Vijenac 584 - 586

Film

Pelé: Legenda je rođena, red. Jeff i Michael Zimbalist, SAD, 2016.

Opstrukcija nogometne povijesti

Tomislav Čegir

Kako čak i površni poznavatelji nogometa znaju za Brazilca Edsona Arantesa do Nascimenta, poznatijega kao Pelé, film braće Jeffa i Michaela Zimbalista naslovljen Pelé: Legenda je rođena postaje pogodnim uvidom u odnos povijesnih činjenica i rekonstrukcijskih postavki sedme umjetnosti. Žanrovski odrediv kao biografska sportska drama, film ne obuhvaća čitavu karijeru ponajboljega svjetskoga nogometaša, već pozornost posvećuje dijelu njegova djetinjstva, zatim početku profesionalnoga djelovanja te prvome velikome uspjehu, osvajanju Svjetskoga prvenstva u Švedskoj 1958. Narativni je okvir jasan, jer početak je filma kronološki smješten na dan finala Svjetskoga prvenstva održana u Brazilu 1950, a kako je domaćin izgubio od Urugvaja, zbog važnosti nogometa u toj južnoameričkoj državi prouzročio je gubitak nacionalnoga ponosa pa i kulturnog identiteta.

Braća su i scenaristi i redatelji uratka u čiju središnjicu smještaju mladoga Edsona Nascimenta (Leonardo Lima Carvahlo kao desetogodišnjak i Kevin de Paula kao adolescent), isprva nadimkom Dico, siromašnoga dječaka čija obitelj tegobno egzistira radeći najteže fizičke poslove. Brižna majka (Mariana Nunes) i otac (Seu Jorge), bivši nogometaš, dvojakoga su odnosa prema nogometu, ali se poslije usklađuju u svijesti o sinovim mogućnostima, no uočavamo čak tri mentorska odnosa s raznim likovima. Prvi je dakako otac, zatim nogometni skaut Waldemar de Brito (Milton Gonçalves) te naposljetku izbornik Vicente Feola (Vincent D’Onofrio). Profesionalna vertikala upotpunjena je i uspostavom veza s predstavnicima istoga naraštaja, pa opažamo dječake iz siromašnoga predgrađa, od kojih jedan strada, a neki se zbog neimaštine i klasnoga statusa priklanjaju kriminalu, te podjednako i s igračima iz kluba Santos i reprezentacije, ponajviše Zitom (Fernando Caruso) i glasovitim Garrinchom (Felipe Simas).

Poveznicom obaju naraštaja postaje bogati mladić José Altafini (Diego Boneta), također nogometaš. I na takvoj strukturalnoj okosnici likova i njihovih veza autori razvijaju širok raspon društvenoga i sportskoga konteksta, koji nažalost ostaje jednoznačan usprkos početnim promišljanima društvene uloge nogometa, razvoja Brazila i jasnih klasnih i rasnih razlika. Ponajviše pak razrađuju povijesnu uvjetovanost brazilske nogometne tehnike (tzv. gingu) i nastojanja njezine europeizacije, odnosno potiskivanja te završnoga profiliranja zahvaljujući pobjedi reprezentacije nad europskim suparnicima u Švedskoj.

Govoreći o razdoblju 1950-ih autori zapravo komentiraju recentno stanje brazilskoga nogometa te propuštaju prigodu uspostaviti i temeljitiji povijesni osvrt. Razloge tomu nalazimo u činjenici da se razmjerno površno drže faktografije. Dramaturški je zahvat u Peléovo djetinjstvo, početke profesionalnoga djelovanja i osvajanja Svjetskoga prvenstva vrlo proizvoljan. Tek ovlašno preferirajući istinito oslanjaju se o sasvim vlastitu fikcijsku vizuru, pa uopće ne rekonstruiraju povijesnu građu, nego je dapače opstruiraju.

Ponajviše je to vidljivo u dijelu filma posvećenu Svjetskome prvenstvu 1958. Usprkos podatku da je u tadašnjoj reprezentaciji Brazila – poslužit ću se navodom vrsnoga nogometnoga novinara Zvonimira Magdića – bilo čak deset svjetskih klasa, a među njima je i vezni igrač Waldir Pereira Didi proglašen i igračem toga prvenstva, Jeff i Zimbalist prenaglašavaju Peléovu ionako veliku ulogu. U doba kada je i površnomu poznavatelju nogometa dovoljno posegnuti za računalom i internetom te prosurfati internetom i pogledati golove, sažetke pa čak i čitave utakmice brazilskoga uspjeha 1958. braća su se čak drznula u film smjestiti netočne podatke. Tako se četvrtfinalna utakmica s Walesom preskače, iako je upravo tijekom nje Pelé postigao prvi gol, a u polufinalnoj se utakmici s Francuskom navodi da je poluvrijeme završilo neodlučeno iako je Didi postigao pogodak za vodstvo Brazila. Ni druge reprezentacije ne prolaze bolje, pa su i Šveđani, domaćini i finalisti, podcijenjeni u filmu, iako je posrijedi najvažniji naraštaj, upravo onaj koji je 1948. osvojio zlatnu medalju na Olimpijskim igrama. Zbog svega navedenoga braća se Zimbalist nehotice ponašaju bahato poput lika švedskoga izbornika, odnosno svisoka gledaju na reprezentacije, ali i filmske gledatelje.

Scenaristička struktura filma ravna se prema nekim arhetipskim sastavnicama biografskoga sportskoga filma, pa postaje odrazom izreke od trnja do zvijezda. Ako su kao scenaristi žanrovski arhetipski, kao redatelji braća Zembalist ponegdje su odveć zalihosni, prije svega u naglašenoj uporabi flešbekova i usporenoga pokreta. Ujedno, baš poput mnogih suvremenih radova, usredotočuju se na središnji lik, dok sporedni ostaju na razini pukoga karakternoga ocrtavanja, pa ni u vizualnom smislu ne mogu ostati pamtljivi. Upravo zbog toga i većina se glumačkih izvedbi oslanja na pojavnost, a ne na karakterizaciju. Mogli bismo ustvrditi da je Leonardo Lima Carvalho uspješnije utjelovio Peléa nego li Kevin de Paula, a nema dvojbe da su uspješna tumačenja Mariane Nunes i Seua Jorgea kao roditelja znamenitoga nogometaša. Vrsna su postignuća snimatelja Matthieu Libatiquea u jasnom odrazu brazilskih i švedskih podneblja te skladatelja A. R. Rahmana, koji svrhovito nadograđuje filmsku građu evokativnom glazbom. Naposljetku, Pelé: Legenda je rođena ostaje nedovršena posveta nogometnome velikanu, posveta koju je podcrtao i sam Pelé kao izvršni producent, a pojavljuje se i u filmu kao epizodni lik. No nije to dosljedna posveta naraštaju brazilskih nogometaša iz 1958, koji se opravdano smatra jednim od ponajboljih u povijesti nogometa.

Vijenac 584 - 586

584 - 586 - 21. srpnja 2016. | Arhiva

Klikni za povratak