da je onemogućuje u spokojnu i mirnu sagledavanju stvarnosti, a neprestana analiza proživljenoga narušava uspostavu staloženosti nužno potrebne za novi početak. Kao krajnja posljedica javlja se pad u apatiju i depresiju, ona gubi snagu i volju za borbu s praktičnim životom, svakodnevnim obvezama, teretom djece.

Do tog trenutka roman je vrlo dojmljiv, s dobrim prikazom osobe narušene duševne ravnoteže i brojnim dionicama koje vjerodostojno prikazuju utjecaj i posljedice njezina stanja na njezinu i životnu zbilju njezino dvoje maloljetne djece. No, za razliku od vrlo uvjerljivo dočaravane postupnosti Olgina psihičkog rastrojstva, junakinjino osvještenje besmislenosti očaja i ponora u koji je samu sebe dovela i uspostava nove ravnoteže izvedeni su odveć naglo i zbrzano. Osvijestivši kakva je pogreška bila potpuno zanemariti sebe zbog brige za drugoga i zatočiti značenje svoga postojanja u obrede bračnoga zanosa te „povjeriti vlastiti smisao sve plodnijem tijeku suprugova života“ Olga preuzima ovlast nad svojim životom i dokida jalovo tavorenje u limbu bespomoćnosti. Pritom se junakinjina zatvorenost u stanu koji ne uspijeva otključati doima prenaglašenom metaforom njezina egzistencijalnoga bezizlazja, a banalnim se rješenjem može okarakterizirati i njezino poistovjećivanje sa nesretnom susjedom iz djetinjstva. Uz to, hepiendovsko okončanje romana provedeno njezinim ulaskom u novu vezu s muškarcem, što podrazumijeva perpetuiranje stereotipnoga malograđanskog životnog obrasca, potkopava dotad pomno građen feministički podtekst narativa.

Stilistički, posrijedi je solidan rukopis, jednostavan, funkcionalan, britak, na momente i oštar te vrlo intenzivan kad je to nužno, a pohvaliti valja i uspješno izbjegavanje sentimentalizma i patetike. Psihologizacija je vjerodostojna i autentična, premda je junakinjin pad u ponor depresije prikazan mnogo uvjerljivije u odnosu na iznenadan izlazak iz njega. Ipak, uočljiv je autoričin nedostatak smjelosti da krene onkraj granica očekivanoga, da sretan kraj ponavljanja patrijarhalnoga obrasca zamijeni mračnijim svršetkom i tako svoj narativ obilježi izraženijim feminističkim impulsom, za što je bilo naznaka u nekim mračnijim motivima bliskima hanekeovskoj stravi svakodnevice. Iako se do posljednje trećine rukopisa činilo da će autorica izbjeći zamku predvidljivosti i podariti nam subverzivniji narativ, na kraju nažalost ipak nije. Tako nam za vjerodostojniju procjenu opravdanosti tolike medijske fame koja se stvorila oko Elene Ferrante ostaje sačekati hrvatske prijevode ostalih njezinih romana.