Uz knjigu Danice Plazibat, Ivan Meštrović: tragovi u vremenu i prostoru
Publikacija u izdanju Muzeja Ivana Meštrovića, knjiga Ivan Meštrović: tragovi u vremenu i prostoru, iz pera povjesničarke umjetnosti Danice Plazibat, donedavne više kustosice Atelijera Meštrović, najnoviji je prilog istraživanju i predstavljanju zagrebačkoga muzeja i zagrebačkoga razdoblja Ivana Meštrovića, ali i njegova cjelokupnoga stvaralaštva. Nakon (rasprodane) knjige Od doma do muzeja, kojom je autorica predočila povijest izgradnje umjetnikova doma i atelijera i njihovu transformaciju u izložbeni prostor, odnosno muzej, ovo izdanje još opsežnijim i razgranatijim pristupom temi, iznosi najnovija saznanja o Meštrovićevu život i radu u Mletačkoj 8, njegovoj ulozi protagonista kulturnih i političkih događaja u prvoj polovici 20. stoljeća te o povijesti institucije Atelijera Meštrović.
Zagrebačke i američke godine
Dvojezična, hrvatsko-engleska, bogato ilustrirana knjiga kruna je djelovanja Danice Plazibat, koja je u Atelijeru Meštrović provela više od dva desetljeća. Svoj je trag u muzeju kolegica ostavila zapaženim pedagoškim akcijama i izložbama, izložbama suvremene umjetnosti i publikacijama, poput navedenih. Ovom posljednjom podarila je muzeju dostojnu monografsku obradu, koja znanstvenom ozbiljnošću i njegovanim stilom nadmašuje razinu uobičajenog muzejskoga vodiča i umjetničke biografije. Kroz tri glavna dijela knjige i njihova poglavlja autorica čitatelja nadahnuto vodi Meštrovićevim tragovima u vremenu i prostoru. Kipareva obiteljska i radna zagrebačka adresa u Mletačkoj 8 tim se projektom osvještava kao ishodište i središte njegova životnog i kreativnog puta, ali i kao zalog budućeg istraživanja.
Prvi dio knjige obrađuje početak Meštrovićeve karijere, odnosno razdoblje njegova strelovito brza puta do pune međunarodne afirmacije. U tom se razdoblju, omeđenu krajem Prvoga svjetskog rata, definira, među ostalim, Meštrovićevo političko uvjerenje, koje će tijekom života formirati u skladu s vlastitim i općim iskustvom i okolnostima. Drugi dio publikacije posvećen je pak njegovu životu i djelovanju u Zagrebu u međuratnom razdoblju, dok treći dio obrađuje razvoj događaja nakon odlaska iz Hrvatske početkom Drugoga svjetskog rata. Svaki dio podijeljen je u zasebna poglavlja koja donose određene segmente Meštrovićeva privatnoga života, likovnog, arhitektonskog i javnog djelovanja.
Konciznim kronološkim nizanjem događaja određuje se prostorno-vremenski kontekst priče. Prikazuju se osobni razlozi zbog kojih je Meštrović, na vrhuncu svoje svjetske slave (sjetimo se iznimno uspješne samostalne izložbe u Victoria & Albert Museumu u Londonu 1915), donio odluke o stalnom nastanjenju u Zagrebu i sabiranju dotadašnjih radova na jednom mjestu. Slijedom njih došlo je do gradnje stambeno-radnog kompleksa, na kojemu su, među inima, bili angažirani Viktor Kovačić, Harold Bilinić i Drago Ibler.
Autorica se dotiče dramatičnih događaja, poput Meštrovićeva razdvajanja od prve supruge Ruže Klein početkom 1920-ih godina, što će uvjetovati i razdvajanje kompleksa – Mletačke 8 od Mletačke 10. Ti i drugi događaji u životu Meštrovića, kao i njegove druge supruge Olge Kesterčanek i djece Tvrtka, Marte, Marice i Mate, izneseni su suptilno, bez otkliznuća u nepotrebnu patetiku.
Danica Plazibat osvrće se i na tragični trenutak konačnoga napuštanja Hrvatske 1942, i podsjeća na donaciju 1952, kojom je umjetnik postavio temelje današnjega muzeja, kao i Muzeja Ivana Meštrovića u cjelini (uz Atelijer Meštrović njih čine i Galerija Meštrović i Meštrovićeve Crikvine – Kaštilac u Splitu te Crkva Presvetoga Otkupitelja u Otavicama).
