Ples između sjećanja i zaborava

Tema arhiviranja plesa posljednjega je desetljeća iznimno aktualna u međunarodnome kontekstu. Kako pohraniti izvedbeno djelo koje je efemerno, neuhvatljivo u vremenu, a istodobno izrazito heterogeno, i kako potom to što je pohranjeno posredovati i pritom ne izgubiti na autentičnosti, pitanje je o kojem se živo raspravlja i iz stvaralačke i iz recepcijske perspektive.

S digitalnim medijima arhiviranje izvedbenih umjetnosti dobilo je posve novu dimenziju, no s obzirom na efemerni karakter izvedbe, njezinim premještanjem u prostore digitalnih i drugih medija u nekoj se mjeri omogućuje njezino pohranjivanje, premda tada više ne možemo govoriti o plesu ili izvedbi, nego o mediju koji tematizira ples ili izvedbu.

Plesni umjetnici osobito razvijaju različite prakse samoarhiviranja umjetničkih procesa, katkad samo dokumentirajući rad, katkad implementirajući metodologije arhiviranja u tkivo izvedbe. Uz sveprisutnost i dostupnost tehnologije te sveopću medijatizaciju društva to se nekako i nameće kao logičan razvoj događaja, pored stalne ljudske potrebe da se ostavi trag vlastita postojanja. Kod nas se čini da je sve u laganu kašnjenju pa tek odnedavna niču umjetnički projekti koji kroz izvođačko tijelo pokušavaju reaktivirati minuli plesački rad, tjelesnim sjećanjem pokrećući arhive izvedaba i na tragovima negdašnjega pokreta nalazeći nove mogućnosti utjelovljenja i dopisivanja autorskih imaginarija.

Dnevnik umjetničke prakse

Predstava Kako dotaknuti zmaja Ive Nerine Sibile u njezinoj i koreografiji Tamare Curić, premijerno izvedena u travnju 2015, sjećanje na vlastita i tuđa koreografska i izvođačka iskustva te iskustva gledanja drugih predstava prelama kroz tijelo izvođačice (Curić), pokušavajući proniknuti u izvođačke strategije pamćenja i iznošenja koreografske građe te supostavljajući zadanost koreografske forme i fragilnost sjećanja kao operativne poluge. Prije nekoliko dana i Zadarski plesni ansambl izašao je s predstavom indikativna naslova Arhiviranje – tajni dnevnik umjetničke prakse, u koreografiji Sanje Petrovski. A prošlogodišnje Improspekcije, festival improvizacije, tematski su se koncentrirale na odnos sadašnjih plesnih umjetnika prema plesnome nasljeđu i na prepoznavanje tragova podrijetla u njihovu vlastitu radu. U plesnome laboratoriju Riba gušter leopard čovjek pod mentorstvom berlinskih umjetnika Petera Pleyera i Marije Francesce Scaroni desetak je domaćih autora praktično propitivalo posebnosti plesa i narativa koji su doveli do današnjega kanona, uspostavljajući relacije između nelinearnosti življene kulture prošloga vremena i prostora i kronološke linearnosti onoga što dolazi do nas kao njezin filtrat. Što od tih tradiranih estetičkih i društvenih vrijednosti svjesno ili nesvjesno ponavljaju u svojim radovima, a što izbija mimo toga, kao zatomljena i nerealizirana povijest.

Nedostatak arhiva

I dok plesači iskušavaju razne načine tjelesna revidiranja umjetničke ostavštine, svatko tko je barem jednom pisao članak o plesnim događanjima na koje se vrijeme već nataložilo, pokušavajući konstruirati smislenu predodžbu o njihovu tijeku ili kontekstu nastajanja, suočio se s nepostojanjem jedinstvena mjesta na kojem bi mogao istražiti pohranjene novinske isječke, fotografije, programske knjižice, plakate i drugu relevantnu građu. Ples nije sustavno uključen u tradicionalne baštinske institucije koje pohranjuju materijalnu umjetničku građu i dokumente. Postojeća povijesna građa hrvatske plesne umjetnosti malim se dijelom čuva u arhivi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a veći dio razasut je po privatnim spremištima, neadekvatno pohranjen, nekatalogiziran i uglavnom nedostupan javnosti.

Do nasljednika umjetničkih ostavština nije uvijek jednostavno doći, a ima i onih koji ne pridaju važnost starim papirima. Problem su i poluprivatne inicijative dostupne samo određenom krugu ljudi, a nije rijetkost ni nesolidarnost pojedinih istraživača u dijeljenju informacija do kojih dođu te prisvajanje prava na ekskluzivno tumačenje prošlih događanja kao jedino vjerodostojnoga.

Arhiviranje dokumentacije o plesnim izvedbama na jednome mjestu u mnogome bi pomoglo očuvanju njihovih materijalnih tragova, no bilo kakvo pohranjivanje da bi se građa spremila nekamo na sigurno, da ostane netaknutom, konzerviranom u vremenu, bez konkretnijega dodira s izvanjskim svijetom, ne služi zapravo nikomu. Time, a i činjenicom da se tako zapravo ne pohranjuje čin izvođenja, nego prateća, materijalna građa o njoj, koncept tradicionalnih arhiva ne zadovoljava arhiviranje izvedbenih umjetnosti.

