Ljubavni četverokut

Cijenjeni francuski redatelj Jacques Deray, filmaš koji se vješto snalazio u žanru krimića i intrigantnim dramama, režirao je 1969. izvrsnu romantičnu krimi-dramu Bazen, prema mnogima svoje najuspjelije ostvarenje u kojem su impresivne uloge ostvarili tada mladi Alain Delon, Romy Schneider, Jane Birkin i Maurice Ronet.

U tom djelu, dosta provokativnoj priči o (ne)mogućim ljubavima u okviru kompleksnoga četverokuta i njezinim kušnjama, do izražaja je došao utjecaj velikog Claudea Chabrola na Jacquesa Deraya, jer je film tematski i motivski, kao i postuliranjem likova, mnogo dugovao Chabrolu.

Usredotočenost na skupinu na neobične načine povezanih likova te ograničenost razmjerno nevelikim prostorom rezultirali su atmosferičnim, sugestivno režiranim i raspoloženo glumljenim ostvarenjem. Film plijeni i dojmljivom ugođajnošću zahvaljujući fotografiji Derayeva čestog suradnika Jeana-Jacquesa Tarbesa te glazbi velikog Michela Legranda. U takvu kontekstu odluka talijanskog filmaša Luce Guadagnina, koji je širu pozornost filmofila privukao erotskom dramom Melissa P. te hvaljenom romantičnom dramom Ja sam ljubav, filmom nominiranim za Oscar za najbolju kostimografiju, može se unaprijed činiti osuđenom na neuspjeh.

Premda je posrijedi djelo neosporno inferiornije izvorniku, za koji Guadagnino tvrdi da ga nije neposredno nadahnuo, već da je do njega došao privučen slikom A Bigger Splash glasovitoga Davida Hockneyja prema kojoj je izvorno i naslovio svoj film, riječ je o uspjelom filmu u kojem vrline nadvisuju nedostatke te koji ponajviše vrijedi izdvojiti zbog sjajnih glumačkih nastupa, suptilna profiliranja odnosa među likovima i gradiranja dramske napetosti.

Tilda Swinton golemi je dobitak za svaki film u kojem se pojavljuje, pa je tako i ovdje, jer ona središnji dramski lik rock-zvijezde Marianne Lane kojoj je puknuo glas pa komunicira rijetko šapatom, a dominantno tijelom, očima, gestama i grimasama, dočarava na fascinantan način, kombinacijom otmjenosti, stoicizma, plahosti i nesigurnosti. Dijelom i samoizabrana šutnja dodatno potencira zagonetnost njezinih razmišljanja i osjećaja, iako se većim dijelom čini da tijekom odmora na talijanskom otoku Pantelleriji uživa u skladnu odnosu s mlađim dečkom Paulom De Smedtom (vrlo dobar Matthias Schoenaerts), s kojim se i šutke savršeno razumije i nadopunjuje. No dolazak njezina nekadašnjeg intimnog i poslovnog partnera Harryja Hawkesa, ekstrovertiranog i napornog brbljavca kojeg mjestimice odveć teatralno, ali energično i raspoloženo utjelovljuje Ralph Fiennes, te njegove navodno 22-godišnje kćeri Penelope (odlična Dakota Johnson iz Pedeset nijansi sive) koju je upoznao tek godinu prije, naznačit će isprva pukotine u relaciji Marianne i Paula, što će se do kraja pretvoriti u provaliju razjapljenu i ubojstvom.

Dakako da će se postupno pokazati kako Harryja i Marianne još povezuju snažni osjećaji, osobito s njegove strane jer ju nikad nije ni prestao voljeti, a Paul će reagirati na otvoreno Penelopino zavođenje. U skladu s duhom vremena, film je znatno erotiziraniji od Derayeva, a erotiziranost redatelju i scenaristu Davidu Kajganichu služi za dodatno ekspliciranje kontrasta i tenzije između erosa i thanatosa. Dojmovi o cjelini bili bi još pozitivniji da su likovi zasebno psihološki slojevitiji, jer su u tom smislu razmjerno ograničeni, no unatoč tomu posrijedi je djelo vrijedno preporuke.