Doticaji s američkom karijerom Ivana Meštrovića, bilo da je riječ o zagrebačkim (primjerice projekt čikaških Indijanaca) ili američkim godinama (njegov život u SAD 1947–1962) posebno je relevantan u svjetlu činjenice da je Danica Plazibat dosad najkoncentriranije istraživala upravo taj dio njegove biografije.
Neobjavljeni nacrti
Spomeničko značenje muzejske zgrade impliciralo je potpunu obradu i valorizaciju povijesti gradnje, koja se proteže većim dijelom dvadesetih godina prošloga stoljeća. U tom dijelu knjige nalazimo ponajviše novih saznanja. Zanimljivo je, primjerice, bavljenje Danice Plazibat autorskim prinosom pojedinih arhitekata i inženjera na cjelokupnom projektu, posebice Viktora Kovačića, s kojim umjetnik raskida suradnju.
Znatna je pažnja posvećena definiranju memorijalne razine muzejskog prostora, muzeološkoj koncepciji prigodom adaptacije i prenamjene u muzej te osmišljavanju stalne izložbe Meštrovićevih radova u zadanim prostorima kuće, atelijera, vrta i atrija. Još jednom analiziraju se doprinosi prve voditeljice Atelijera Meštrović Vesne Barbić, koja je ostvarila prvi i jedini stalni postav, te njezinih suradnika, Miroslava Begovića (uređenje atrija, atelijera i vrta), Ede Kovačevića (autor stalne izložbe i njezina postava uz Vesnu Barbić) i Vojtjeha Delfina (preuređenje stambenog prostora). Jedna od glavnih teza Danice Plazibat jest ona o Atelijeru Meštrović kao spoju tradicionalnoga, memorijalnoga i suvremenoga.
Autorica nikad ne gubi iz vida Meštrovićevo stvaralaštvo, koje uostalom definira smisao institucije i njezina poslanja. Naglasak je na dijelu opusa koji je nastao u zagrebačkom razdoblju te na dubokom Meštrovićevu umjetničkom tragu u prostoru suvremenoga Zagreba. Donošenje povijesnih i biografskih činjenica često se reflektira na analizu određenih djela. Ispisani redci istraživački su utemeljeni te ispisani iz očita osobnog rakursa.
Osim mnoštva novih podataka knjiga donosi i velik broj dosad neobjavljenih nacrta i arhivskih fotografija. Sam je muzej, naposljetku, predstavljen u četvrtom dijelu, koji se može shvatiti kao fotografska monografija kuće. Nakon iscrpna donošenja podataka i njihove analize, autorica pušta da kroz pregledno objedinjene fotografije (popraćene tlocrtima koji pojašnjavaju orijentaciju) sam prostor progovori o svojim specifičnostima i karakteru. Sa sigurnošću možemo ustvrditi da nijedan drugi umjetnik nije uspio stvoriti toliko različitih i osobnih prostora. Riječima Danice Plazibat: „Crkva Presvetog Otkupitelja, masivne i stamene forme u oporom krajoliku Dalmatinske zagore, reprezentativna i raskošna splitska Galerija Meštrović sa zdanjem Crikvine – Kaštilac, kontemplativne ugođajnosti, u slikovitom i elitnom dijelu ‘grada pod Marjanom’ te hermetični, gotovo mistični ambijent Atelijera Meštrović stiješnjen u zagrebačkoj povijesnoj jezgri, istodobno kodiraju kulturni prostor u kojem su nastali i opstali slijedeći autorovu umjetničku intuiciju i izazivajući neprestano promišljanje osobnog i zajedničkog kulturnog identiteta – jedinstvenog u različitosti.“
Kuće – muzeji, odnosno memorijalne zbirke i prostori, dobivaju sve veću pozornost unutar suvremene muzeološke prakse te bivaju sve prepoznatljiviji segment kulturne ponude europskih gradova. Posebno se posljednjih godina radi na njihovu povezivanju, suradnji i zasebnom predstavljanju, stoga je ova publikacija, čiji je vizualni identitet kreirao studio Redesign, uzor koji istovremeno pomiruje znanstvenu utemeljenost i narativnu pristupačnost širokom spektru čitateljske publike.
Klikni za povratak