Inovativni koncepti arhiva stoga predlažu drukčije načine dokumentiranja i pohranjivanja, uključujući i usmene i tjelesne prijenose memorije, bilježenje umjetničkih procesa suvremenika, stavova i mišljenja publike itd.

U zagrebačkome dijelu projekta Arhiviranje plesa 1980-ih, koji provodi nevelika skupina međunarodnih umjetnika i teoretičara okupljenih oko Nomadskoga plesnog instituta, a jedan od partnera je i Kritički parkour (organizatorice zagrebačkoga događanja u travnju 2016. bile su Iva Nerina Sibila i Katja Šimunić), težište je, primjerice, bilo na dijaloškome pokušaju revidiranja konteksta, u čemu su sudjelovali tadašnji akteri scene.

Uglavnom temeljeni na digitalnome pohranjivanju, netradicionalni koncepti arhiva kompleksnije uključuju ples i prateću građu u sam medij, omogućujući razne manipulacije i obrade građe, bilo da je posrijedi digitalna fotografija, tehnologije pokretnih slika ili računalna animacija i simulacija pokreta. S transformacijom pokreta u hibridne medijske artefakte razvijaju se novi pristupi u opisivanju i analiziranju plesa te se arhiv, nužno se povezujući s umjetničkim područjem medija na koje se pohranjuje ples, proširuje na druge umjetnosti i dopušta komplementarne načine razumijevanja i razmatranja zabilježena pokreta. Takvi su koncepti često veoma otvoreni, što znači da može nastati problem izabiranja građe relevantne za pohranjivanje.

Usprkos beskonačnosti virtualnih bespuća, arhiv mora imati granice i ne može se pohranjivati bilo što jer za to nema ni vremena ni sredstava. Danas, kad umjetnost više no ikad podliježe imperativu tržišta, nužno je zapitati se što ima umjetničku vrijednost, a što je produkt komercijalizacije, jer nije sve što nastane plesna umjetnost i nije sve vrijedno očuvanja.

Što je suvremeni hrvatski ples?

Naravno, kao sljedeće pitanje nameće se tko će odlučivati što je vrijedno i ponovno se nalazimo u vrtlogu tržišnih zakona ponude i potražnje. Pitanje selekcije izazov je ne samo na razini odlučivanja što ulazi u arhivsku građu nego i na mnogim razinama tijekom bilježenja nekog umjetničkog procesa – što snimiti, iz statične pozicije ili iz ruke, treba li pohraniti sve što je zabilježeno ili dio toga odbaciti, svjedoči li o nečijem radu više videosnimka procesa ili razgovor o radu... Zato je i nužno ustrajati na višerazinskome potkrepljivanju konteksta.

Projektom Aktivističko arhiviranje realiziranim u listopadu prošle godine zajedno s plesnom praktičarkom i teoretičarkom Katjom Šimunić i sama sam predložila model koji se odmiče od tradicionalna poimanja arhiviranja. Institut za istraživanje i arhiviranje plesa prema našim zamislima nije usmjeren isključivo arhiviranju, nego, čak i više, istraživanju pohranjene građe.

Naš koncept velikim se dijelom temelji na ideji arhiviranja sadašnjosti, što ponajprije znači na dokumentiranju i analiziranju tekućih umjetničkih procesa ne bi li se stvorila baza informacija, koja je i dalje živo tkivo i služi za moguće dalje umjetničko, znanstveno ili kakvo drugo istraživanje i prevrednovanje, uz svijest da to što je pohranjeno zahtijeva kritički pristup i da ne podupire jednu isključivu interpretaciju umjetničkoga čina, autorske estetike ili prošlih kulturnih i društvenih konteksta. Takav, pruža teorijsko-znanstveno i arhivsko uporište plesnoj umjetnosti i srodnim izvedbenim disciplinama, otvarajući resurse akademskoj zajednici, povjesničarima umjetnosti, kritičarima, kulturnim novinarima te ostaloj zainteresiranoj javnosti, promičući slobodu stvaranja, istraživanja i razumijevanja plesa u širem društvenom kontekstu.

Prvi projekt istraživačko-arhivskoga instituta u nastajanju projekt je mapiranja sadašnjega stanja hrvatske suvremenoplesne scene, koji sam započela praćenjem procesa rada na izvedbi Glečer autorskoga kolektiva u sastavu Pavle Heidler, Ana Horvat, Silvia Marchig i Sonja Pregrad.

Projekt pokušava odgovoriti na načelno jednostavno pitanje – što je hrvatski suvremeni ples danas, koje su njegove specifičnosti, kako se odnosi prema vlastitoj plesnoj povijesti i što ostavlja za budućnost. Tijekom sljedećih nekoliko godina namjera je zabilježiti stvaralačke habituse i procese djelatnih autora koji se čine formativno važni za današnju scenu te kontekst u kojem se događaju, što će dalje poslužiti za istraživanje hrvatskog plesa u okviru europske scene.

Dok se razrađuju razni dinamični i mnogo prihvatljiviji modeli arhiviranja od tradicionalno poimanih arhiva, pitanje je hoće li društvo na vrijeme prepoznati njihovu važnost