Vijenac 584 - 586

Književnost

Francuska proza: Raymond Queneau, Modri cvijetak

Duhovita igra jezikom i povijesti

Mira Muhoberac

Krećući se između rubova fantastično-filozofske bajke, prozne fantazije, detektivskoga i povijesnoga romana ili njegove parodije, Modri cvijetak istodobno nivelira i ustrojava sve žanrove poigravajući se smislovima i značenjima, ustoličujući sam jezik kao žanr

 

 

Djelo francuskoga autora Raymonda Queneaua (1903–1976) hrvatskoj je publici najpoznatije po kazališnoj uspješnici Stilske vježbe, predstavi koja se već četrdeset i devet godina bez prestanka prikazuje u glumačkoj izvedbi Pere Kvrgića i Lele Margitić, u režiji Tomislava Radića, a u lucidnom prijevodu Tonka Maroevića. Queneau je Stilske vježbe (izvorno u prozi) napisao prizivajući slavno 33. poglavlje retoričkoga vodiča De copia iz 1512. Desideriusa Erasmusa, tj. Temelje zapostavljena stila, zasnivajući ih na neobičnu susretu između čovjeka duga vrata sa smiješnim šeširom te drugoga putnika, i iste osobe dva sata poslije na kolodvoru Gare St-Lazare, s problematičnim pucetom na kaputu. Tako je i u njegovu nedavno na hrvatski prevedenu romanu Modri cvijetak u središtu književne zagonetke jedno puce – u ovom slučaju modri cvijetak, i neobičan susret dvojice protagonista, nositelja stilskih i stilističkih i egzistencijalnih inačica srednjega vijeka i šezdesetih godina 20. stoljeća.

U francuskom je izvorniku naslov Les Fleurs bleues, „plavi cvjetovi“, što je povezano s francuskim izrazom être fleur bleue, „biti plavi cvijet“, „biti sentimentalna dušica“, pa se prevoditeljica romana Marija Paprašarovski dobro odlučuje za izraz „modri cvijetak“.

U skladu s Queneauovom višestrukom asocijativnošću, zamisao o plavom cvijeću, tj. modrom cvijetku, koji se osim u naslovu prijevoda pojavljuje već na desetoj stranici, kad konj Demosten pita vojvodu: „Kamo, vaša milosti, da vas odvedem?“, a vojvoda od Augea odgovara: „Što dalje! Tu u blato se pretvori naš cvijetak.“ Na što će Demo: „...naš modri cvijetak, znam. Ali kamo?“, da bi mu Sten odgovorio: „A kad bismo otišli vidjeti kako napreduju radovi na crkvi Notre-Dame?“, čitatelja tijekom čitanja sve više upućuje na jedan od ključnih simbola romantičarske čežnje za zbiljom s druge strane iskustvenoga svijeta.

Premda se motiv modrih cvjetova u Queneaua naizgled spominje tek usput, na kraju, nakon velikoga potopa, kad iz plodnog blata „izranja modri cvijetak“, simbol novog i drukčijeg života, čitatelj će „modri cvijet“ moći povezati s takvim cvijetom koji se u snu javlja Heinrichu von Oferdingenu u istoimenomu nedovršenom Novalisovu romanu iz 1802, u kojem glavni junak traga za modrim cvijetom poezije, simbolom nedostižnog i neizrecivog. Lucidno i ludistički replicirajući na Novalisov program poetiziranja svijeta stvaranjem nove slike srednjega vijeka u kojoj vladaju panteizam i vjerski univerzalizam, i na Novalisovu romanesknu kritiku Goetheove racionalističke slike svijeta, Raymond Queneau beskrajno duhovito i inteligentno dijalogizira sa simbolom transcendentne misije pjesništva, sa stapanjem stvarnosti i sna, pripovjednim strategijama i jezikom kao motorom događanja. Marija Paprašarovski cvijet koji je korijenjem uronjen u zemlju, a laticama se i bojom okreće prema modrom nebu, tumači kao spajanje suprotnosti u cjelinu, kao i u Rabelaisa, na kojega se Queneau često poziva i citatima i aluzijama.

