Hommage Predragu Jirsaku (1941–2011) u povodu pete obljetnice smrti
Ovih dana navršeno je pet godina od smrti, a početkom ove godine i sedamdeset peta obljetnica rođenja književnika, prevoditelja i bohemista Predraga Jirsaka. Dobri duh hrvatske bohemistike, kako ga je u nekrologu nazvala Dubravka Dorotić Sesar, bio je svestran i širokih interesa. Jirsak je ugled stekao isprva u književnim krugovima. Na put književnika otisnuo se još 1958, kada kao sedamnaestogodišnjak objavljuje prozu za djecu Mjesečeva djeca. Iako će za života objaviti još nekoliko književnih naslova (Lov na vepra, 1986; Žena u jednini, 2010; Lugarinka i Grdelin, 2010), danas se njegovim najvažnijim ostvarenjem smatra roman Karavan savršenih iz 1964. Tim se djelom Jirsak upisao u povijest hrvatske književnosti ne kao puki epizodist, već kao važan akter književnoga života mlade poratne generacije. Iz nekog razloga Karavan savršenih u širim je čitalačkim krugovima ostao zapostavljen, i to nepravedno, jer Jirsak u njemu istupa kao suveren pripovjedač i novator, kao vješt i zaigran eksperimentator forme i izraza, intrigantno usvajajući tekovine književnog modernizma. Tada je imao svega dvadeset tri godine i snaga njegova talenta nagoviještala je da će pisanjem osvojiti svijet.
No nije bilo tako. Jirsak se otisnuo u nekom drugom smjeru, onom kojim su se zaputili brojni hrvatski umjetnici i intelektualci prije njega – u Prag. Od 1967. djeluje na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta kao lektor hrvatskoga jezika. Ondje je svjedočio burnoj, a naposljetku i tragičnoj 1968, o čijim je kolovoškim zbivanjima jednom prigodom nekolicini nas, tada još studentima bohemistike, pomalo sjetno pripovijedao uz čašu piva na terenskoj nastavi u Češkoj, u jednoj od praških hospoda. Mi smo ga, naravno, sa zanimanjem slušali; uostalom, Predrag Jirsak o sebi je ponosno i sasvim opravdano govorio da je hrabalijanac. I bio je u pravu, jer na virtuoznosti njegova pripovijedanja zavidio bi mu vjerojatno i sam Bohumil Hrabal. Bio je rođeni orator i predavač, i tu mu zaista nije bilo ravna, a ta rijetko viđena nadarenost bila je dodatno osnažena velikim znanjem koje je posjedovao. Raspolagao je mnoštvom dragocjenih informacija o češkoj književnosti i povijesti na koje se katkad nije moglo naići ni u priručnicima, a do kojih je on uspio pronaći put i koje je onda dijelio sa studentima.
Nakon velikih društvenih i političkih previranja koje je doživio u Čehoslovačkoj, Jirsak se vraća u Zagreb, ali čini se da se ne vraća pisanju književnosti, ili mu barem ono nije u prvome planu. Razlog tomu po svoj prilici krije se u činjenici da postaje član uredništva književnoznanstvenoga časopisa Umjetnost riječi, u kojem je ostavio velik trag, ali i da 1969. počinje raditi na bohemistici na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Ondje se posvećuje češkoj književnosti, bilo svojom prevodilačkom djelatnošću, bilo stručnim, znanstvenim i leksikografskim radom. Već letimičan pogled na Jirsakovu prevodilačku i znanstvenu bibliografiju otkriva nam jednu od njegovih glavnih preokupacija, a to je češki strukturalizam. Svoje je znanstvene interese vješto sjedinio s prevodilačkim afinitetima, pa osim što je pomno pratio strujanja unutar češkog strukturalizma i o njemu napisao velik broj studija, autor je niza prijevoda čeških strukturalista (Jan Mukařovský, Felix Vodička, Jiří Levý, Květoslav Chvatík...), među kojima svakako valja izdvojiti strukturalističku početnicu Jana Mukařovskog Književne strukture, norme i vrijednosti. Među njegovim književnim prijevodima našli su se pak češki velikani poput Josefa Škvoreckog (za prijevod romana Jedna Dvořákova ljubav. Scherzo capriccioso 2010. ovjenčan je godišnjom nagradom Društva hrvatskih književnih prevodilaca), Vladimíra Párala, Václava Havela, Karela Čapeka, a znatan je i njegov prevodilački doprinos u Zlatnoj knjizi češkoga pjesništva (2003), koju je uredio Dušan Karpatský. Jirsak je prevodio i s engleskog i slovačkog, pa će ostati zapamćen i po prijevodima u nas vrlo popularna Slovaka Vojtecha Zamarovskog – Junake antičkih mitova i Grčko čudo preveo je zajedno s ocem Mirkom, dok Bogove i junake antičkih mitova kao prevoditelj potpisuje sam. Odlaskom u mirovinu 2007. ne prestaje i Jirsakova prevodilačka aktivnost, o čemu svjedoče brojni planirani prijevodi i izdavački pothvati koje je ostavio za bližu budućnost, kao što je to primjerice antologija dvadeset čeških pjesnika 20. stoljeća. No budućnosti se živo fućkalo za pjesničku antologiju...
Na stranicama Vijenca donosimo djelić Jirsaka prevoditelja s češkoga jezika, i to onaj djelić koji dosad još nije objavljen na hrvatski. Posrijedi je Lovorov vjenčić (Věneček z vavřínu) češkoga književnika Ladislava Fuksa (1923–1994), jednog od velikana čeških „zlatnih šezdesetih“. Jirsak je vrlo cijenio Fuksova djela, koja su inače solidno zastupljena u hrvatskim prijevodima (Spaljivač leševa i Put u obećanu zemlju, 1987; Gospodin Theodor Mundstock, 1988; Zgoda policijskog prefekta, 2003; Miševi Natalije Mooshaber, 2004). Lovorov vjenčić stoji na početku Fuksova spisateljskog puta. Napisan je još 1953, u olovnim godinama staljinizma, objavljen je 1964. u časopisu Literární noviny, da bi u knjižnom izdanju izašao tek 1969. u proznoj zbirci Smrt zamorca (Smrt morčete). U Lovorovu vjenčiću naziru se konture svijeta koji će biti prisutan gotovo u svim kasnijim autorovim književnim ostvarenjima. To je svijet koji polako biva lišen svakog smisla i svake ljudskosti, svijet u kojem je bespomoćan pojedinac suočen sa sveprisutnim (povijesnim) zlom, svijet kojim dominiraju teror i tjeskoba. Ono što u Fuksovim djelima očarava nije samo ono što je izrečeno i otkriveno, već i ono što je (svjesno) prešućeno i ostavljeno čitatelju na interpretaciju, ono što je između redaka. Fuks je majstor višeznačnosti, bilo u obliku povratnih simbola na razini djela kao cjeline, bilo na razini epiloga. Slučaj je to i Lovorova vjenčića, koji dio češke kritike iščitava kao parabolu o totalitarizmu (nacističkom ili komunističkom, zapravo je svejedno), kao priču o s(p)retnom pojedincu koji pukim čudom uspijeva spasiti živu glavu. Taj se pojedinac u Lovorovu vjenčiću zove Felix Veverka („sretna vjeverica“), i to ne slučajno, jer se Fuks u svojim djelima nerijetko vodi pravilom nomen est omen. Na samu kraju napomenimo kako je Predrag Jirsak Lovorov vjenčić preveo za potrebe nastave na studiju češkoga jezika i književnosti.
Klikni za povratak