Jendričkove oslobođene riječi

Može li se, prigodom ove Jendričkove zbirke, tvrditi kako je on pjesnik tehničkoga nedostatka, gubitka, erotsko-vitalističkog, pjesnik označiteljske prakse (Maleš), kao što se to moglo reći za njegovu poeziju do nekoliko zadnjih zbirki u kojima je vidljiv zaokret prema modificiranijem motivskom, tematskom i iskaznom planu. Riječ je poglavito o zavičajnom arealu kao resursu sasvim određenih polja – antropoloških, društvenih, intersubjektivnih. Pritom jezik nije više usmjeren samo na sebe u smislu metajezične (proizvodne), autoreferencijalne (metatekstne) kontrole. U ovoj zbirci još je o nečemu riječ.

Kada je riječ o predmetnom stratumu, tada nije teško detektirati razinu motivskoga sloja koja najvjerodostojnije otkriva privezanost lirskoga subjekta za repertoar te predmetnosti, kao i njegovih iskaznih radnji. Već smo naveli da se i u zbirkama prije ove, o kojima smo tada pisali, značajnije pojavljuje zavičajno (Sisak i okolica) u njegovoj ambijentalnoj i prirodnoj (krajoličnoj) raznolikosti, kao resurs utihe, ali i kao nešto nelagodno u mjeri destrukcije elemenata koji su činili vrijednost doživljajnim i memorabilnim aktima. Slično je i s elementom tehničkog, koji je prije mogao figurirati u hajdegerovskom smislu, dok se u sadašnjoj fazi on nadaje više u destrukcijskom smislu, odnosno u najmanju ruku dehumanizacijskom. Navlastito kada to tehničko prijeti i općom dezekologizacijom, čega jamačno u Sisku ne nedostaje.

A slično je i s područjem društvenoga, intersubjektivnoga. I tu se uočava temeljni poremećaj – primjerice svijest o dotrajalosti (Čudo, Davorka i Lili) – koji upućuje na činjenicu dehumanizacije te prestanka pružanja elemenata koje inače socijalizacijsko kao takvo omogućuje ljudskoj jedinki. Lirskom subjektu ostaje samo trenutni zanos za naslute određenih mogućnosti, jamačno više nego uvjerenje u ostvarivost tih mogućnosti kao željnih intencija. Zamišljaj, naime, kao i nostalgične geste, najčešće se razbijaju o neumoljiv fakticitet stvarnosti u njezinu trenutnom stanju (Besani auto). Dakle, kada je riječ o antropološkom, kada je riječ o društvenom, i kad je riječ o tehničkom, ono se nadaje u modificiranijem modalitetu. A što se događa s iskaznim planom?

Spoznaje i metafore

Naime, u zbirci su jasno razaznatljiva dva sloja. Jedan je metaforički, koji „prikuplja“ svu događajnost koju percepira lirski subjekt, a ona motivski pribire, kao što je rečeno, iz predmetnoga stratuma – prirodnog, društvenog, pa i tehničkog, kao i drugih „stanja stvarnosti“. Rijetke su pjesme u kojima metaforički plan zasebno i samodostatno figurira (Duhovi dudovih svilaca), dapače i tumači zašto je riječ o „zamračivanju metafora“, kako bi se „prikrila“ tema nehumanosti, ili je pak, s druge strane, riječ o „čistoj“ metafori (Neslućena požuda), koja „svjedoči“ o različitim vitalizmima.

Najčešće je riječ o pjesmama koje realiziraju drugi sloj. A to je onaj sloj u čijoj je službi onaj prvi, a riječ je o misaonim i spoznajnim konkluzijama koje otkrivaju pravo stanje subjekta u njegovoj ontološkoj, antropološkoj, meta/fizičkoj zbivivosti. To su stanja izgubljenih područja imaginacijskih zamišljaja koji su mogli biti melankolične utihe. Ona to i jesu do trenutka (u procesu) „završne spoznaje“, kada se „odljepljuju“ od svoje samostalne i samodostatne punine te ulaze u subjekt kao spoznajni čin.