Izokrenuti svijet

Raymond Queneau roman započinje aludiranjem na slavni kineski tekst u kojem Zhuang Zhou sanja da je leptir, pitajući se nije li zapravo leptir taj koji sanja da je Zhuang Zhou. „Jednako tako u ovom romanu, je li vojvoda od Augea taj koji sanja da je Cidrolin ili Cidrolin sanja da je vojvoda od Augea?“ U skladu s inventivnim pristupom jeziku unutar književnog laboratorija l’ OuLiPo, radionice potencijalne književnosti, „najučeniji od svih mistifikatora i najveseliji od svih erudita“ francuske književnosti, eksperimentirajući s književnim djelom primjenom matematičkih i filoloških metoda, i s romantičarskim modusom spajanja mističnosti i povijesti, slijedi vojvodu od Augea. Vojvoda se tijekom romana u povijesti pojavljuje u vremenskim razmacima od 175 godina: 1264. susreće svetoga Ljudevita, 1439. kupuje topove, 1614. otkriva jednoga alkemičara, 1789. istražuje pećine Périgorda, 1964. pronalazi Cidrolina kojega je u snovima vidio kako vodi neaktivan život na nekoj peniši, istodobno slijedeći Cidrolinove snove i niti radnje u sadašnjosti znakovitih šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Svako Cidrolinovo usnuće znači da će vidjeti u snu vojvodu, ili da će sanjati da je vojvoda, a vojvodino da će u snu vidjeti Cidrolina, ili da će sanjati da je Cidrolin, kojemu je jedino zanimanje bojenje ograde oko vlastita dvorišta po kojoj neznanac ispisuje uvredljive natpise. Cidrolinov život, uglavnom na peniši, odvija se u kontinuitetu tijekom 1964, dakle u vrijeme pisanja romana, a vojvodin se proteže u pet različitih povijesnih razdoblja, od 13. stoljeća do Cidrolinove sadašnjosti. Vremenski skok ostvaruje se nakon svaka četiri poglavlja, dok se u sedamnaestom poglavlju obojica ne susretnu u istom vremenu i na istome mjestu.

Čitatelj uživa u autorovoj interpretaciji povijesti i književnosti, ali i svakodnevice putujući ili sjedeći s dvojicom protagonista: s vojvodom se susreće sa srednjovjekovnim progonima vještica, postupcima vlastelina nad siromašnim seljacima, talijanskim utjecajem u renesansi, Francuskom revolucijom; istodobno postajući Cidrolinov prijatelj proživljava karakteristične, isto tako duhovito prikazane situacije francuskog društva šezdesetih godina 20. stoljeća, motreći nagomilavanje jeftinih stanova u stambenim naseljima bez duše, masovnu televizijsku groznicu, premještanje zabave u bistroe i restorane, dolazak mladih u francusku metropolu, druženje s kampistima...

Čitateljske dvojbe

Poigravajući se subjektima i objektima snova, iz rakursa detektivskoga romana i proznoga hibrida, možda najbliže matematičkoj i burlesknoj igri, autor otkriva zagonetku neznanca otvaranjem nove zagonetke. Tako prolog završava rečenicom „A glede modroga cvijetka...“, a roman okončava rečenicom „Sloj kala prekrivao je još uvijek zemlju, ali, tu i tamo, već su se otvarale male latice pokojeg modrog cvijetka.“

Detektivska i književna zagonetka uslojava se raznim smislovima: i agresivni i cinični vojvoda i pasivni i flegmatični Cidrolin, staleški i karakterno možda suprotni, obojica udovci koji vole oslikavati naizgled bizarne površine, beskrajno su humoristično strukturirani, zovu se Joachim, imaju tri kćeri (trojke), jednoga prijatelja, hedonisti su u jelu i piju esenciju koromača. Susrevši se na kraju romana na Cidrolinovoj peniši i ponovno se razilazeći, možda postavljaju i pitanje i zagonetku jesu li jedan razdvojen lik, ego i alter ego, govorni i pisani jezik, jedna epoha, francuska i svjetska povijest ili iluzija, jesu li stvarnost i književnost, jesu li dijelovi autorske ili pripovjedačeve svijesti ili nositelji književne svijesti i savjesti raznih epoha, jesu li snovi ili modri cvjetići.

Krećući se između rubova fantastično-filozofske bajke, prozne fantazije, detektivskoga ili pustolovnoga romana, povijesnoga romana ili njegove parodije, Modri cvijetak istodobno nivelira i ustrojava sve žanrove poigravajući se smislovima i značenjima, na prijestolje svijesti i savjesti ustoličujući sam jezik kao nadžanr, žanr i podžanr, zaigrano tkanje slova i glasova koje se glasno smije životu.

Ako bismo se trebali prikloniti mišljenju je li ovaj roman priča o zenu i kineskoj filozofiji ili roman koji u svakom poglavlju pokazuje barem dva književna stila i apostrofira donkihotovski odnos prema stvarnosti, najradije bismo ostali na rubu te zagonetke i priklonili se mišljenju da je hrvatski prijevod Marije Paprašarovski, urnebesno maštovit spoj tzv. nižega i tzv. višega jezika, četrdeset i devet godina nakon nastanka romana pokazao da Raymond Queneau nije samo pisac Stilskih vježbi i romana Zazie u metrou iz 1959, nego da je njegov Modri cvijetak prava jezična poslastica za hrvatskoga čitatelja, puna zabave, humora, duhovitosti i mudrosti, svjesna nadrealistična ludizma i hegelovske istine da mudrost počinje tamo gdje završava filozofija.

Vijenac 584 - 586

584 - 586 - 21. srpnja 2016. | Arhiva

Klikni za povratak