Paradoksalno, čak i (prije) moćna diskurzivna proizvodnja svijeta nije dostatna. I ona kao da je deziluzionirana te ne uspijeva „proizvesti“ svijet, a da se ne dekomponira primarnom identitetnošću svijeta (primjerice silinom povijesti) „prije“ diskurzivne obrade i diskurzivna konstituiranja (Ruke pune sna). Uza silinu povijesti i najnovija (imigrantska i domaća) aktualnost odveć je jaka za bilo koju moguću književnu uresnost (Sjaj i bijeda metafore, Širenje domovine). A to je dokaz da je zapravo jačina društvene zbilje toliko teška i nezaobilazna, da ne samo da se nameće primarnošću opažajnim i doživljajnim aktima lirskom subjektu, nego ona traži i drukčiji jezični iskaz. Ako se tako može reći, on ne dopušta onaj stupanj neodređenosti, i onu mjeru „samoproizvodnje“, jer bi se u protivnom metaforom zamračilo, i dospjelo iz zbilje, koju valja prezentirati, u jezik koji bi reprezentirao, i kao takav odvukao iz zbiljnosti zbilje (antologijska Susret s plavušom). Dakle, različite motivske i metaforičke naslage, naizgled disparatne, raz­rješuju se završnim zaključkom koji obično otrežnjuje lirski subjekt od metaforičkog zanosa, ili kakva drugog usputnog opažajnog akta, koji također ima funkciju zavođenja subjekta (Posljednji val, Dan i nju trebao bih proslaviti). Gotovo redovito završni su stihovi konkluzije koje precizno određuju stanje ili osjećanje i ne dopuštaju drukčije varijacije. Radikalno rečeno, zamišljaji, želje, kao konstituirajuće mjesto subjekta, otrežnjuje „urlik stvarnosti“ (Preskočeni četvrtak). Dnevna događajnost, priroda, tehničko, društveno i intersubjektivno, kao da je izgubilo, to jest odgodilo svoju samodostatnost, a time i dio bitkujućeg, te ulazi unutar horizonta subjektove konstitutivnosti, ali se njegova ontološka, antropološka i intersubjektivna zbivivost ne miri s manjkom samodostatnosti tih tvorbenih česti, jer ne može priskrbiti onaj odgodivi dio bitkujućeg.

Potraga za sobom

Kada upozoravamo na prevladavajuću poetiku ove zbirke, na doživljajni, osjećajni i spoznajni registar subjekta, čini mi se primjerenim upozoriti na ključne hermeneutičke pjesme zbirke, jer su one autorove svojevrsne ars poetike (prva Oslobađanje iz zagrada, potom Ruke pune sna te završna Oslobođene riječi). Ovdje silina povijesnog, tehničko, pače i prirodno, dapače i jezik, zastaju pred očiglednošću, za razliku od ranijega Jendrička, kao pjesnika neočiglednosti (Maleš). Drukčije rečeno, sva takozvana „nasilna“ metaforika nerijetko se razrješuje gotovo eksplicitno završnim stihovima pjesme, koji najčešće spoznajnim aktom govore o stanju lirskoga subjekta, njegovu ontološkom statusu, ili pak emotivnom stanju u potrazi za istinskim identitetom. Dokaz je tomu intersubjektivno događanje, potom priziv tradicije, podrijetla, sve do figure majke (autobiografska Komarevo, 01.02.1947), pa bila riječ čak i o zaštiti od diskurzivne naplavine (Čuvar zglobova). Potraga za identitetom, koji je inače podrapan, na taj je način jedna od temeljnih preokupacija Jendričkove zbirke pjesama. I to identitetom kao univerzalnim načelom bez obzira na pojedinačne realizacije, bilo da je riječ o osobnom, društvenom, prirodnom, ekološkom, pače i jezičnom elementu. Radi se i o „stvari riječi“, ukoliko se mogu osloboditi, u konstitutivnom smislu, u svojim doživljajnim mogućnostima („samo riječi danima / doživljavaju krajolik crnim / u božanskoj utrobi“ – Oslobođene riječi) – u pojavnosti, stanju, doživljaju, prisjećanju. Zbiljnosti, dakle, u najširem smislu riječi.

I ovom je zbirkom Jendričko, umjetničkim dosegom, potvrdio prepoznatljivo mjesto koje mu pripada u suvremenomu hrvatskom pjesništvu te je, skrećući motivsku i tematsku orijentaciju silini zbilje, s nekoliko antologijskih pjesama dapače potvrdio to visoko mjesto, a spoznajnim konkluzijama signirao da se nešto zbiva s identitetnim statusom subjekta (i svijeta), spram čega istinski pjesnik ne može ostati ravnodušan.